Ubijeni su psi koji su sudjelovali u programu Zimskih Olimpijskih igara u Vancouveru 2010. godine
Nema duševnih boli samo u Hrvatskoj, ovaj moderni izum Zapada, bogatog dijela zemaljske kugle, koji određuje ponašanje ostatku planete, dogodio se nedavno u Kanadi. Apsurd je međutim kao u Kafkinoj priči, to su žrtve žrtve, ali je počinitelj zločina također žrtva. I to legalno priznata, pošto je zbog duševnih boli, doživljenog stresa, negativnih emotivnih stanja koje moderno doba proizvodi više nego benzina, jedan od protagonista tužne priče zbog onoga što je činio, odnosno morao činiti, doživio psihičke probleme.
Riječ je o radniku angažiranom na masakriranju pasa, slavnih Huskyja, kojih se spominjemo iz dječjih dana, romantičnih priča Jacka Londona ili Jamesa Olivera Curwooda, ali ovog puta ništa od idile, pošto su psi slavne pasmine jednostavno pobijeni jer su bili smetnja. Riječ je o tužnoj ostavštini glamuroznog događaja kakve su Zimske Olimpijske igre u tamošnjem Vancouveru 2010. godine, a pošto nesretne životinje nisu donosile ono što kapitalizam traži od njih, uostalom i od svih nas, a to je profit, određena im je egzekucija.
Neslana šala
Kada se uz pse umjesto očekivane oznake »zarada« prikačio nepopularni znak »trošak«, odmah je stigla smrtna presuda. Zaludu naše predodžbe o Kanadi kao visokociviliziranoj zemlji, tolerantnom društvu, o ekološki osjetljivoj državi čiji stanovnici žive izloženi čudima prirode te su stoga osjetljivi na sve živo što ih okružuju u bližem i daljnjem okolišu a pogotovo na Huskyje, četveronožne prijatelje čovjeka. Ovi su međutim ljudski saveznici nemilosrdno izdani od svog dvonožnog prijatelja, a masakr kao epilog svjetskog druženja sportaša i sportašica ispod simbola mira, kakvih je najslavnijih pet krugova, onih olimpijskih, ispada kao neslana šala.
Ova kanadska asocijacija na priču Horacea McCoya i film Sydneya Pollacka s naslovom »I konje ubijaju zar ne«, nema ljudskih žrtava kao u filmu u kojem su se 1969. godine prezentirali Jane Fonda i njezin partner Michael Sarrazin. Na filmskom platnu je bilo riječi o danima ekonomske krize iz kraja »dvadesetih« i početka »tridesetih« prošlog stoljeća, gdje je maratonsko natjecanje u plesu završilo ljudskom žrtvom, u verziji »I Huskyje ubijaju zar ne«, daleko od svjedoka su pobijeni nedužni psi, što je na koncu konaca postalo predmetom istrage kanadske policije. Mjesto nečasne radnje je Whistler, skijaško odredište. U tom kanadskom Platku, psi su bili određeni za vuču sanjki tijekom Olimpijskih igara. Trebali su razvoziti turiste željne te vrste uzbuđenja, atrakcija na snijegu.
Jedan hitac
Kada se međutim u ovoj verziji sportskog nadmetanja »s najava prešlo na igranje utakmice«, nastao je pokolj. Psi su naime ostali bez posla, pošto više nije bilo zainteresiranih za njihove usluge. Tvrtke imena »Outdoor Adventures« i »Howling Dogs« nisu više trebale Huskyje jer je zahtjev za vožnju sanjakama opao poslije Olimpijskih igara. Ubijanje se odvijalo dva dana, egzekucija je bila »jedan po jedan«, a radnik zadužen za to je na raspolaganju imao pušku i nož. Posao je obavio temeljito koliko je već mogao pa neki svjedoci, koje je citirao lokalni tisak, tvrde kako su se pojedini ranjeni psi uspjeli izaći iz na brzinu iskopane zajedničke grobnice.