Učestalo korištenje interneta drastično povećava rizik da će dijete na netu vidjeti neprimjerene sadržaje, eksplicitne seksualne fotografije ili upasti u zamku seksualnih predatora koji na društvenim mrežama i online platformama vrebaju djecu i adolescente. Ipak, ne mora biti baš tako ako roditelji prate korištenje interneta svog djeteta, savjetuju ga, razgovaraju s njim o rizicima koji ga tamo vrebaju. Pokazalo je to komparativno izvješće iz 33 države sudionice EU Kids Online istraživanja kojem se ove godine prvi put priključila i Hrvatska.

Četiri su skupine zemalja izdvojene s obzirom na rizike interneta za djecu: prva su skupina države niske primjene i niskog rizika, među kojima su Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Mađarska… Tu djeca najmanje koriste internet, a rizik od neželjenih sadržaja i kontakata je najniži.

Druga su skupina države s niskom primjenom i umjerenim rizikom – Irska, Portugal, Španjolska, Turska, imaju najnižu uporabu interneta, ali i probleme s povremenim ekscesivnim korištenjem interneta. U skupinu država visoke primjene i umjerenog rizika ulaze Finska, Cipar, Nizozemska, Poljska, Slovenija, Velika Britanija. Djeca u tim državama vrlo mnogo koriste internet ali je rizik bitno manji, vjerojatno zbog djelotvornih kampanja osvješćivanja, regulatornih strategija i strategija roditeljske kontrole. Četvrta je skupina ona gdje je internet očito preuzeo kontrolu nad mladima – to su države s visokom upotrebom i visokim rizikom, a to su Bugarska, Rumunjska, Češka, Danska, Norveška, Švedska, Estonija… Hrvatska u ovu podjelu zasad nije uvrštena, no očekuje se da će do kraja godine biti dovršena komparativna analiza koja će točno pokazati gdje smo u odnosu na EU.

Iznadprosječni u vremenu provedenom na internetu 

Činjenica je, međutim, da smo iznadprosječni s obziromna vrijeme koje nam djeca provode na internetu: kod nas pristup internetu ima 85 posto djece, u Italiji samo 55 posto, Grčkoj 59 posto, a Turskoj 65 posto. Po dostupnosti interneta djeci prednjače Finska, Velika Britanija, Švedska i Norveška, gdje je čak 98 posto djece u dobi od devet do 16 godina aktivno na internetu. S druge strane, roditelji u Hrvatskoj veoma su opušteni kad je riječ o online aktivnostima djece i mladih. Čak 91 posto roditelja smatra da njihovo dijete nije imalo pristup seksualnim sadržajima na internetu, iako je čak dvije trećine djece u Hrvatskoj, prema istraživanju EU KidsOnline, u zadnjih godinu dana bilo izloženo seksualnom sadržaju. Istodobno, istraživanje Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba pokazalo je da 49 posto djece u Hrvatskoj nije pod roditeljskom kontrolom kad je riječ o internetu, a 46 posto roditelji kontroliraju ponekad. Samo tri posto djece svjedoči da su roditelji uvijek prisutni dok su online. Oko 60 posto djece kaže da su ih roditelji upozorili na opasnosti interneta, dakle u prosjeku tek svako drugo dijete dobije takav roditeljski savjet, a 36 posto misli da roditelje ne zanima što im djeca rade online. Postotak djece bez roditeljskog nadzora zapravo je najalarmantniji podatak za Hrvatsku.

Finski primjer, s druge strane, model je gdje roditelji i škola nadziru ponašanje djece na internetu: 79 posto malih Finaca svakodnevno je na internetu, dok je EU prosjek 60 posto. Djeca u Finskoj zato mrežne stranice daleko više koriste u školi, čak 84 posto, dok je EU prosjek 63 posto. Dnevno na mrežama provedu 95 minuta, više od prosječnih europskih 88 minuta. Oko 46 posto djece u dobi od 9-12 godina ima svoj profil, iako ga do 13 godina ne bi uopće smjeli imati. Zato su, češće od europskog prosjeka, bili izloženi uznemirujućim sadržajima, poput eksplicitnih fotografija (14 posto u odnosu na EU prosjek od 12 posto). I dalje, to je bitno manje u odnosu na izloženost takvim sadržajima djece u Hrvatskoj.

Razlog je, možda, sljedeći: samo 15 posto finskih obitelji s djecom od 13 do 16 godina ne razgovara o korištenju interneta. Čak 95 posto djece kaže da su im i učitelji angažirani na tim temama, dok je eu prosjek 73 posto. U Finskoj 98 posto roditelja aktivno sudjeluje i prati kretanje djeteta internetom. Nadprosječna aktivna medijacija i ispodprosječna resktrikcija formula su koju, s uspjehom, primjenjuju finski roditelji. Takav je odnos, pokazalo se, povezan s nižim rizikom za djecu na internetu, zbog čega su finska djeca, iako stalno na internetu, u manjem riziku od ostalih. Dobar je model, dakle, razgovarati s djecom o internetskim aktivnostima, i dijeliti online aktivnosti s njima.

Očekivan interes za seksualne sadržaje, ali… 

– Podaci nam pokazuju da je jedan dio istraživačke aktivnosti mladih na internetu usmjeren i na seksualne sadržaje, što je u pubertetskoj i adolescentnoj dobi razvojno očekivan interes. Međutim, ova skupina djece i mladih, posebno kada su mlađe dobi, istovremeno su i rizična skupina jer mogu biti izloženi pornografskom sadržaju koji je nerazumljiv njihovoj dobi ili je više od onog što su željeli znati, upozorava Ivana Ćosić Pregrad, psihologinja Poliklinike za zaštitu djece. Osnovni smisao i cilj osnaživanja djece jest podržati ih da što ranije nauče kontrolirati sadržaje s kojima se susreću na internetu, te da se znaju snaći u njima potencijalno neugodnim i uznemirujućim situacijama, ističe Ćosić Pregrad. Učeći ih o opasnostima i mogućim načinima zaštite, važno je, savjetuje roditeljima, priznati njihove interese i neovisnost, te koristiti različite poruke za različite uzraste.

Kod većine djece, kad dođu u dodir sa seksualnim sadržajem, javlja se osjećaj krivnje.

– Djeca koja su bila izložena seksualnim fotografijama golih ljudi, a da im to nije bila namjera, češće su zatvarala stranicu ili aplikaciju i češće su kliknuli gumb za prijavljivanje zlostavljanja na internetu, nego djeca koja su imala namjeru vidjeti takav sadržaj. Polovina djece osjećalo se pomalo krivima. Trećina djece koja su s namjerom došla do takvih fotografija osjećala se pomalo krivima, a niti jedno dijete nije pokušalo potražiti pomoć odrasle osobe niti prijaviti problem. Ovi podaci kažu da djeci treba podrška u tome kako se nositi s neželjenim i uznemirujućim sadržajima i događajima, pa i s pornografijom i pomoć da se snađu u potencijalno opasnim situacijama – ističe ova psihologinja. »Za to ne postoji jedan veliki razgovor, nego je to kontinuirani zadatak u odgoju«, dodaje. Važno je da roditelji, ali i druge važne odrasle osobe, razgovaraju s djecom o tome kad treba, a kad ne treba čuvati tajnu pred njima. Djeca trebaju znati da, ako se osjećaju neugodno ili zbunjeno, uvijek mogu razgovarati s roditeljima ili odraslom osobom kojoj vjeruju. Važno je razgovarati i o situacijama kada prekrše neke pravila i dogovore.