Foto: Davor Kovacevic
Kako o zajedništvu razmišljaju djeca u ovoj školi, najbolje govori primjer djevojčice koju je školski inspektor pitao »koliko će djece ostati na igralištu ako od njih petero četvero ode s igrališta?«. Odgovorila je »niti jedno«, objasnivši da zna da bi ostalo samo jedno dijete, ali ga ona »nije htjela samog ostaviti na igralištu«
Ana je učenica sedmog razreda osnovne škole u Zagrebu, odlikašica koja se, međutim, ne može sjetiti ičeg što je učila u šestom, a kamoli u petom ili četvrtom razredu. Jer se od nje tražilo da i to gradivo, kao što će činiti i u sedmom razredu te kasnije kroz srednju školu i fakultet, »buba« napamet – gole činjenice koje često ne razumije, kojih je aposlutno previše, koje ne može »opipati«, osjetiti, niti ih povezati sa činjenicama iz drugih područja prirode i društva. Prije nekoliko dana Ana je morala naučiti strukturu klorofila, nakon što je, pola sata ranije, već vodila bitku s definicijom »uređenih parova brojeva«.
Ništa joj nije bilo jasno, roditelji joj u tome nisu mogli puno pomoći jer ni sami nisu razumjeli definiciju iz udžbenika. Sutra će, unatoč tome, nastavnik matematike već krenuti na novu lekciju pa nakon nekoliko njih, djeci dati da pišu test. Svaki je važan, svaka je ocjena od presudne važnosti jer se, sve zajedno, gleda kod upisa u srednju školu.
Naša djeca su školom u pravilu opterećena, boje je se, ne vole je, iz nje dolaze iscrpljena i umorna, blijeda i gladna, s teškim torbama na leđima i, što je najgore – bombardirana suhoparnim činjenicama, za znanje potpuno nezainteresirana. U školi provode i do devet školskih sati. »Zar ne bi bilo bolje da, umjesto strukture klorofila, u školi učimo, na primjer, kako koristiti bankomat?!«, pitala je Ana prije nekoliko dana roditelje.
Istog je dana pak dobila četvorku iz tehničkog zato što je, umjesto jednog primjera u zadatku, koliko ih se tražilo, ona navela tri, točna. Pokazala je više znanja nego što se od nje tražilo pa dobila, eto, četvorku. I tako dalje, i tako dalje – primjera apsurda u školstvu je bezbroj, pa tako i onaj da djeca iz udžbenika informatike još uvijek uče što je disketa, i da sve uče samo napamet, bez razumijevanja.
Rijetki su nastavnici koji će im kroz gradivo provući i štogod iz svakodnevnog života, povezati matematiku s poviješću i zemljopisom, likovnim ili glazbenim, prokomentirati možda zbivanja u svijetu, i njihove razloge. Ani nije jasno zašto trebamo učiti povijest, za nju je to samo »nešto što je bilo i prošlo pa više nije važno«, nije joj jasno niti čemu služe matematika, kemija ili fizika. Komplicirane, neslikovite definicije tako slikovitih fjordova, fjeldova, morene ili norveškog tipa obale, naučene u utorak za kontrolni, zaboravit će do nedjelje, a ništa na tom satu geografije neće čuti, primjerice, o fascinantnoj nordijskoj mitologiji ili kulturi.
Baš tako – povezano, geografiju spajajući s poviješću, pričama i legendama, ali i svim ostalim predmetima, uče djeca u Waldorfskoj školi. Ta djeca ne uče o detaljnoj strukturi klorofila, niti napamet nabrajaju sve članove dinastije Arpadović, ali zato znaju posaditi svoj vrt, brinuti se o njemu, pa čak i preko vrta učiti – kamatni račun! Umjesto svih Arpadovića, u povijesti će učiti o tome jesu li Hitler ili Staljin pridobili mase samo zato što su se pojavili u pravom trenutku, kao i to što bi bilo da su »zakasnili« tridesetak godina. Na satu religijske nastave u Waldorfskoj će školi djeca učiti zašto sjever ne voli jug, i obrnuto; zašto i otkud razlike između istoka i zapada, ali i to zašto se vulkani nalaze baš na tim mjestima gdje jesu.
Učit će i o Tolstoju, o Papuku, povijesti i zemljopisu, jezicima, glazbi i likovnoj kulturi – općenito o odnosu čovjeka prema prirodi i drugim ljudima. U Waldorfskoj školi je svo znanje ovoga svijeta povezano, uvezano, protkano životom, korisno. Ovdje djeca, kako bi i trebalo biti, znanje žele upijati, prvenstveno zato što im je ono ponuđeno i prezentirano tako da ga razumiju, osjete, opipaju, čuju i vide.
U vrijeme kad je, 1993. Waldorfska škola u Zagrebu tek osnovana, i kasnijih nekoliko godina, bile su i najveće subvencije države, čak 80 posto, za njezin rad. Danas donacija iznosi tek deset posto, što znači da država za alternativno školovanje – koje djeci daje znanje, ali im i omigućava da što dulje budu samo bezbrižna djeca – ima sve manje razumijevanja. Subvencija u Sloveniji, s druge strane, danas iznosi 85 posto. Waldorfska škola stoga se nastoji održati školarinama, koje iznose 15.600 kuna godišnje po djetetu, odnosno 1.300 kuna mjesečno kroz 12 rata.
Vezu ručni rad
Teško je »golim« riječima opisati način na koji ova djeca uče, no samo nekoliko sati boravka s njima u školi bilo je dovoljno da osjetimo kako su sretna, neopterećena i odmorna, istovremeno zainteresirana za sve što rade. U zagrebačkoj Waldorfskoj školi, osim koje u Hrvatskoj postoji još samo riječka, »drugašići« vezu ručni rad jer je znanstveno dokazano da se na taj način razvija fina motorika djeteta, ali i umrežavaju lijeva i desna polutka mozga, povećava kreativno razmišljanje u djeteta.
Osmaši, primjerice, sami šivaju kostime za završnu školsku predstavu – najvažnji događaj za koji se pripremaju cijelu godinu. Nekoliko metara dalje, u drugoj kućici, dio osmaša pak s nastavnikom Darkom rezbari drvo, stvarajući iz njega čudesa ali, prije svega, ludo se zabavlja, trošeći »višak« tinejdžerske energije.
Smiju se, skaču, udaraju batom, proizvode nešto svoje, što će ih i učiniti spretnijima, vještima, potaknuti njihovu kreativnost, fizički ih uposliti i zdravo umoriti. U Waldorfskoj školi djeca uče život, pri čemu ih se u prva tri razreda ostavlja u svijetu mašte, bajki i basni, a počinje ocjenjivati tek u 7. razredu, i to samo zato što im ocjene trebaju radi upisa u srednju školu.
Djeca ovdje rade i rastu zadovoljna i sretna, bez ikakvog natjecanja i bodovanja, bez ispita, motivirana ničim doli znanjem, a još ih se ni u šestom razredu ne opterećuje previše činjenicama, već ih se ostavlja da se svijetu i dalje dive i čude, uživaju u njemu.
Kao što u svim finskim školama djeca za glavne predmete poput matematike, biologije, finskog i slično imaju samo jednog učitelja, u waldorfskim školama jedan, isti nastavnik razred poučava svim glavnim predmetima od početka do kraja osnovne škole, a drugi ih nastavnici vode kroz strane jezike, likovni i glazbeni odgoj, vrtlarstvo i obrte.
Nastavnici waldorfskih škola iz tog razloga, osim osnovne pedagoške fakultetske edukacije, prolaze i trogodišnju waldorfsku izobrazbu, nakon toga i tečajeve i seminare na kojima vlastito znanje prilagođavaju vremenu i novim spoznajama. U Hrvatskoj nažalost nisu, ali u Finskoj su nastavnici vrlo dobro plaćeni, i do 22 tisuće kuna, pri čemu je to vrlo cijenjena profesija iz koje kadar ne bježi.
Još uvijek alternativna
Waldorfska škola, utemeljena 1919. u Njemačkoj, danas je i dalje, nažalost, »alternativna« škola čiji bi pedagoški pristupi, međutim, bili spasonosni za konvencionalno školstvo. Vrlo nalik Waldorfskoj školi, koju je osmislio Rudolf Steiner, rodom iz Međimurja, danas je čitavo finsko školstvo, koje je ove jeseni započelo svoju najnoviju kurikularnu reformu i smatra se najnaprednijim u Europi.
Finska djeca u školi borave malo, zadaću pišu do pola sata dnevno, no na svjetskim natjecanjima ipak postižu rezultate bolje od Kineza, koji nad knjigom provode i po 20 sati na dan. Više od 90 posto Finaca završava srednju školu, skoro 70 posto njih i fakultet. Što je najbolje od svega, djeca im u školu odlaze – sretna. Kako je to tumačio Steiner, sve što dijete doživljava, utječe na način na koji se, kasnije u životu, kao odrastao čovjek, odnosi prema svijetu. Ni jedno dijete nije isto, jednako tako ni njihova iskustva.
Djeca nisu samo rezultat genetskog nasljeđa ili društvene sredine, i svako dijete nosi sjeme onoga što će postati. Waldorfski nastavnici tom sjemenu pružaju potrebnu njegu kako bi ono moglo rasti. U tom procesu sve je važno, pa čak i boja zidova u razredu. Ukratko, waldorfska pedagogija je metoda obrazovanja stvorena da razvije slobodna ljudska bića koja su sposobna sama sebi dati smisao i smjer u vlastitim životima.
Kako razmišljaju djeca u ovoj školi, najbolje govori primjer prvašice koju je školski inspektor za posjeta školi pitao »koliko će djece ostati na igralištu ako od njih petero četvero ode s igrališta?«. Djevojčica je odgovorila »niti jedno«, a kad ju je inspektor pitao kako je to izračunala, odgovorila mu je da ona zna da bi ostalo samo jedno dijete, ali ga ona »nije htjela samog ostaviti na igralištu«.
Ovdje se djeca uče zajedništvu i pomaganju, pa će svaki prvašić po dolasku u školu dobiti i svog pomagača – osmaša. Kako nam za obilaska škole priča ravnateljica Ivana Vukelić Bonifačić, u ovoj se školi uči za život, a ne za ocjene, pri čemu se uči glavom, srcem i rukama. Da bi se nešto naučilo, kaže, potrebna je volja, a nju pokreću emocije. To je razlog zbog kojeg je u ovoj školi srce djeteta važno koliko i njegov um.
Od epohe do epohe
Nastava ovdje počinje u osam sati, i do deset će djeca imati blok sat hrvatskog, matematike, povijesti, kemije – bilo kojeg predmeta, i tako kontinuirano četiri tjedna. Drugim riječima, mjesec dana će od 8 do 10 sati učiti jedan, isti predmet. Nakon toga će mjesec dana na repertoaru biti drugi predmet, što znači da djeca mjesec dana kontinuirano, ali samo dva sata dnevno, proučavaju neku cjelinu, posvećujući se samo njoj – činjenično i osjetilno.
Nakon ta dva sata oni će, ako uče na primjer starogrčku povijest u petom razredu, na satu glazbenog i likovnog također, primjerice, svirati starogrčke napjeve, spravljati starogrčka jela ili pak vježbati starogrčke sportove. To znači da će tijekom »epohe« povijesti oni svim svojim osjetilima kroz tu povijest »proći«, pa joj se opet vratiti za koji mjesec.
Djeca u Waldorfskoj školi nemaju udžbenike, već ih sama izrađuju od bilježnica bez crtovlja, prenoseći, riječju i slikom, ono što su na satu doživjeli, čuli, osjetili, što ih se dojmilo. Njima se ne docira, kaže ravnateljica, već ih se neprestano motivira da razmišljaju, zaključuju, da, što je izuzetno važno, propituju. Kemija i fizika uglavnom su eksperimentalne, a kako smo se i sami uvjerili na satu matematike sedmog razreda, lekcija o negativnim brojevima učenicima je prezentirana kroz Vitruvijevog čovjeka – crtež Leonarda da Vincija s kraja 15. stoljeća, u kojem je Leonardo uspostavio vezu između čovjeka i prirode, odnosno »kozmografiju mikrosvijeta«.
Negativni brojevi na ovom su se satu matematike, međutim, provukli i kroz Kolumbovo osvajanje Amerike, na kojem se onda diskutiralo o tome kako su mornari mjesecima živjeli na brodu, kakav je bio njihov odnos prema domorocima i slično. Povijest i matematika u savršenoj simbiozi.
Prvašiće u »Waldorfu« zatekli smo kako uče slovo »B«, do kojeg se ovdje dolazi kroz priče o vilenjacima i zmajevima, ali i slaganjem klupa i jastuka, tijela u to slovo. U Waldorfskoj je školi pokret jako bitan, jer svaka riječ, svaki ton, kazivao je Steiner, ima i svoj pokret. Na taj način, pokretom, radom ruku i nogu, djeca i brže uče. Kako je i znanstveno dokazano, dijete zapamti 30 posto onoga što čuje, 40 posto od onoga što vidi, a čak 90 posto od onoga što samo učini pokretom.
Grade sjenice
Sva djeca ovdje, u velikom, ogromnom školskom dvorištu, često nešto grade – sjenicu, kompostište, ogradu – pa škola ima i vlastitu miješalicu za beton, ali i »stričeka« zidara – mentora. Osim ovih vještina, djeca u Waldorfskoj školi stječu i prezentacijske i komunikacijske, kao i organizacijske vještine, uče se timskom radu, pomaganju drugima, ali prije svega osvješćivanju sebe i svojih potencijala.
Tu nema stresa i pritiska, razvija se pozitivan pristup životu. Djeca su ovdje vrlo razgovorljiva, a puberteta u višim razredima kao da i nema! Dječaci osmaši nisu se nimalo zasramili kad smo im »upali« na sat šivanja kostima za predstavu, kao što djeca nisu stala niti s bučnim radovima u »drvenariji« jer su »došli gosti«. Na pitanje kako se, međutim, snalaze u »pravom« svijetu po dolasku u srednju školu, ravnateljica nam odgovara kako njihova djeca s tim nemaju nikakav problem, budući da ih se dotad uči – samopouzdanju.
Zreli, osnaženi, sami se do polaska u srednju školu psihički pripreme na velike promjene koje će tamo zateći, no sa znanjem i vještinama koje u osnovnoj školi steknu, često su u prednosti nad ostalim vršnjacima. Ili, kako je to već zabilježio Steiner, postaju ljudska bića koja su kadra »vješto uravnotežavati svaku neravnotežu«. Kako je kazao jedan od učenika koji je Waldorfsku školu završio u Zagrebu, pa nakon toga MIOC, »štrebanje je lako nadoknaditi unutar prvih šest mjeseci srednje škole, a ono što je dobio u Waldorfskoj školi – maštu i kreativnost – smatra neprocjenjivim blagom«.
