To, međutim, ne dezavuira čovjeka već ga iz hale seli u više sfere rada. Rad sve više postaje misaoni i kreativni, sve manje repetitivni. Knjige su napisane o tome. Čitajte našeg velikana Adolfa Dragičevića, kaže prof. dr. sc. Biljanović
Prof. dr. sc. Petar Biljanović diplomirao je, magistrirao i doktorirao na ETF/FER-u u Zagrebu te prošao sva zvanja od asistenta do redovitog profesora u trajnom zvanju. Predavao je kolegije iz elektronike na više sveučilišta, a zanimljivo je da je uveo područje mikroelektronike u znanstveni rad i nastavu u Hrvatskoj. Vodio je izradu studije o stanju i razvoju mikroelektronike u Jugoslaviji. Autor je tri i suautor jednoga visokoškolskog udžbenika te voditelj 11 velikih istraživačkih projekata. Osim toga pojavljuje se i kao autor u preko 100 radova u CC i ostalim časopisima, zbornicima pojedinih konferencija i u knjigama.
Uz znanstveni rad svoja znanja primjenjuje i u praksi tako da je sunositelj tri međunarodna patenta iz područja poluvodiča i termike i nekoliko domaćih. Jedan od pokretača sekcije IEEE-a, na ovim prostorima, te najvećeg i najstarijeg ICT skupa u ovom dijelu Europe MIPRO-a , kao i Hrvatskog poluvodičkog klastera – SEMICRO.
Zanimljivo je da je jedan od pokretača i skupova »Dan Novih Tehnologija – DaNTe« koji se od 2007. godine redovito održavaju u Rijeci, a gdje se nove tehnologije na jednostavan način prezentiraju najširem krugu ljudi. Ovogodišnji DaNTe koji je održan nedavno u Rijeci napunio je i galeriju Gradskevijećnice brojnim znatiželjnicima.
Na ovogodišnjem Danu Novih Tehnologija – DaNTe-u napomenuli ste osobno predviđanje od prije par desetljeća da razvojem robotike ljudska radna snaga neće uopće biti potrebna, ali da je to danas nešto sasvim drugo nego što ste tada predviđali.
– Čovjek već duže vrijeme izlazi iz tvorničke hale i taj proces će se nastaviti dok sasvim ne izađe. Na ulazu u tvorničke hale pisat će: ljudima ulaz zabranjen. Čovjek zapravo kontaminira tvorničku halu svojom nesavršenosti. To, međutim, ne dezavuira čovjeka već ga iz hale seli u više sfere rada. Rad sve više postaje misaoni i kreativni, sve manje repetitivni. Knjige su napisane o tome. Čitajte našeg velikana Adolfa Dragičevića – među prvima u Europi pisao je knjige o tome kako klasična radnička klasa sve više postaje povijesni anakronizam.
Može li uopće Hrvatska biti u nečem konkurentna, posebice kada je riječ o proizvodnji novih tehnologija?
– Hrvatska može biti konkurentna i u visokim tehnologijama. Postoji niz primjera koji to potvrđuju. Nekadašnja RIZ-ova tvornica poluvodiča u zajednici s FER-om generirala je vrhunske poluvodičke proizvode temeljene na vlastitom razvoju. Neke od njih kupovala je posredno i američka vojska jer te proizvode tada u svijetu nitko nije tako dobro pravio. I danas imate u Americi, ali i ovdje, svjedoke koji mogu to potvrditi. I danas čuvam dokumentaciju o tome jer sam niz godina vodio pripadajuće projekte. Moram iskreno priznati da tada nitko od nas koji smo na tome radili nije bio svjestan naših dometa. Na toj osnovi siguran sam da i danas možemo ponoviti te domete uz razvijenu infrastrukturu koju visoke tehnologije zahtijevaju.
Profesor Darko Gojanović nakon uspješne poslovno-znanstvene karijere u SAD-u vratio se na otok Zlarin i proizvodi 3D printere. Možemo li početi razmišljatio »silicijskim otocima « u Hrvatskoj?
– Silicijski otoci u Hrvatskoj su mogući, posebno u blizini Rijeke i Splita zbog visokoškolskih ustanova koje su presudne. 3D printeri su puno dohodovniji od turizma koji može biti vrlo značajno područje zapošljavanja i stvaranja dohotka, ali je tehnološki posve nevažan. Drugim riječima, turizam ne može biti okosnica razvoja niti jednog dijela Hrvatske bez obzira što netko misli o tome. A Hrvatska upravo »štajga« na turizam i tu sustavno griješi. Brojanjemkreveta i noćenja nećemo nikada izbrojati državni proračun.
Primjena 3D tehnologije i proširene stvarnosti je sve raširenija i u Hrvatskoj. Međutim malo se o tome govori, pa su pomalo i nestvarne priče o tome da se u Rijeci printaju dijelovi ljudskoj tijela i rješavaju komplicirani operacijski zahvati ili da je upravo u Rijeci prezentirana turistička aplikacija kao proširena stvarnost i osvojila svjetsko priznanje kao najbolja ICT inovacija u turizmu?
– 3D tehnologija i tehnologija proširene stvarnosti hvataju zalet u Hrvatskoj, ali je staza za zalet jako kratka. Na 3D tehnologiji uz Darka Gojanovića radi samo nekoliko ljudi i to pretežno na bazi entuzijazma. Znači, društvo još nije prepoznalo značaj toga područja. Slično je i s tehnologijom proširene stvarnosti gdje je naš miprovac Nenad Obrenović pokupio najveću svjetsku nagradu za promociju turizma, ali osim verbalne podrške nije naišao na stvarni interes mjerodavnih službi. Rak rana našeg društva je neorganiziranost, a visoke tehnologije pretpostavljaju visok stupanj organiziranosti društva.
Gdje se pogube svi ti inovatori koji se vraćaju sa svjetskih sajmova inovacija s medaljama i priznanjima?
Ministar Vedran Mornar je Vaš bivši student, a danas kolega s kojim surađujete na brojim okruglim stolovima o primjeni novih tehnologija i obrazovanju. Tjedan dana nakon što je vodio zanimljiv okrugli stol na temu »Obrazovanje za 21. stoljeće« na ovogodišnjem MIPRO- u u Opatiji bio je imenovan ministrom. Može li Vedran išta promijeniti u sustavu našeg obrazovanja?Vedrana Mornara znam godinama jer mi je bio student na FER-u. Bio je odličan student. To znam po tome što ga se kao studenta ne sjećam. To opet znači da je ispit položio od prve pa ga nisam zapamtio. Pamtim one koji su polagali bar tri puta. Što je netko više puta dolazio na ispit bolje ga se sjećam. Oni kojih se jako dobro sjećam već tokom studija postali su mi dobri prijatelji. Vedran je izuzetno kvalitetan čovjek s jasno definiranim i čvrstim stavovima za koje se doslijedno zalaže. Kada s njim razgovarate znat ćete odmah što misli i želi, i tu se jako razlikuje od većine političara, mada on sam nije političar. Da li će kao ministar uspjeti, to ne zna ni moj sveti imenjak, ali ja mu kao i svakom našem ministru želim da uspije jer to je u interesu svih nas. Vjerujem da Vedran ima dovoljno snage za uspjeh.
– Svi ti inovatori gube se u moru naše ravnodušnosti. Balkanskoj duši nema većeg neuspjeha od tuđeg uspjeha. Ako uspješnoga ne mogu »zadaviti«, mogu ga bar ignorirati. To i radimo. I to vrlo uspješno. Pitajte sociologe i psihologe zašto je tako. Čast izuzecima.
Obrazovanje danas mnogi smatraju troškom, a ne investicijom. Što se treba napraviti da stvari sjednu na svoje mjesto?– Dobro obrazovanje vrlo je skupo i bit će sve skuplje. Sve više ljudi radit će u obrazovanju. Ono nije trošak, ali onima koji »krpaju« državni proračun nikada to nećete dokazati jer oni gledaju samo trenutnu situaciju. Teško im je dokazati da investirate u budućnost kada plaćate učitelja.
Na čelu ste programskog odbora MIPRO-a najvećeg znanstveno-stručnog ICT skupa u ovom dijelu Europe koji se održava u Opatiji već 37 godina. Možete li se prisjetiti što je od tih silnih znanstvenih i stručnih radova koji pristižu iz cijelog svijeta zaživjelo u stvarnosti, a što se nije uspjelo realizirati u praksi iako je na prvi pogled bilo osuđeno na uspjeh?– Vodim Programski odbor MIPRO-a praktički od kada on postoji mada nisam uvijek formalno bio njegov predsjednik. Nadam se da je i moj rad kroz više od tri desetljeća pridonio stvaranju MIPRO branda kojega nitko ne može osporiti. MIPRO je stvorio ICT na ovim prostorima jer je skoro četiri desetljeća bio i ostao jedina ICT konstanta koja je stalno gurala naprijed razvoj ICT-a. To je činjenica. Desetine miprovaca davalo je tome obol i ovdje bih nabrojao samo Mihajla Filiferoviča, Branka Součeka, Rajka Tomovića, Uroša Staniča, Antona Železnikara, Marka Pavkovića, Milana Bobetka, Darinka Bagu, Gordanu Kovačević, Predraga Vranića i mnoge druge. Na skupovima MIPRO prezentirano je na tisuće radova autora iz cijeloga svijeta i oni su odličan indikator stanja ICT-a u proteklih 37 godina. MIPRO je radio i prve strategije razvoja iz ICT područja sredinom osamdesetih izazvavši veliku polemiku koja je uz tehnološku imala i političku notu. Zahvaljujući jakoj argumentaciji, MIPRO je iz tih polemika izišao čitav. Cijela je knjiga izdana o tome što je sve MIPRO inicirao i stvorio na ovim prostorima povodom tridesete obljetnice MIPRO-a. To je impresivno.
Mislite li i dalje da se Opatija uz turizam mora definirati i kao ICT središte, jer ulagati sve karte na turizam je gospodarski vrlo riskantno. Mnoga svjetska turistička odredišta imaju pravilo da razvijaju uz turizam paralelno još jednu gospodarsku granu.– Poslovica kaže da dobar kovač drži više željeza u vatri. Opatija kao turističko središte svjetskih performanci ne može ostati samo na turizmu jer bi time značajno suzila svoju perspektivu. Uz turizam tu mora biti prisutna vrhunska kultura, vrhunsko obrazovanje i nove tehnologije. Ja bih kao miprovac stavio u prvi plan visoke tehnologije. Iskoristio bih blizinu Tehničkog fakulteta u Rijeci koji se treba sve više okretati k visokim tehnologijama temeljenim na znanju. Koje visoke tehnologije treba preferirati ostavimo to stručnoj raspravi, recimo na skupu MIPRO 2015 idućeg svibnja u Opatiji.
Smatrate li da Rijeka sa svojim znanstvenim potencijalom može nastaviti tradiciju velikih izuma i izumitelja koji je prate kroz povijest. Što je potrebno da se u Rijeci napokon nešto dogodi nakon torpeda ili snimke puščanog metka u letu, jer je to bilo prije više od 150 odnosno 127 godina.
– U tehnološkom smislu Rijeku bih stavio u isti koš s Opatijom i nastavio tradiciju torpeda i ostaloga što je Rijeka imala. Bitno je da pri tome Rijeka ostane otvoreni grad u najboljem smislu tih riječi. Otvoren u prvom redu za ljude i ideje. Bez te otvorenosti ni torpedo ne bi bio rođen. Kao ni žiroskop ni snimak puščanog metka.
Iako ste priznati međunarodni znanstvenik, kako gledate na to da je Vaš 15-godišnji unuk puno poznatiji od Vas nakon što je odglumio Šegrta Hlapića u istoimenom filmu. Što bi ste mu savjetovali – znanost ili umjetnost? Što biste uopće preporučili mladima, isplati li se u današnje vrijeme baviti se znanošću i razvijati nove tehnologije? – Ni na kraj pameti mi nije da se uspoređujem s mojim unukom Miletom koji je s 13 godina nosio glavnu ulogu u Šegrtu Hlapiću. Ja s 13 godina skoro da ni nisam znao da postoji kino. Mile je izuzetan talent u svemu čega se primi. Volio bih da odabere ono što voli, a voli sve čega se primi. Volio bih i da dio školovanja obavi u Parizu jer to su željeli skoro svi Biljanovići, a niti jedan nije uspio. Za nas se je uvijek »hvatala « francuska kultura. Mile bi bio idealan Gavroche. Mile je puno poznatiji od mene i to u puno mlađoj dobi. Mislim i da je puno pametniji što je sve znak da ne živim uzalud. Ako unuk ne nadmaši djeda onda ni unuk ni djed nisu ništa postigli!
