Gotovo je nevjerojatno koliko ljutih reakcija može proizvesti jedna naoko benigna izjava jednog naoko benignog novinara u jednom možda ipak ne tako benignom tekstu. Piše čovjek, piše, tu i tamo izazove kakvu mlaku reakciju, ponekad ga urednici i kolege milo potapšu (ali ne i po novčaniku), a onda se zbog rečenice u kolegičinom tekstu otvore vrata pakla. I eto novinara dobrodošlog u gradu u kojem je studirao jednako kao što bi i Simon Cowell bio drago lice na vratima onih nesuđenih pop idola koje tako sočno šalje tamo gdje sunce ne sja.

  Riječka kulturna javnost, pogotovo ona mlađa, nije mi mogla oprostiti izjavu koju sam dao Maji Hrgović u tekstu u kojem je sumirala prvu akciju promocije čitanja »Tjedan dobre knjige«. Da sad ne idem u postmodernistički bizzare pa citiram Majinu interpretaciju vlastite izjave, pojasnit ću na što sam mislio kad sam rekao da književna scena u Rijeci nikad nije bila slabija. I kako sam se u međuvremenu opametio.

  Maju je u pogledu na tada proteklu novu akciju zaintrigirao, ili neugodno iznenadio, njen potpuni pobačaj u Rijeci i Zagrebu. Ili da budem precizniji, ne toliko pobačaj akcije, koliko pobačaj publike, iako se ovdje može postaviti i pitanje organizacije. Ali uzmimo za primjer da su koprivnička i pulska priča, u organizaciji istih ljudi, polučile nevjerojatan uspjeh. Pogotovo u Puli, gdje su sudjelovale stotine ljudi a čitalo se puna 24 sata. I za potrebe tog teksta Maja me pita što je to s Rijekom na što joj ja odgovorim da mi se čini da scena u Rijeci nikad nije bila slabija, što sam povezao i s time da kao urednik u književnom časopisu Re već dugo nisam dobio neki dobar prilog iz Rijeke. E to je bilo previše.

Skladištari i moljci

Nije se zapravo dogodio prošlogodišnji Festival europske kratke priče u Rijeci na kojem nije bilo pasa, unatoč uhodanoj promo akciji organizatora. Nije se dogodio ni književno-znanstveni skup »Čitanje roda« na kojem su organizatori gotovo međusobno postavljali pitanja i otvarali teme. Nisu se u sklopu tog skupa dogodila ni odlična, duhovita i lepršava gostovanja Mime Simić i Asje Bakić u K.U.N.S.-u. Na kojima opet nije bilo riječkog pasa.

  A pogotovo se nije dogodio riječki sajam knjiga »Kičma«. Nije bilo njegovog otvaranja na kojem medijski atraktivne »antikorupcijske priče« i njihovi poznati pisci nisu uspjeli privući ni nekoliko ljudi. Nije bilo programa u Discordiji ili Filodrammatici u kojima je uživao inventar…

  Ničeg od toga nije bilo, pogriješio sam i javno se ispričavam svima ko je je ta moja izjava povrijedila. Nedajbože provincijski. Ispričavam se svoj toj sili publike koja hrli na književna događanja kojih nema, ispričavam se svim onim riječkim piscima koji se svake godine natječu u finalima najjačih domaćih i stranih natječaja. I pobjeđuju. Ispričavam se riječkoj izdavačkoj industriji koja je nominalno druga najjača u državi nakon zagrebačke. Ispričavam se što ja ništa od toga ne vidim.

Na granici skandala

Da se razumijemo, ima pojedinaca koji pišu dobre i važne knjige, ima čak i udruga mladih koje rade dobre i važne stvari. Ali ih je nekako teško nabrojati više od zakonskog minimuma koji bi činio scenu. Ako govorimo o mladima ne može se zaobići Katapult, koji uporno koliko mu to izvori dozvoljavaju, potiče mlade na stvaralački rad i književna druženja, nekad s više nekad s manje uspjeha. Ali oni nisu dosta.

  Činjenica da s Filozofskog u Rijeci nema ni glasa o ikakvim inicijativama osim kopiranja skripti odražava se i na posjećenost događanja kojima bi ti studenti primarno trebali gravitirati. A kad Katapult organizira gostovanje Ivane Simić Bodrožić, od koje se u Hrvatskoj trenutno ne može ni zamisliti veći hajp, a u Molekuli se ne skupi ni deset ljudi, onda to graniči sa skandalom. O Ivani može misliti tko što hoće, čak i to da je unovčila vlastitu patnju, da nije prava spisateljica nego da piše dnevnike, da je ovo ili ono. Ali da to nitko nema potrebu javno reći, doći provjeriti, podržati je ili pokuditi, i to nakon njenog teksta o Josipoviću koji nikog nije ostavio ravnodušnim – e to je već čista letargija.