Od virtuale do klinike

Kako se ovisnost o videoigrama našla na popisu bolesti

Danko Radaljac

Virtualni svijet ima nevjerojatan utjecaj na stvarni život

Virtualni svijet ima nevjerojatan utjecaj na stvarni život

Klinika u Londonu za početak ne bi imala stacionar, već bi više bila savjetodavnog karaktera. Naknadno se namjerava raditi i pravi bolnički stacionar, mjesto gdje bi se ovisnici mogli i liječiti



RIJEKA Mladić kojeg su mediji imenovali samo kao Rustam, kako bi ga zaštitili jer je imao tek 17 godina, u ljeto 2015. godine je slomio nogu. Ništa previše problematično, tek mu je naloženo da neko vrijeme provede doma, odmarajući nogu u gipsu. Nakon 22 dana takvog tretmana, Rustam je umro, gotovo na rukama svojih roditelja. Ovaj događaj iz grada Uchaly u južnoj Rusiji na kraju nema nikakve veze s lomom noge, jer je 17-godišnjak umro zbog činjenice da je 22 dana igrao računalnu igru više od 14 sati dnevno. »Defence of the Ancients« ime je igre koja je očigledno gotovo pa hipnotizirala mladića. Što nije čudno, ima igara koje tako djeluju na mlade ljude.


Policija je, jasno, obavila sve potrebne očevide, kako se to već radi kod sumnjivih smrti. Ustanovljeno je da je mladić u godinu i pol dana odigrao na tisuće sati ove igre, a da je sve otišlo izvan kontrole nakon loma noge, kad je faktički po čitave dane samo igrao, uzimajući pauzu samo kako bi malo odspavao i prezalogajio. Doktori su na kraju zaključili kako je mladić umro od tromboze, uzrokovane nekretanjem, odnosno sjedenjem i ležanjem nakon loma noge. 


Kad se pogleda ova tužna priča mladića iz južne Rusije, koja je svojevremeno obišla čitav svijet, ne treba čuditi da je nedavno Svjetska zdravstvena organizacija ovisnost o videoigrama stavila na popis bolesti. Kao što nije čudno da se odmah pojavljuju priče o pokretanju klinika koje bi se bavile baš ovom problematikom. Koliko god možda nakaradno izgledalo da se ide u bolnicu ne bi li se prestalo napucavati nekakve virtualne likove, jedno je sigurno: Rustam iz Uchalya bi zasigurno imao veće šanse preživjeti da su ovakve institucije postojale 2015. godine.




Zapravo, kad se sad pogleda, mnogi bi brakovi bili spašeni, a zasigurno bi se i po koje fizikalno oboljenje uzrokovano nekretanjem spriječilo. Kad se sagledava ovisnost o računalnim igrama, jednostavno se ne može zaobići fenomen World of Warcrafta, on-line igre koja je godinama milijune ljudi držala prikovane za monitore, gdje su bili healeri, tankeri ili dpseri (što su sve uloge boraca u ekipama u igri), nerijetko u potpunosti zapostavljajući realni svijet oko njih. Igra je imala jedan poseban element koji je privlačio ljude. Bila je nešto što se zove MMORPG, odnosno massive multiplayer online role play game. Onako slobodno prevedeno, velika multiigraća platforma za igranje uloga.


Micanje granica realnosti


I ljude je to privlačilo, mogućnost komunikacija s igračima iz čitavog svijeta, zajedničko djelovanje, izrada skupina, nazvanih guildovima u igri… Što je ponekad znalo pomaknuti granice realnosti. Iz tog doba, otprije desetak godina, datira i navodna izjava jedne djevojke na forumu, kojom je prokomentirala ovisnost svog zaručnika ovog igrom: »Da me bar vara s drugom ženom, a ne virtualnom vilenjakinjom«.


Zanimljiva je jedna stvar: i gore spomenuti Defence of Ancients je zapravo derivat iz svijeta Warcrafta, radi se o borbenoj areni u kojoj se dva tima, koristeći svoje vilenjake, orkove, ljude, patuljke, taurene i ostale rase pokušavaju uništiti tuđe »starine«, a zaštititi svoje. Tako da u neku ruku je i Rustama uništio taj isti svijet. Treba doduše kazati da gledano iz jedne logičke perspektive, ne može biti jasno što su njegovi roditelji radili. Ako dijete 22 dana igra neku igru, pa makar bila i Tetris, zdrav razum nalaže da se nešto napravi. Roditelji nesretnog mladog Rusa na kraju su samo govorili da su 22 dana čuli kucanje na tipkovnici, a onda je jedno jutro to prestalo. Lokalni ruski mediji nikad ih nisu propitali što su oni radili sve to vrijeme i zašto dijete nisu spriječili da se tako isključi od svijeta.


Što se tiče same klinike u Londonu, koja bi se trebala zvati Centar istraživanje ovisnosti o video-igrama, ona za početak ne bi imala stacionar, već bi više bila savjetodavnog karaktera. Ukratko, kako bi roditelji djece koja se tako isključe od stvarnog svijeta imali gdje otići i posavjetovati se. Naknadno, kako navode strani mediji, namjerava se raditi i pravi bolnički stacionar, mjesto gdje bi se takve osobe mogle hospitalizirati i liječiti.


Koketiranje s kriminalom


Henrietta Jones, osnivačica ove klinike, kaže kako ne postoji neka posebna mogućnost da ova ovisnost pređe u epidemiju, ali da smatra kako ju je potrebno uzeti ozbiljno u obzir. Jer, kako drži ona, ali i brojni drugi psiholozi i psihijatri, ovisnost o virtualnom prostoru i računalnim igrama samo je dio globalnijeg problema, ljudske neodgovornosti prema stvarnom svijetu te odbijanja da se preuzme odgovornost za životne situacije.


Podaci govore kako je ova pošast raširena ponajviše na Zapadnu Europu i Sjedinjene Američke Države, no tko god je igrao neku od popularnih igara, zna da statistika nekad može i varati. Naime, u brojnim igrama koje mogu donositi novac postoje brojni igrači s istočnih djelova svijeta koji zapravo i ne igraju, već rade. Po 12 i više sati dnevno, grindaju, kako se to zove u tim vodama, zarađujući za život na taj način. Dapače, postoje informacije o pravim farmama u Kini na kojima na desetke ljudi samo igra igre, pokušavajući unutar igre zaraditi virtualne novce, koji onda imaju svoju cijenu i u stvarnom životu. Tako da to nije samo jedan vid ovisnosti, već i koketiranje s kriminalom, jer ovakve stvari na kraju obično znaju uključiti i traffiking, prisile, te prijetnje. Sve ove informacije govore kako virtualni svijet igara ima nevjerojatan utjecaj na stvarni život.