Ljetna škola CSI

Marija Definis Gojanović: Obiteljskog nasilja je sve više, zašto ne radimo na prevenciji?

Slavica Kleva

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Korektivne aktivnosti daju slabe rezultate zbog različitih razloga, sporosti sustava, a koje je pak rezultat nedovoljnog broja zaposlenika i zaposlenica policijskih, sudskih, socijalnih i drugih službi, slabosti pružanja materijalne podrške žrtvama, prisutne društvene stigmatizacije koja sprječava žrtvu da traži psihosocijalnu podršku...



Složene strukture današnjih obitelji, ekonomska i moralna kriza društva, kontinuirani stres kojem smo izloženi, reflektiraju se u poremećenim obiteljskim odnosima. Danas svatko u obitelji može biti i žrtva i nasilnik, pa osim takozvanog »klasičnog nasilja« muškaraca nad ženama i roditelja nad djecom, sve se više susreće nasilje nad starijim članovima obitelji, djece nad roditeljima, žena nad muškarcima – na samom početku razgovora doznajemo od prof. dr. Marije Definis-Gojanović, predstojnice Katedre za sudsku medicinu u Splitu.


Naša sugovornica bila je sudionica Ljetne škole CSI u organizaciji Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku riječkog Medicinskog fakulteta i njegovog pročelnika prof. dr. Dražena Cuculića, a govorila je o temi prevencije obiteljskog nasilja – u teoriji i praksi.


​Ovogodišnja treća po redu »Ljetna škola CSI« bavila se temom obiteljskog nasilja, a u dvodnevnom sudjelovanju dvanaest predavača nastojalo se slučaj »rasvijetliti« kroz prizmu raznih aspekata, primjerice, pravnog, medicinskog, psihologijskog, psihijatrijskog, policijskog. Seciralo se društveno zlo koje je u posljednje vrijeme doista uzelo maha.


Mračna strana




– Sprječavanje nasilja u obitelji i zaštitu žrtve nije moguće sprovesti bez međusobne suradnje i povezanosti svih dionika društva koja se bave ovom problematikom – kazala je prof. dr. Definis-Gojanović izlažući zanimljivu temu.


– Zdravstveni djelatnici, prvenstveno liječnici, mogu i moraju imati ključnu ulogu u prepoznavanju i prevenciji nasilja u obitelji, osobito nad djecom i ženama, jer predstavljaju jedinu instituciju u koju svi oni dođu tijekom života i gdje postoji prilika za interakciju u povjerljivom okruženju. Stoga smatram da je naša uloga nastavnika edukatora na medicinskim fakultetima velika i da moramo studentima o tome govoriti.


U Splitu, u okviru Katedre za sudsku medicinu imamo trajni izborni predmet »Nasilje u životnoj i radnoj sredini«, a studenti kroz radionice, parlaonice, igraonice i slične oblike raspravljaju upravo o temama koje su sadržaj ove ljetne škole.


Već iz naslova Vašeg predavanja dade se zaključiti da je riječ o mračnoj strani životne stvarnosti u kojoj se svakodnevno krećemo, živimo i radimo?


– Točno, osnovna je teza da je, na žalost, nasilja, posebice svih vrsta obiteljskog, sve više, unatoč različitih aktivnosti koje se poduzimaju od strane pojedinaca, organizacija civilnog društva, pa do državnih institucija.


Što podrazumijevate pod teorijom, a što pod praksom obiteljskog nasilja?


– Teorija i praksa odnosi se na prevenciju nasilja. Naime, teorija o prevenciji, vrstama, načinima, programima, praćenjima ima mnogo, ali je praksa očigledno drugačija jer rezultati izostaju. Čini mi se da se znatno više radi o korektivnim akcijama koje se temelje na događajima koji su se dogodili u prošlosti, kao aktivnosti policije, sudstva, različitih udruga za pomoć žrtvama.


Preventivne akcije temelje se na sprečavanju budućeg neželjenog događaja.


Korektivne aktivnosti daju slabe rezultate zbog različitih razloga, sporosti sustava, a koje je pak rezultat nedovoljnog broja zaposlenika i zaposlenica policijskih, sudskih, socijalnih i drugih službi, slabosti pružanja materijalne podrške žrtvama, prisutne društvene stigmatizacije koja sprječava žrtvu da traži psihosocijalnu podršku… Prava prevencija je otežana jer je zahtjevna, skupa, traži educirane stručnjake za izradu i provedbu kvalitetnih programa baziranih na znanstvenoj analizi rizičnih i zaštitnih čimbenika.


Zapravo, i korektivne i preventivne akcije dio su programa kontinuiranog poboljšanja.


Možete li opisati nekoliko slučajeva u kojima ste Vi kao stalni sudski vještak na području sudske medicine odigrali značajnu ulogu u sudskim postupcima protiv nasilnika?


– Sudskoj medicini temeljni je zadatak pružanje pomoći pravnoj struci u slučajevima kad u pravnim postupcima treba riješiti različite medicinske probleme u svezi nasilnog oštećenja zdravlja i nasilne smrti. Tu su svakodnevne obdukcije umrlih pod nepoznatim ili nejasnim okolnostima, žrtava ubojstava, samoubojstava, nesretnih slučajeva, vještačenja ozljeda u kaznenim i parničnim postupcima, ekshumacije i identifikacije žrtava rata, sudski procesi ratnih zločina. Ni jedan slučaj ne bih izdvajala jer je svaki zbog nečeg specifičan, a za svaku žrtvu njoj osobno značajan.


Hrvatske tragedije


Vi ste kao vrstan ekspert obducirali tijela trojice vatrogasaca na Kornatima. No, vještaci za sudsku medicinu nisu sudjelovali u očevidu. Kako to tumačite sada s odmakom od desetak godina od tragičnog događaja?


– Mi smo, kao djelatnici Odjela za sudsku medicinu KBC Split, timski sudjelovali u sudsko-medicinskoj obradi tijela poginulih vatrogasaca. Na žalost, nismo bili na očevidu, kao niti bilo kada kasnije na mjestu događaja. Svoje nalaze i mišljenja ponavljali smo nekoliko puta, uzrok smrti nije bio sporan, ali nismo mogli odgovoriti na pitanje čime su opekotine bile izazvane.



Još je u sjećanju slučaj okrutnog ubojstva Meksikanke Selene Macedo čije je tijelo pronađeno zakopano u park šumi na Marjanu. Kao iskusna vještakinja, na suđenju osuđenom za svirepo ubojstvo ste odgovorili na brojne nedoumice i pitanja vezana za okrutno ubojstvo. Možete li nam pojasniti o čemu najviše?


– Uvijek se radi o istim pitanjima: kada je smrt nastupila, što je točno uzrok, koje je ozljede žrtva zadobila, je li prije smrti bila zlostavljana, je li osjećala bolove i slično, a što je važno za pravni kvalifikaciju djela te nastavno odmjeravanje kazne.


Kao sudski vještak bila ste angažirana i u slučaju vjerojatno najsvirepijeg ubojstva na našim prostorima, ubojstvu Antonije Bilić za koje je na višegodišnju zatvorsku kaznu osuđen Dragan Paravinja. Na temelju čega ste u smislu davanja stručnog mišljenja tada donosili zaključke?


– Taj je slučaj bio svojevrstan presedan. Sudilo se za ubojstvo, a tijelo pokojnice još nije bilo pronađeno. Vjestačila sam temeljem fizikalnih dokaza-tragova nađenih u kamionu, svih do tada utvrđenih činjenica i odgovorila na pitanja suda, vođena stručnim i logičkim promišljanjima.


Zločin nikada ne zastarjeva, no današnje tehnike i razvoj znanstvenih metoda ipak su od velikog značaja u otkrivanju i najtežih zločina, za koje je nekada bilo malo vjerojatno da će biti i pravno riješeni, odnosno počinitelji procesuirani?


– Razvoj znanosti na različitim područjima, prvenstveno razvoj molekularne genetike, forenzične toksikologije, forenzične antropologije, radiologije, omogućio je da se sudska medicina podigne na vrlo visoku razinu, koja zaista omogućuje, uz razvoj kriminalističkih tehnika i metoda, otkrivanje i rješavanje kaznenih djela. Na žalost, sudska medicina u Hrvatskoj još uvijek zaostaje za mnogim zemljama, čak i onima u neposrednom okruženju, Slovenijom, primjerice, a sve navodno zbog nedostatka financijskih sredstava. Moje je mišljenje da to nije glavni razlog.​


Profesorica za 5


Uz redovan posao u KBC Splitu i na Medicinskom fakultetu te kao predavač na drugim visokoškolskim ustanovama Vi ste i članica međunarodnih odbora za prevenciju torture pri UN i Vijeću Europe. Što je Vaš zadatak i koja je točno uloga Vas kao visokopozicionirane žene specifične struke u međunarodnim institucijama?


– Dvanaest godina bila sam član Europskog odbora za prevenciju mučenja i ostalih oblika zlostavljanja, a sad već jedanaestu godinu član sličnog Pododbora pri UN-u. Zadatak je obilaženje mjesta gdje su osobe lišene slobode, policijske postaje, zatvori, psihijatrijske ustanove, domovi za mladež, ustanove socijalne skrbi, imigrantski kampovi … te monitoriranje uvjeta zadržavanja i načina na koji se te osobe tretiraju.


U Pododboru nas ima 25 iz različitih dijelova svijeta i radimo kao nezavisni eksperti. Najviše ima pravnika, potom psihijatara i psihologa, ja sam jedini sudski medicinar. Žene su podjednako zastupljene, ne prave se nikakve razlike po rasnim, vjerskim, jezičnim, individualnim, starosnim, spolnim ili drugim osobinama. Uostalom, to su Ujedinjeni narodi.


Jednom prilikom studenti su Vas ocijenili kao nastavnika, zapravo, vaša predavanja čistom peticom. Zašto? Kakvi su današnji studenti, »zagrize« li koji od njih za nastavak daljnjeg usavršavanja u domeni sudske medicine?


– Nekoliko puta sam bila ocijenjena kao najbolji nastavnik. Možda zato što je tematika kolegija interesantna. A možda i zato što zaista volim raditi taj posao. Posvećujem im se u potpunosti ali je bilo lakše kada sam bila mlada, godinama bliža studentima. Sada je taj odmak puno, puno veći, moje razumijevanje mlađih generacija drugačije.


Čini mi se da su studenti prije bili pristojniji, zainteresiraniji, marljiviji, međutim i dalje ima onih koji bi rado specijalizirali sudsku medicinu.


Slavica KLEVASnimio Vedran KARUZA