Reuters
Schiaparelliju se padobran otvorio 30 sekundi ranije od predviđenog, a potisnici su umjesto da rade 30 sekundi radili nekoliko sekundi, što je spuštanje pretvorilo u strmoglav pad i uništenje landera
Za dva mjeseca navršit će se trinaest godina od kad je Beagle 2, britanska letjelica nazvana po brodu koji je koristio Charles Darwin, na sam Božić 2003. prilikom slijetanja na površinu Marsa izgubila vezu sa Zemljom. Nakon još dva mjeseca neuspješnih pokušaja hvatanja signala, Europska svemirska agencija morala je u veljači 2004. i službeno proglasiti neuspjeh svoje prve misije spuštanja »landera« na površinu Crvenog planeta. Neuspjeh Beaglea nije bio iznenađujuć. Iznimno kompleksni uvjeti koji vladaju u orbiti i na površini Marsa rezultirali su neuspjehom praktički polovice od 40-tak dosadašnjih ljudskih misija na Crveni planet.
Šest je neuspješnih, što ruskih, a što američkih pokušaja trebalo samo za prvi uspješni »prelet« planeta (1964. američki Mariner 4 ), skoro isto toliko neuspjeha prethodilo je prvom postavljanju letjelice u Marsovu orbitu (1971. sovjetski Mars 2 ), a najkompleksniji zadatak – spuštanje letjelice na samu površinu – SSSR je tijekom sedamdesetih koštao pet izgubljenih letjelica, prije nego li su Amerikanci 1976. prvi uspješno prizemljili dvije funkcionirajuće »naprave« (Viking 1, Viking 2). U godinama koje su uslijedile omjer neuspjeha i uspjeha na Marsu vrlo se polako mijenjao u korist ovih potonjih.
Gotovo dvanaest godina sudbina Beaglea 2 bila je misterij, sve dok prošle godine NASA-in orbiter nije iz Marsove orbite napokon locirao britansku letjelicu na površini planeta. Fotografije koje su potom stigle do ESA-e navodile su na zaključak da je lander čitav, odnosno da je uspješno aterirao na površinu, no da se dva od četiri solarna panela prilikom slijetanja nisu aktivirala, blokirajući tako komunikacijsku antenu. Činjenica da im se prva letjelica ipak nije razbila o površinu Marsa kako se pretpostavljalo mora da je dala vjetar u leđa stručnjacima aktualne, druge po redu ESA-ine misije na Crveni planet.
Deja-vu
Iako se sedam letjelica do sad uspješno spustilo na površinu Marsa i »poživjelo« na njoj dovoljno dugo da pošalje neke podatke, kompleksnost spuštanja na Crveni planet rezultirala je s još više neuspješnih pokušaja »slijetanja«. U studenom 1962. tadašnji SSSR lansirao je u pravcu Marsa lander Sputnik 24, ali niti pogonska raketa niti prikačena letjelica nikad nisu uspjeli napustiti našu orbitu srušivši se na Zemlju dva mjeseca kasnije. Novi pokušaj SSSR-a bio je puno bolji i lander Mars 2 1971. postaje prva ljudska letjelica na Marsu koja nažalost nije »preživjela« sraz s površinom. U trećem sovjetskom pokušaju Mars 3 prvi je u povijesti uspješno spušten na površinu Crvenog planeta, no letjelica je potom poslala tek 20 sekundi dug i relativno beskorisni video, prije no što se zauvijek ugasila.
Slično kao i 2003., sve je teklo po planu praktički do posljednjeg trenutka. Schiaparelli je u popodnevnim satima uletio u Marsovu atmosferu na visini od 121 kilometar od površine i pri brzini od približno 21.000 kilometara na sat. Nakon nekoliko minuta letjelicu je usporila sama atmosfera, pri čemu je posebni štit spriječio sagorijavanje. Jednom kad je brzina pala na oko 1700 kilometara na sat, a Schiaparelli stigao na 11 kilometara od površine, predviđeno je bilo aktiviranje padobrana koji je potom trebao usporiti letjelicu na 250 km/h. Pri tome je Schiaparelli trebao izgubiti i prednji štit koji ga je štitio od raspada u atmosferi. Na letjelici bi se potom aktivirala tri potisnika koji bi kontrolirali brzinu slijetanja. Na visini od 2 metra potisnici bi otpali, a letjelica u slobodnom padu od par metara u sekundi udarila u tlo. Slijetanje je potom trebala ublažiti struktura slična onima na prednjem i zadnjem dijelu auta, dizajnirana da apsorbira udarac štiteći unutrašnji dio. Samo mjesto slijetanja na tzv. Meridiani ravnici, izabrano je zbog male visine, što znači da je atmosfera bila dovoljno gusta da dozvoli vrućinskom štitu da uspori lander.
Dvije greške
U srijedu iza 16:00 sati Schiaparelli je uistinu usporio u atmosferi na 240 km/h, no padobran se otvorio 30 sekundi ranije od predviđenog iz još nepoznatih razloga. Potisnici su također aktivirani, no umjesto da rade predviđenih 30 sekundi, isključili su se nekoliko sekundi nakon aktivacije. Na samo kilometar od površine Marsa, odnosno praktički manje od minute od predviđenog trenutka slijetanja, ESA je izgubila kontakt s landerom. Signal niti ikakav novi podatak nije »uhvaćen« ni nakon što je NASA-in orbiter otprilike dva sata kasnije preletio predviđeno mjesta slijetanja, pa su stručnjaci ESA-e od početka sumnjali da se lander ovog puta uistinu razbio o površinu. Njihove bojazni djelomičnu su potvrdu dobile prije dva dana nakon što je NASA-in orbiter ponovo preletio predviđeno mjesto slijetanja i poslao konkretnije fotografije. Iako se svi dostupni podaci i dalje analiziraju, na fotografijama se vide dvije nove »točke« koje tamo prije nisu postojale. Jednu su ESA-ini analitičari povezali s odbačenim padobranom, dok za drugo, kilometar udaljeno tamno obličje pretpostavljaju da je sam lander za kojeg se sad vjeruje da je pao na površinu s visine od 2 do 4 kilometra, što bi značilo pri brzini od oko 300 km/h. Veličina primjećene »točke« upućuje, kako pretpostavljaju u ESA-i, na snažni sudar landera s tlom, pri čemu nije isključena ni prateća eksplozija.
Kako se radilo o letjelici koja je trebala biti tek svojevrsna proba za slanje »pravog« rovera na Mars 2020., detaljna analiza uzroka Schiaparellijevog neuspjeha od iznimne je važnosti za uspjeh buduće, glavne ESA-ine misije. Uspješno pozicioniranje TGO-a u orbitu uvelike će, međutim, doprinjeti ljudskom istraživanju uvjeta na Marsu obzirom da se radi o dosad najopremljenijoj i najmoćnijoj letjelice koja kruži oko Crvenog planeta. Slijedećom pokušaju slijetanja letjelice na Mars svjedočit ćemo 2018. godine kada NASA planira lansiranje svog InSight landera namijenjenog analiziranju dubljih dijelova tla.