PROMJENE POLITIKE FILE-SHARING SERVISA

Prosječnom korisniku servisa za preuzimanje datoteka (a to je, da se ne bude licemjer, gotovo svatko s pristupom internetu) posljednjih se dana čini kako se svemir raspada. Naime, najprije je FBI doslovno ukinuo Megaupload i pohapsio čelnike tog servisa. Radi se o najvećem file-sharing servisu, kojeg su korisnici obožavali zbog brzih linija i ogromne količine podataka.

Nakon toga, valjda prepadnuti raspletom situacije, nekoliko je drugih servisa odlučilo promjeniti svoju poslovnu politiku. FileServe i File Sonic su odlučili da nema više klasične razmjene datoteka, već se downloadati može samo ono što se i uploada. Dakle, narodski kazano, ova dva velika servisa, inače od istog vlasnika, postali su najobičniji servisi za pohranu podataka. Svojevrsni tvrdi diskovi na internetu. Njihovim stopama krenulo je još nekoliko manjih servisa, na nezadovoljstvo on-line publike, od kojih su neki platili i cjeloživotne pretplate, koje ih sigurno nisu zanimale da dobiju koji gigabajt skladišnog prostora na internetu.

Ipak, jedan od najjačih igrača ikada po tom pitanju, RapidShare, za sada posluje po starom, dapače, čak su i službeno izjavili kako ne namjeravaju mjenjati svoju politiku. Rapidshare je godinama bio vodeći servis za razmjenu podataka, no u posljednje vrijeme ga je konkurencija, prije svega Megaupload, prešišala. Jasno, posljednjih dana navodno bilježi rast prometa. Odluku o nemijenjanju poslovne politike priopćio je i američki MediaFire.

Ipak, što god se događalo s ovim servisima, postojanje torrenata garant je onima željnima novih sadržaja da će sadržaji uvijek biti dostupni. Naime, radi se o peer-to-peer servisu, odnosno izmjeni s jednog korisničkog računala na drugo, i to se efektivno jednostavno nikada neće moći prekinuti.

MEGABOX I TEORIJA ZAVJERE

Zanimljiva je i priča o MegaBoxu, servisu koji je Megaupload namjeravao pokrenuti, a trebao se baviti prodajom glazbe. Građen na prinicpu Apple i Andorid on-line dućana, namjeravali su direktno od glazbenika prodavati glazbena djela korisnicima, pri čemu bi oni uzimali 10 do 20 posto provizije.

Dijelu glazbenika takva se ideja odmah svidjela, jer nije neka velika tajna da oni ne zarađuju najveći dio kolača od svoje glazbe, već to pripada izdavačkoj industriji. Dio zagovaratelja teorija zavjere smatra kako je baš želja za pokretanjem ovakvog servisa bila povod da administracija žestoko krene protiv Megauploada. No, kako to obično s teorijama zavjere biva, nekih dokaza za to nema, a indicije su ionako najčešće subjektivna kategorija.

LEGALNO DO 200 MILIJUNA DOLARA

Protivnici teških restrikcija objašnjavaju kako ljudi nisu neskloni platiti sadržaj ako im se ponudi na pravi način. Kao glavni argument navode servise poput iTunesa, Steama i ponajviše NetFlixa, koji legalno poslujući u suradnji s nositeljima autorskih prava imaju jako dobru prođu. Dapače, analize kažu kako na NetFlix otpada preko 25 posto ukupnog internet prometa u Sjevernoj Americi. Za pojasniti, NetFlix je servis koji omogućuje gledanje serija i filmova na internetu, uz pretplatu i plaćanje. Čak omogućuju i klasično rentanje DVD-ova i BlueRay diskova, koje čovjek može zadržati koliko mu drago. No, NetFlix za sada nema svoj servis u Europi, a ideja im je ove godine krenuti s ekspanzijom prema EU. Španjolska bi prva trebala imati ovakve mogućnosti. Netflix je samo na internet servisu prikazivanja filmova i serija u 2010. godini imao promet od oko 200 milijuna dolara, a ta je brojka za 2011. još i rasla. Puni podaci, doduše, znati će se tek iza 1. ožujka.

I Steam je donio velike promjene na polju kupnje računalnih igara. Čitavom svijetu je omogućeno downloadanje, a cijene su za svakoga iste. Time se ukida blesava pojava da ista igra u dvije države bude i do 100 posto različite cijene. Protivnicima restriktivnih zakona svi ovi servisi služe kao pokazatelj da su ljudi spremni platiti sadržaj, ukoliko im se on omogući na normalan način.

    ACTA je ovoga tjedna pogodila virtualni dio vlasti u Poljskoj. Zbog najave da će Poljska pristupiti tom međudržavnom sporazumu danima su hakirane stranice premijera Donalda Tuska, donjeg doma parlamenta Sejma, Ministarstva kulture i drugih institucija. U Poljskoj su izbile i demonstracije, više tisuća ljudi u više je gradova prosvjedovalo zbog namjere vlade da se priključi tom sporazumu smatrajući da on nije ništa drugo nego ograničavanje slobode na internetu. Ministar uprave i digitalizacije Michal Boni umiruje javnost tvrdnjama da pristupanje ACTA-i neće promijeniti poljske zakone, baš kao što neće ugroziti internetske slobode. No, i on je priznao da se o pristupanju ACTA-i nije dovoljno raspravljalo za što se sada može samo ispričati. U hitnoj akciji smanjenja šteta premijer Tusk je internetskoj stranici svoje stranke Građanska platforma objavio »10 mitova o ACTA-i« što je pomalo zakašnjeli pokušaj komunikacije.   

Velike ovlasti

Na svojoj premijerskoj internetskoj stranici to teško može objaviti budući da je ona danima hakirana. U četvrtak je Jadwiga Rodowicz-Czechowska, poljska veleposlanica u Japanu, potpisala pristupanje Poljske ACTA-i. Michal Boni priči je pridodao i generacijsku potku jer »za mlade ljude najvažnije područje slobode je na internetu, a ne nezavisnost Poljske što je bio slučaj u mojoj generaciji«.    

    Cilj je ACTA-e stvoriti harmonizirani međunarodni pravni okvir kojim bi se olakšalo suzbijanje falsificiranje roba, generičkih lijekova do modne industrije i otežalo kršenje autorskih prava na internetu. Sporazum je potpisan 1. listopada 2011. u Tokiju, a prve potpisnice su Sjedinjene Američke Države, Australija, Novi Zeland, Singapur, Maroko, Japan i Kanada. ACTA je stvorena mimo postojećih organizacija, zaduženih i za zaštitu autorskih prava i intelektualnog vlasništva, poput Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo. Od početka pregovora, a bilo je to 2006. godine, prigovara se da je sve vođeno u tajnosti, daleko od očiju javnosti. No, nacrte sporazuma dobile su na uvid, ali bez prava da ga javno objavljuju, mnoge važne kompanije na koje se odnosi poput Googlea, eBaya, Sonyja, Intela, Time Warnera. 

    Temeljni je prigovor protivnika ACTA-e taj da ona ozbiljno ugrožava ljudska prava jer bi, kako smatraju, davatelji internetskih usluga bili obvezni nadgledati aktivnosti korisnika ne bi li uočili njegovo kršenje nečijih autorskih prava. Vlasnicima autorskih prava i pravosudnim dijelima ACTA daje velike ovlasti u kršenju privatnosti prilikom istraga zbog sumnje na kršenje nečijih autorskih prava ili narušavanja intelektualnog vlasništva. 

    Protivnici ACTA-e, poput The Free Software Foundation, smatraju da ona ugrožava besplatan softver, a time i slobodu, stvarajući kulturu »u kojoj je sloboda potrebna za stvaranje besplatnog softvera ocijenjena kao opasna i ugrožavajuća prije nego kao kreativna i inovativna«. Free Software Foundation upozorava i da će ACTA znatno otežati i poskupiti distribuciji besplatnog softvera. Prigovara se i zbog velikih ovlasti koje bi trebali imati istražni organi i sudovi pri čemu bi žrtve lako mogli postati obični, mali korisnici. Zagovornici ACTA-e, pak, tvrde da su jedini koji imaju razloga strahovati kriminalci koji žive od falsificiranja i neovlaštene zlouporabe nečijih autorskih prava. 

    I u slučaju SOPA i PIPA, i u slučaju ACTA jasno je da se sukobljavaju dva načela – jedan je zaštita autorskih i intelektualnih prava i njihova naplata, a to se u doba interneta korjenito promijenilo, a drugo je načelo slobode interneta i slobodnog korištenja sadržaja koje internet nudi.      

Duboke promjene

    – »Lako« je s blogom koji ima nekoliko komentara dnevno. Ali kako će netko kontrolirati Facebook na kojem se takve stvari mogu dogoditi nekoliko stotina milijuna puta dnevno ili Twitter na kojem netko može staviti link za sadržaj koji je zaštićen autorskim pravima. To bi bilo potpuno nemoguće kontrolirati ili bi trošak kontrole takvog sadržaja bio nevjerojatan, kazao je Rakar i dodao da »ako se zbog tako nečeg ugasi blog onda to nije drugo nego cenzura jer je kazna nerazmjerna prekršaju, a kažnjen je onaj koji nije prekršitelj«.       

Pragmatična Amerika

    Iako je sudjelovao u više akcija internetske zajednice, pa i u onim napadima od 19. siječnja, koji se drže najmasovnijima, smatra kako sami DDoS napadi ne donose neku veliku korist. Njihova je snaga u simbolici i poruci da se ljudi neće miriti sa svime što im se poslužuje, ali sama efektivna korist nije velika. 

    – Sruše se nečije stranice na par sati i to je to. Za sada još uvijek nisu bili napadnuti ikakvi servisi, koji bi takvim napadom novčano patili. Moram kazati da je napad na FBI 19. siječnja i rušenje njihove stranice na nekoliko sati fora, ali da je nekakva šteta nanesena – nije, kaže aktivist koji će unatoč tome i dalje sudjelovati u napadima. 

    Kaže kako ga ta ideja svjetskog zajedništva i borbe za neki ideal ipak dosta drži i čini ga mlađim, a i vjeruje da se neslaganje s nečim mora na neki način izraziti. U osnovi, drži, ovo je samo jedna bitka oko redefiniranja autorskih prava i copyrighta, koji prema sadašnjim odredbama jednostavno nisu u skladu s modernim vremenom. Pučki kazano, rađeni su za jedan svijet, koji nema mnogo veze s onim virtualnim, danas izuzetno zastupljenim.