U Rijeci ste služili vojni rok. U kakvom vam je sjećanju ostala Rijeka?

   – Imam divnih uspomena, meni je tu zaista bilo dobro. Radio sam na Sušaku u vojarni kao liječnik, jer, naime, tko je završio medicinski fakultet išao je u školu za redovne oficire. Tamo provedete šest mjeseci i onda u nekoj vojarni ostatak roka radite kao liječnik. Kad ste liječnik imate više slobode i benificija u vojsci, pa sam mogao otići i do plaže, zato je sve to bilo dosta ugodno iskustvo. Vrlo brzo nakon što sam završio s vojskom napustio sam Jugoslaviju, otišao za Japan i nastavio živjeti u inozemstvu. Zadnjih godina često, međutim, navraćam u Rovinj na ljetovanje.

Matične stanice koje se mogu pretvoriti u bilo koju drugu vrstu stanice potencijalna su baza regenerativne terapije koju bi bilo moguće primjeniti na mnogim vrstama oboljenja, no izuzev primjene matičnih stanica iz koštane srži za liječenje bolesti krvi, sve drugo je još daleko od konvencionalne medicine. O tome do kud su stigla istraživanja na ovom polju, te koje su glavne prepreke i kontroverze porazgovarali smo s dr. Duškom Ilićem, profesorom na Londonskom kraljevskom koledžu koji se bavi istraživanjem na svim vrstama matičnih stanica i koji je često na ovu temu citiran u britanskim medijima. Ilić koji danas ima trojno – hrvatsko, srpsko i američko državljanstvo, rodio se i odrastao u Vukovaru, a diplome Medicinskog, te Prirodoslovnog-matematičkog fakulteta, smjera molekularna biologija, stekao je u Beogradu, nakon čega je 1990. dobio stipendiju japanske vlade, te se njegova znanstvena karijera nastavila u Japanu, SAD-u i Engleskoj.

   Možete li prokomentirati rad japanskih znanstvenika? O koliko se značajnom dostignuću radi na polju matičnih stanica?

   – Veličina objavljenog dostignuća leži upravo u njegovoj jednostavnosti. Do sada se to moglo napraviti samo genetskom manipulacijom. Koliko će ovo promijeniti cijelo polje – ovisi. Ubrzati primjenu matičnih stanica u terapiji neće, ali zato može otvoriti potpuno nove vidike. Ovo je pokazano na stanicama miša starog tjedan dana. Ne zna se da li će isto tako reagirati i stanice odraslog miša.

Koštana srž

Vjerojatnije će efikasnost biti sve manja, ovisno o starosti životinje. Ako je tako, ovo će biti idealan model za proučavanje procesa starenja. A kako će reagirati na ljudskim stanicama, također je teško predvidjeti.

   U kojoj su fazi istraživanja vezana za terapiju matičnim stanicama? Na što su sve trenutno usmjerena, koji su potencijali u liječenju teških neuroloških bolesti, karcinoma ili nekih drugih bolesti i kod kojih oboljenja mislite da bi mogle postizati najbolje rezultate?

   – Terapija matičnim stanicama je standardni dio liječenja više od 50 godina. Godine 1958. šest fizičara koji su radili u nuklearnom institutu u Vinci bilo je izloženo velikim dozama zračenja. Prebačeni su na liječenje u Francusku gdje im je napravljena transplantacija koštane srži. Ona, inače, sama po sebi sadrži veliki broj matičnih stanica iz kojih će nastati stanice krvi. Do tada se takav tretman radio samo između jednojajčanih blizanaca i ovo je bio prvi slučaj transplantacije između nesrodnih osoba, što se danas smatra početkom terapije matičnim stanicama. Transplantacija matičnih stanica iz koštane srži u svrhu tretmana bolesti krvi je i dan danas jedina sigurna i uhodana terapija matičnim stanicama. Sve ostalo spada u domenu eksperimentalne medicine gdje se danas sve više i više radi na razvijanju i usavršavanju terapija matičnim stanicama. Koriste se ne samo matične stanice iz koštane srži, nego i iz drugih izvora. Najviše se radi s matičnim stanicama masnog tkiva i pupčane vrpce, ali i s embrionalnim i takozvanim induciranim pluripotentnim matičnim stanicama – odraslim stanicama vraćenim u stanje matične stanice. Trenutno je širom svijeta registrirano na stotine kliničkih studija. Rade se studije u svim poljima, od neuroloških i srčanih oboljenja, pa do sećerne bolesti i sljepila. U nekima su rezultati obećavajući, a u nekim ne. Trenutno se u Japanu, Los Angelesu i Londonu rade primjerice klinička ispitivanja za terapiju makularne degeneracije retine. Od embrionalnih matičnih stanica naprave se stanice koje su dio retine, a kojima se onda pokušava zamijeniti oštećene stanice retine tog tipa. Uzimaju se određeni bolesnici koji ispunjavanju kriterije. Ubrizgavaju im se te stanice u oko i prati se što će se dogoditi. Navodno je tretirano sve skupa par desetaka pacijenata i postoje poboljšanja u smislu da se od potpunog sljepila može prepoznati koliki je broj prstiju na ruci, a jedan pacijent je mogao ponovo čitati. No to su sve počeci.

Oprez stručnjaka

Naime, kad ubrizgate matične stanice, želite biti sigurni da se ne stvaraju tumori ili slične negativne posljedice. Za sada se najviše eksperimentira s očima, kožom, no stručnjaci se boje primjenjivati to na mozak, srce i druge vitalne organe. Ispitivanja postoje, koliko im je vjerovati teško je reći. Nagađa se recimo da će se neka istraživanja sada fokusirati na šećernu bolest. Nezavisno od toga, to su sve istraživanja u povoju i proći će još puno godina prije nego se budu mogla primjeniti u svakodnevnoj terapiji. Ono što, po mojem mišljenju najviše obećava, to su stanice koje se nalaze u koštanoj srži, koje se već upotrebljavaju za bolesti krvi, a koje se mogu naći i u masnom tkivu i u pupčanoj vrpci i, iako djeluju najbolje za bolesti krvi, čini se i da mogu biti korisne u terapiji različitih oboljenja gdje postoji jaka upala. Ne zna se još zašto, ali je pokazano da kod nekih kroničnih oboljenja kao što je Crohnova bolest, ubrizgavanje ovih matičnih stanica smiruje proces upale.

   Siguran sam, međutim, da će se saznanja iz aktualnih istraživanja najprije u praksi primjenjivati za potrebe testiranja lijekova. Do sada su se lijekovi testirali na životinjskim stanicama ili stanicama tumora, što i dalje u toj ranoj fazi testiranja ne daje definitivna saznanja o tome da li će normalne stanice ljudskog organizma reagirati na isti način.

Međutim, sada će biti moguće uzeti embrionalne ili inducirane pluripotentne stanice i od njih napraviti primjerice stanice srčanog mišića, kako bi vidjeli u laboratoriju kako će one reagirati na novi lijek.

   Koliko je zapravo to sve još daleko od konvencionalne medicine?

   – Teško je prognozirati, možda od 20 do 40 godina. Nije u pitanju samo da li terapija funkcionira ili ne. Veliku ulogu igra i cijena terapije. Ako je preskupa, terapija neće nikada zaživjeti. Tko bi to mogao platiti? Zdravstveno osiguranje bi bankrotiralo i takva terapija bi bila dostupna samo najužem krugu imućnih.

Nobelova nagrada 2012.

Da li alternativni načini dobivanja matičnih stanica iz »odraslih« stanica genetskim reprogramiranjem ili primjerice ovom posljednjem »japanskom« metodom postaju primarni koncept u istraživanjima ili su i dalje »najpopularnije« embrionalne matične stanice koje izazivaju kontroverze? Možete li reći nešto o prednostima ili manama ovih metoda?

   – Matične stanice dobijene iz odbačenih embrija nisu manipulirane ni na jedan način i samim time što su prirodne, smatraju se i najsigurnijima za kliničku upotrebu. Naravno, rad s matičnim stanicama iz embrija je kontroverzan s etičkog aspekta i u mnogim zemljama, uključujući i Hrvatsku, postoji embargo na rad s njima. Što se tiče tzv. induciranih pluripotentnih stanica, preokret je nastao 2006. godine kada je japanski znanstvenik Shinya Yamanaka našao način kako genetskom manipulacijom stanice iz organizma odraslog čovjeka vratiti na nivo embrija. Iako se takve stanice po potencijalu ne razlikuju od matičnih stanica dobijenih iz embrija, smatraju se manje sigurnim upravo zbog genetske manipulacije. Prednost rada s ovim stanicama je što su dobijene bez ikakve etičke dileme. Za svoje otkrice Yamanaka je dobio Nobelovu nagradu za medicinu samo šest godina nakon otkrića, 2012. godine. Matične stanice dobijene najnovijom metodom također imaju potencijal matičnih stanica embrija, nemaju etičkih dilema, a prednost nad Yamanakinim induciranim matičnim stanicama je to što nije korištena nikakva genetska manipulacija.

   Rekli ste da u vašim istraživanjima radite sa svim vrstama matičnih stanica. Kakvi su zakoni u Engleskoj po pitanju korištenja embrionalnih stanica i na koji način ih pribavljate za istraživanja?

   – Zakon u Engleskoj je vrlo liberalan. Možete raditi što god hoćete, no postoje jasna pravila za proceduru kako se može doći do embrionalnih stanica za istraživanja. Ja radim na klinici za umjetnu oplodnju i ne smijem kao istraživač kontaktirati pacijente. Imamo osobu koja ne radi ni u sklopu istraživanja, ni s pacijentima u tretmanu, a koja je zadužena da pacijentima detaljno objasni što se događa ako doniraju embrij. Primjerice, par dolazi na umjetnu oplodnju i ženi se daje stimulacija hormonima, pomoću koje dođe do superovulacije – nema jedno jajašce, nego deset. Oni se tada pomiješaju sa spermom partnera i od tih deset oplodi se osam. Od tih osam dobijete šest iskoristivih embrija. Od tih šest, u Engleskoj se po zakonu mogu natrag u ženino tijelo transplantirati jedan ili najviše dva, a ostali se zamrznu.

Nijemci samo iz uvoza

Ako dvije godine kasnije par, primjerice, želi još jedno dijete odmrzne se embrij i dobiju još jedno dijete. I tako sve do trenutka kad su sigurni da ne žele imati više djece. Nakon toga im se postavi pitanje da li žele preostale embrije ostaviti za potrebe istraživanja. U većini europskih država to se, međutim, još uvijek ne može raditi, a Nijemci su, recimo, tek nedavno dozvolili da se radi s embrionalnim stanicama, ali samo ako se uvezu.

   Kako Vi gledate na tu etičku dilemu?

   – Teško mi je biti objektivan, jer nisam vjernik. No činjenica je da bi se ti preostali embriji, jednom kad par više ne želi imati djece, jednostavno uništili. A od tih stanica možete napraviti bilo koju stanicu i ne morate raditi na njima nikakvu manipulaciju, poput genetske. Sve zavisi od religije i pitanja kada duša dolazi u embrij. Ako pogledate Kuran, koji je po tom pitanju najliberalniji, duša dolazi nakon 120 dana. Po Talmudu, nakon prvih 40 dana, a u Bibliji ne piše ništa. Međutim, Vatikan tumači da život nastaje onog trenutka kad spermatozoid oplodi jajnu stanicu.

   Da li je to područje u koje se na području znanosti trenutno puno ulaže, odnosno koliko su sva ta istraživanja pod utjecajem farmaceutskog lobija?

   – Istraživanja su dobro financirana i većina novca dolazi od strane vlada. Zemlje koje si to mogu priuštiti odvajaju veliki dio budžeta za razvijanje terapije matičnim stanicama. Nakon što je Yamanaka dobio Nobelovu nagradu 2012., japanska vlada je objavila kako će u idućih 10 godina uložiti 323 milijuna dolara u razvoj terapije matičnim stanicama, s posebnim naglaskom na inducirane pluripotentne matične stanice čiji je način dobijanja Yamanaka otkrio. Već u kolovozu 2013. godine su prvi pacijenti regrutirani za kliničku studiju tretiranja sljepila. Velikim farmaceutskim kućama nije u interesu da se matične stanice dovedu do razine terapije, jer bi za to trebala ogromna količina novaca, a zvuče pristupačnije i bolje nego svi lijekovi. No farmaceutske kuće zainteresirane su sad za ta istraživanja upravo zbog testiranja lijekova.