Padeži i slovo ‘r’ su mi bili najteži, kaže Pekinžanka Xue Yanan, ili hrvatskim imenom Bruna, koja radi u hrvatskoj redakciji Kineskog međunardonog radija (CRI) i jedna je od 16 Kineskinja i Kineza koji svake četiri godine izađu s Pekinškog sveučilišta za strane studije s diplomom hrvatskog jezika.

Za hrvatski jezik se, kaže, odlučila jer voli strane jezike, a 1998. je bilo svjetsko nogometno prvenstvo na kojem ju je impresionirala hrvatska reprezentacija.

– Ja baš volim nogomet, jer i moj tata voli nogomet, a bijelo – crvene kockice su ostavile veliki dojam na mene. Volim taj tim, kaže Bruna i potvrđuje činjenicu u koju smo se i sami uvjerili boraveći u Kini. Hrvatska je za prosječnog Kineza uvjerljivo najprepoznatljivija upravo po nogometu, a dosta ih je čulo i za pijanista Maksima Mrvicu.

Bruna kaže da je tijekom studiranja bila u Hrvatskoj 2000. godine.

– To je bilo prvi put da sam se vozila avionom, i to baš u inozemstvo. Kad sam izašla iz zračne luke, iznenadila me ljepota Hrvatske. Bilo je lijepo vrijeme, ulice čiste, a ljudi jako lijepi i visoki – opisuje Bruna prve dojmove.

To je bilo u sklopu razmjene studenata između Hrvatske i Kine. Studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu četiri mjeseca i dobila priliku da posjeti Split i Dubrovnik.

– Tada sam vidjela najljepšu obalu na svijetu. Najviše me se dojmila boja mora. U Splitu je bila zelenkastotirkizna, a u Dubrovniku plava kao kristal – hvali Bruna Jadran nastojeći se sjetiti prikladnih hrvatskih riječi.

Teška gramatika

– Jako mi je teško bilo studirati hrvatski jezik. Na kineskom nema glasa ‘r’. Za pola godine sam ga tek naučila pravilno izgovoriti. To je najteže, kao i padeži – otkriva. Kaže da je u kineskom drugačija gramatika.

– Mi nemamo padeže ni rod, a kada pričam hrvatski, moram razmišljati koji je rod, koji je padež – jada se Bruna.

Nakon diplomiranja nije se bavila hrvatskim jezikom, već je radila u jednoj kompaniji kao tajnica.

– Nakon nekoliko godina željela sam se ponovno baviti hrvatskim jezikom jer je to moja prednost. Onda sam 2012. dobila priliku da radim u hrvatskoj redakciji CRI-ja.

Tamo radi osam Kineza i troje Hrvata, dvije cure i dečko – rekla je.

Na pitanje prati li još nogomet, odgovara potvrdno. Kaže da joj je žao što Hrvatska nije pobijedila na prošlom europskom prvenstvu. Na pitanje ima li omiljenog igrača, odgovara potvrdno – najviše joj se sviđa »mali simpatični igrač«, ali mu se ne može sjetiti imena. »Luka Modrić?«, pomažemo. »Da, da«, odgovara, »on je jako simpatičan čovjek.«

Bruna ima obitelj i sina od osam godina, koji ide u drugi razred. Pitamo je koliko ima godina, odgovara da joj je 36, a mi ne možemo vjerovati jer izgleda kao da joj je 15 manje. »Hvala, hvala«, smije se i dodaje kako je primijetila da je Europljanima jako teško otkriti starost Kineza.

Hrvatska imena

Za razliku od Brune, dvije 19-godišnjakinje, studentice prve godine hrvatskog jezika, još se uvijek muče sa slaganjem gramatički kompliciranih hrvatskih rečenica. Upoznali smo ih tijekom posjeta Pekinškom sveučilištu za strane studije.

Njihova su hrvatska imena Cvita i Una i uglas nam govore kako hrvatski, za razliku od kineskog, ima najtežu gramatiku, a padeži ih posebno muče.

– Ima toliko tih padeža… genitiv, akuzativ. To je jako teško – žali se Cvita, koja je ime odabrala jer joj se sviđa njegovo značenje – cvijet. Una je svoje odabrala jer znači – jedina.

Za studiranje hrvatskog odlučile su se jer su čule pijanista Maksima Mrvicu.

– On je vrlo poznat u Kini, svi znaju za njega – kažu.

Misle da dosta ljudi u Kini zna za Hrvatsku.

– Mnogi naši prijatelji upoznati su također s hrvatskom nogometnom reprezentacijom.

Kažu da bi željele više slušati hrvatsku glazbu i gledati filmove, ali nemaju puno prilike za to, s obzirom na ograničenja u Kini u korištenju Youtubea ili Facebooka.