Dvije greške

Marsova nova žrtva: 13 godina nakon letjelice Beagle 2, još jedan pokušaj završio neuspjehom

Vedrana Simičević

Reuters

Reuters

Schiaparelliju se padobran otvorio 30 sekundi ranije od predviđenog, a potisnici su umjesto da rade 30 sekundi radili nekoliko sekundi, što je spuštanje pretvorilo u strmoglav pad i uništenje landera



Za dva mjeseca navršit će se trinaest godina od kad je Beagle 2, britanska letjelica nazvana po brodu koji je koristio Charles Darwin, na sam Božić 2003. prilikom slijetanja na površinu Marsa izgubila vezu sa Zemljom. Nakon još dva mjeseca neuspješnih pokušaja hvatanja signala, Europska svemirska agencija morala je u veljači 2004. i službeno proglasiti neuspjeh svoje prve misije spuštanja »landera« na površinu Crvenog planeta. Neuspjeh Beaglea nije bio iznenađujuć. Iznimno kompleksni uvjeti koji vladaju u orbiti i na površini Marsa rezultirali su neuspjehom praktički polovice od 40-tak dosadašnjih ljudskih misija na Crveni planet.



Iako se sovjetska letjelica Mars 3 može smatrati prvom koja je dodirnula površinu Marsa i nije se raspala, obzirom da je prestala funkcionirati odmah nakon slijetanja, prvim uspješnim slijetanjem na Mars danas se smatra misija NASA-ine letjelice Viking 1 u srpnju 1976. godine. U rujnu iste godine NASA je potom na Crveni planet uspješno prizemljila i njegovog nasljesnika, Vikinga 2, a obje su letjelice imale i svoje orbitere. Zadatak im je bio traženje mikroorganizama na površini, a njihovi rezultati još su predmet rasprave. Viking 2 je radio nekoliko godina dok mu se nisu isključile baterije, a Viking 1 sve dok nije greškom isključen 1982. Godine 1997. NASA je na Crveni planet spustila prvi rover sa šest kotača nazvan Sojourner koji je ujedno demonstrirao novi, jeftiniji način spuštanja. Komunikaciju s roverom NASA je prekinula pet mjeseci poslije. NASA-in rover Spirit na Mars se uspješno spustio 2004. i na njemu funkcionirao sve do 2010., a nekoliko mjeseci iza Spirita u sklopu iste misije na površinu je spušten i rover Opportunity koji još uvijek funkcionira. Godine 2008. NASA je spustila i lander Phoenix koji je tri mjeseca uspješno istraživao ledom okovanu površinu, pogonjem energijom Sunca, nakon čega se ugasio. Vjerojatno široj javnosti najpoznatije vozilo na Marsu, rover Curiosity koji funkcionira kao mali putujući laboratorij na površinu Marsa stigao je 2012. i na Zemlju je dosad poslao cijeli niz iznimno vrijednih podataka.


Šest je neuspješnih, što ruskih, a što američkih pokušaja trebalo samo za prvi uspješni »prelet« planeta (1964. američki Mariner 4 ), skoro isto toliko neuspjeha prethodilo je prvom postavljanju letjelice u Marsovu orbitu (1971. sovjetski Mars 2 ), a najkompleksniji zadatak – spuštanje letjelice na samu površinu – SSSR je tijekom sedamdesetih koštao pet izgubljenih letjelica, prije nego li su Amerikanci 1976. prvi uspješno prizemljili dvije funkcionirajuće »naprave« (Viking 1, Viking 2). U godinama koje su uslijedile omjer neuspjeha i uspjeha na Marsu vrlo se polako mijenjao u korist ovih potonjih.




Gotovo dvanaest godina sudbina Beaglea 2 bila je misterij, sve dok prošle godine NASA-in orbiter nije iz Marsove orbite napokon locirao britansku letjelicu na površini planeta. Fotografije koje su potom stigle do ESA-e navodile su na zaključak da je lander čitav, odnosno da je uspješno aterirao na površinu, no da se dva od četiri solarna panela prilikom slijetanja nisu aktivirala, blokirajući tako komunikacijsku antenu. Činjenica da im se prva letjelica ipak nije razbila o površinu Marsa kako se pretpostavljalo mora da je dala vjetar u leđa stručnjacima aktualne, druge po redu ESA-ine misije na Crveni planet.


Deja-vu


No gotovo trinaest godina kasnije, ekipa u kontroli misije u Darmstadtu u Njemačkoj ovog se tjedna suočila s pravim marsovskim deja-vuom. Izvedba misije ExoMars tekla je po planu sve od ožujka ove godine, kad su pomoću rakete Ruske svemirske agencije Roscosmos letjelica Trace Gas Orbiter (TGO), sa zadaćom da »uđe« u orbitu oko Marsa i modul za »ulazak, silaz i slijetanje na površinu« Schiaparelli zajedno lansirani prema Marsu. Deset sati nakon polijetanja, TGO s prikačenim Schiaparelli »landerom« odvojio se od rakete i nastavio svoj put upravljan iz središta ESA-a. Krajem srpnja letjelica je uspješno izvela kompleksni manevar – promjenu pravca kretanja i brzine kako bi se mogla u listopadu susreti s Marsovom putanjom. Misija je ušla u ključnu fazu prošle nedjelje kad se u nizu kompliciranih manevara lander Schiaparelli odvojio od TGO letjelice kako bi se pripremio za ulazak u atmosferu, a sam TGO podigao nekoliko stotina kilometara iznad planeta kako bi, umjesto da slijedi Schiaparellija prema površini, pokušao ući u Marsovu orbitu. Vrhunac i jednog i drugog dijela misije trebao se realizirati ove srijede, no dok je TGO u popodnevnim satima 19. listopada uistinu uspješno postao još jedna ljudska letjelica koja trenutno orbitira oko Marsa, sudbina landera Schiaparelli odvila se suprotno od očekivanja.


Iako se sedam letjelica do sad uspješno spustilo na površinu Marsa i »poživjelo« na njoj dovoljno dugo da pošalje neke podatke, kompleksnost spuštanja na Crveni planet rezultirala je s još više neuspješnih pokušaja »slijetanja«. U studenom 1962. tadašnji SSSR lansirao je u pravcu Marsa lander Sputnik 24, ali niti pogonska raketa niti prikačena letjelica nikad nisu uspjeli napustiti našu orbitu srušivši se na Zemlju dva mjeseca kasnije. Novi pokušaj SSSR-a bio je puno bolji i lander Mars 2 1971. postaje prva ljudska letjelica na Marsu koja nažalost nije »preživjela« sraz s površinom. U trećem sovjetskom pokušaju Mars 3 prvi je u povijesti uspješno spušten na površinu Crvenog planeta, no letjelica je potom poslala tek 20 sekundi dug i relativno beskorisni video, prije no što se zauvijek ugasila.



Slično kao i 2003., sve je teklo po planu praktički do posljednjeg trenutka. Schiaparelli je u popodnevnim satima uletio u Marsovu atmosferu na visini od 121 kilometar od površine i pri brzini od približno 21.000 kilometara na sat. Nakon nekoliko minuta letjelicu je usporila sama atmosfera, pri čemu je posebni štit spriječio sagorijavanje. Jednom kad je brzina pala na oko 1700 kilometara na sat, a Schiaparelli stigao na 11 kilometara od površine, predviđeno je bilo aktiviranje padobrana koji je potom trebao usporiti letjelicu na 250 km/h. Pri tome je Schiaparelli trebao izgubiti i prednji štit koji ga je štitio od raspada u atmosferi. Na letjelici bi se potom aktivirala tri potisnika koji bi kontrolirali brzinu slijetanja. Na visini od 2 metra potisnici bi otpali, a letjelica u slobodnom padu od par metara u sekundi udarila u tlo. Slijetanje je potom trebala ublažiti struktura slična onima na prednjem i zadnjem dijelu auta, dizajnirana da apsorbira udarac štiteći unutrašnji dio. Samo mjesto slijetanja na tzv. Meridiani ravnici, izabrano je zbog male visine, što znači da je atmosfera bila dovoljno gusta da dozvoli vrućinskom štitu da uspori lander.


Dvije greške


U srijedu iza 16:00 sati Schiaparelli je uistinu usporio u atmosferi na 240 km/h, no padobran se otvorio 30 sekundi ranije od predviđenog iz još nepoznatih razloga. Potisnici su također aktivirani, no umjesto da rade predviđenih 30 sekundi, isključili su se nekoliko sekundi nakon aktivacije. Na samo kilometar od površine Marsa, odnosno praktički manje od minute od predviđenog trenutka slijetanja, ESA je izgubila kontakt s landerom. Signal niti ikakav novi podatak nije »uhvaćen« ni nakon što je NASA-in orbiter otprilike dva sata kasnije preletio predviđeno mjesta slijetanja, pa su stručnjaci ESA-e od početka sumnjali da se lander ovog puta uistinu razbio o površinu. Njihove bojazni djelomičnu su potvrdu dobile prije dva dana nakon što je NASA-in orbiter ponovo preletio predviđeno mjesto slijetanja i poslao konkretnije fotografije. Iako se svi dostupni podaci i dalje analiziraju, na fotografijama se vide dvije nove »točke« koje tamo prije nisu postojale. Jednu su ESA-ini analitičari povezali s odbačenim padobranom, dok za drugo, kilometar udaljeno tamno obličje pretpostavljaju da je sam lander za kojeg se sad vjeruje da je pao na površinu s visine od 2 do 4 kilometra, što bi značilo pri brzini od oko 300 km/h. Veličina primjećene »točke« upućuje, kako pretpostavljaju u ESA-i, na snažni sudar landera s tlom, pri čemu nije isključena ni prateća eksplozija.


Kako se radilo o letjelici koja je trebala biti tek svojevrsna proba za slanje »pravog« rovera na Mars 2020., detaljna analiza uzroka Schiaparellijevog neuspjeha od iznimne je važnosti za uspjeh buduće, glavne ESA-ine misije. Uspješno pozicioniranje TGO-a u orbitu uvelike će, međutim, doprinjeti ljudskom istraživanju uvjeta na Marsu obzirom da se radi o dosad najopremljenijoj i najmoćnijoj letjelice koja kruži oko Crvenog planeta. Slijedećom pokušaju slijetanja letjelice na Mars svjedočit ćemo 2018. godine kada NASA planira lansiranje svog InSight landera namijenjenog analiziranju dubljih dijelova tla.