Nenad Raos

Znate li koje veze s nastankom života imaju pivo i – pašticada? I što je uopće život

Jasmin Klarić

Popularizator znanosti i autor knjige "The Cookbook of life" Nenad Raos / Foto Denis LOVROVIĆ

Popularizator znanosti i autor knjige "The Cookbook of life" Nenad Raos / Foto Denis LOVROVIĆ

Raos nastanak života uspoređuje s umijećem pripreme pašticade svoje susjede Marije u njegovom djetinjstvu. Pašticada je tu, zapravo, metafora. Znamo što je ona, ali na osnovu toga sad pokušavamo dokučiti osnovne sastojke i cijeli proces pripreme. »Sve kemijske procese uspoređujem s kuhinjskim procesima, jer kemija i kuhinja imaju mnogo zajedničkog«, kaže Nenad Raos



Gledajte, mi znamo što je pašticada i mnogo kuhara je pokušava skuhati. Netko uzima meso, netko vino, ali mi ne znamo što će od toga ispasti, jedna je od rečenica koja se mogla čuti na terasi zagrebačkog kafića tog sunčanog poslijepodneva. Moguće da je konobar ili slučajni prolaznik pomislio kako se radi o nekakvom preliminarnom sastanku žirija za neki od reality programa u kojima se natjecatelji nadmeću u kulinarskim vještinama ili nešto bizarnijoj pripremi za obiteljski ručak, međutim, s umirovljenim znanstvenim savjetnikom i književnikom Nenadom Raosom smo, zapravo, raspravljali o – nastanku života.


Naime, iz tiska je, u izdanju Hrvatskog društva kemijskih inženjera, upravo izašla njegova knjiga »The Cookbok of Life« (Kuharica života) u kojoj na pomalo neobičan način predstavlja nove teorije o podrijetlu života n Zemlji.


Lokalni kolorit


Okej, ali kakva crna pašticada?




Radi se o metafori iz uvoda u knjigu u kojem Raos nastanak života uspoređuje s umijećem pripreme pašticade svoje susjede Marije u njegovom djetinjstvu. Usput, tvrdi da se s tom pašticadom nije moglo mjeriti niti jedno drugo jelo.


I u ostalom poglavljima (knjiga ima ukupno 237 stranica) različite teorije o nastanku života uspoređuje s raznim jelima, primjerice, naslovi nekih od poglavlja su »Gorući sladoled«, »Millerovo pivo«, »Grill«…



Dobro, da razriješimo nešto. Zašto je čovjek živ, a automobil nije?


– Zato što je čovjek evoluirao, na neki način…


Može se reći i da automobili evoluiraju, dosta je da usporedite starije i novije modele.


– Po školskoj definiciji života automobil ispada iz igre jer se ne razmnožava. Ali, recimo, kristali se razmnožavaju, pa opet nisu živi. Možda je najbolje reći da je život jedan složeni autokatalitički sistem. Opet, može se reći da je život sustav koji teži ravnoteži, a nikad je ne dostigne. Ako pomiješate dvije kemikalije, one će se spojiti i uspostavit će se ravnoteža. Dakle, reakcija će stati. Kad bi se to dogodilo našem tijelo – umrli bi. Kad se uspostavi ravnoteža to je smrt. Život stalno bježi od te ravnoteže na način da u organizam stalno nešto ulazi i izlazi. E sad, ispada da je život stalna borba protiv smrti, a da nema te težnje prema smrti, tj. ravnoteži, života zapravo ne bi ni bilo tako da je smrt na neki način pokretač života. Evo, malo filozofije za kraj.



– Knjiga ima tu jednu lokalnu dimenziju, lokalni kolorit, ali i međunarodnu dimenziju također. Ona je zapravo pisana za američkog čitatelja, nastojao sam biti jasan Amerikancu, kaže Raos dodajući da je svaka teorija o nastanku života povezana s nekom zgodom ili iz njegovog života ili iz povijesti znanosti.


Pašticada je tu, zapravo, metafora. Znamo što je ona, ali na osnovu toga sad pokušavamo dokučiti osnovne sastojke i cijeli proces pripreme. I otud onih mnogo kuhara iz uvoda koji je pokušavaju napraviti (i uspijevaju zbuniti usputnog slušatelja). »Možda će nekom ispasti neko drugo jelo, možda će zagorjeti«, objašnjava slikovito znanstveni proces Raos, smijući se.


– Sve kemijske procese uspoređujem s kuhinjskim procesima, jer kemija i kuhinja imaju mnogo zajedničkog. Evo, naprimjer vodena kupelj. Ona se koristi kod kuhanja kad je potrebno da nešto ne zagori. To se jako koristi i u kemiji i zove se Bain-marie, Marijina kupelj, po Židovki Mariji koja je živjela u četvrtom stoljeću i bila je prva poznata kemičarka. Ona je prva opisala i vjerojatno izmislila taj proces. Ili, recimo, mikrovalna pećnica! Znamo što je ona u kuhinji, ali onda se netko smjetio da bi mogla biti korisna i u kemiji. Preko mikrovalke se dobijaju fantastične sinteze. Jer je kod takvih procesa uvijek problem da se reakcijska smjesa jednoliko zagrijava, a s mikrovalnom pećnicom je zagrijavanje 100 posto jednoliko, sipa Raos usporedbe između kuhinje i kemijskog laboratorija.


Znanost i vjera


Sve je to dobro i zanimljivo, ali kolikog smisla uopće ima pisati o kemijskoj osnovi nastanka života danas u zemlji u kojoj se ionako sve više »zna« da je Zemlja ravna ploča ili da je Bog stvorio čovjeka, pokušavamo malo na političko-društveni kolosijek odvesti iskusnog (rođen 1951. godine) popularizatora znanosti (napisao na stotine znanstveno-popularnih članaka i znanstvenih radova, te je autor 13 znanstveno-popularnih knjiga).


Raos se ne da.


– Znanost nije nekakva vjera pa da sad netko kaže mi vjerujemo u Boga, a vi… Znanost je naprosto činjenična. Nju ne možete negirati. Baš u knjizi iznosim skoro 200 godina star Darwinov argument o tome da uvijek kad nešto ne znamo velimo da je to Bog stvorio. A kad saznamo o čemu se radi, kažemo da se odvija prema prirodnim zakonima. Nema nikakvog razloga da pomislimo da život na Zemlji nije nastao na prirodan način. Samo, još puno toga ne znamo. To su dugi procesi. E sad, vidite, što je jedna epruveta u kemijskom laboratoriju u usporedbi s milijardama »epruveta« u oceanima na Zemlji? Da ne govorimo o vremenskim okvirima koje ima jedan istraživač i koje na raspolaganju ima priroda, priča Raos, pa krene objašnjavati nastanak proteina iz aminokiselina.


Strateški gutljaj kave i hvatanje pauze u očekivanju niza formula bio je suvišan. Radi se zapravo o objašnjenju razlike između istraživanja u laboratoriju i prirodnog razvoja događaja. Naime, proteini bi trebali nastati iz aminokiselina njihovim zagrijavanjem. No, pri visokim temperaturama dolazi do drugih neželjenih reakcija i one se ne uspijevaju povezati u polipetidne lance, nego se raspadaju na niz drugih produkata. I trebalo je, veli Raos, 15-ak godina od prvog pokusa da nekome ne »proradi kliker« i zapita se – pa zašto bi uopće morali grijati? Kemijska reakcija, naime, teče u jednom smjeru, bez obzira na temperaturu, mijenja se tek brzoina procesa. Uglavnom, izračuni su pokazali da bi za 70-ak godina dobili polimere bez nusprodukata. »A što je 70 godina prirodi za eksperiment? Baš ništa«, poentira Raos.


Lovačka prošlost


S obzirom na to da je sve rečeno bilo prilično shvatljivo, vrijeme je da se krene u glavu: »Kako je, dakle, nastao život na Zemlji, gospodine Raos«.


– To je krivo postavljeno pitanje.



Ideju za pisanje knjige dobio je kad mu je, sjedeći na kavi, sin kazao da bi trebao napisati nešto na engleskom. O tome je već i sam razmišljao, a već je i imao ideju da piše nešto o postanku života. Tad mu je na pamet palo i da sve poveže s receptima. Za samo pisanje je trebalo devet mjeseci. »Ali onda tek dolaze pravi problemi, gdje ćeš naći izdavača, pa onda on novce…«, priča. Uglavnom, za izdavanje knjige trebalo je gotovo tri puta više vremena nego za pisanje – dva i pol mjeseca. A zašto engleski jezik? Očekivano – zbog tržišta. Raos kaže da se ovakva knjiga kod nas može prodati u nekoliko stotina, maksimalno 500 primjeraka, a na globalnom tržištu bi brojke ipak trebale biti ozbiljnije.



Eto vraga.


– Naime, život nije znanstveni, nego instinktivni pojam koji prozilazi iz naše lovačke prošlosti – životinje koje smo lovili su bile žive i micale se dok ih nismo ulovili i ubili. Od tad se život uvijek vezivao s nečim pokretnim, a neživo s nepokretnim, objašnjava autor »Kuharice života«. No, nakon nekog vremena se vidjelo da su stvari malo složenije. Primjerice, priča Raos osvrćući se prema automobilu koji je upravo prošao cestom, i automobil ima neka svojstva života. Kreće se, možemo reći da se hrani benzinom, da ima svoje metabolizam i izlučevine.


Znanstvenici su, objašnjava, vremenom zaključili da je život nastao postupno.


– Nije se čudom odjednom pojavila živa molekula ili stanica. To je nemoguće. U prirodi su jednostavno postojali selektivni procesi koji su na kraju doveli do života. Razvili su se katalitički sustavi, bilo mineralni, bilo organski i došlo je do selektivnih procesa koji su odabirali one najbolje sisteme. Vremenom, ti katalitički sustavi su prešli u autokatalitičke, koji su se međusobno udruživali, recimo kloroplast u biljakama se razvio iz modrozelenih algi, objašnjava Raos.


Čovjek i magarac


On ne misli da je moguće razviti život temeljen na nekom drugom sustavu, primjerice silikatima.


– Silikata na Zemlji ima koliko hoćete, pa zašto se onda na njima nije razvio život, pita se i objašnjava kako su u kemiji analogije često vrlo loša stvar. Ili, kako je to slikovito kazao: »Čovjek je sličan magarcu, pa ipak nije magarac«.


– Gledajte, organski spojevi su vrlo česti u svemiru. Na meteoru koji se srušio u Australiji šezdesetih je pronađeno 639 različitih organskih spojeva, a po masenom spektru se čini da ih ima možda i nekoliko milijuna. Organska kemija je vrlo jednostavna. Nedavno je i na kometu Čurjumov-Gerasimenko na koji je sletjela sonda pronađen organski spoj. Dakle, ne radi se iznimci. Život uvijek nastaje od onog čega ima najviše. Na Zemlji je bilo aminokiselina, vode, nukleinskih baza… to su jednostavne reakcije. I nema razloga da se ti uvjeti ne ostvare i na nekom drugom planetu.


Dakle, zaključujemo, očekujete da svemir, zapravo, vrvi životom.


– Apsolutno! Samo je pitanje u kojem obliku i kojem stadiju, kaže Raos.