Plastične boce, slamke i plastične vrećice s namirnicama neki su od najvidljivijih znakova da intoksikacija društva plastikom šteti okolišu. No znanstvenici kažu da postoji još jedan izvor plastičnog onečišćenja koji je jednako prodoran – skriva se u našoj odjeći.

Većina odjeće sadrži sintetičke tkanine kao što su poliester ili najlon, koji su u osnovi izrađene od tankih plastičnih vlakana. Ove tkanine su zauzele mjesto u ormarima širom svijeta jer su izdržljive i jeftine za izradu, piše NBC News.

Ovi sitni komadići plastike predstavljaju zastrašujući izazov za okoliš. Kako se takozvana mikrovlakana odvoje od odjeće, na kraju završavaju u oceanu, gdje ih mogu progutati ribe i ostale morske životinje koje ljudi jedu.

“To je mikroplastično zagađenje o kojem ne govorimo toliko jer je nevidljivo, ali ta mikrovlakna su svugdje”, rekla je Sarah-Jeanne Royer, znanstvena suradnica u Scripps Institutu za oceanografiju u Kaliforniji.

Većina onečišćenja mikrovlaknima plastike nastaje kad ljudi peru odjeću. Prema istraživanju istraživača sa Sveučilišta u Plymouthu u Velikoj Britaniji, procjenjuje se da bi se do 700.000 mikrovlakana moglo otpasti od samo jednog komada rublja.

Royer navodi da ove mikroplastične čestice – sve što je 5 milimetara ili manje – zaobilaze filtre u postrojenjima za pročišćavanje otpadnih voda, što znači da mogu završiti u reciklaži kao gnojivo ili se ispumpavaju izravno u vodene putove. I za razliku od plastičnih boca i sličnog otpada koji se mogu pokupiti i zbrinuti, širenje tih sićušnih vlakana je mnogo teže kontrolirati.

“Nakon što mikroplastika uđe u okoliš, ne možete prosijati cijeli ocean”, kaže Emily Woglom, izvršna potpredsjednica Ocean Conservancy, neprofitne ekološke skupine sa sjedištem u Washingtonu. “Fokus mora biti na tome da učiniš što je više moguće kako bi se spriječio otpad”, kazala je.

Studije nisu samo pronašle mala plastična vlakna u probavnom traktu kitova i morskih pasa, nego i u različitim ribama i školjkama koje ljudi konzumiraju. Stručnjaci kažu da još nema dovoljno znanstvenih istraživanja da bi se znalo može li ta mikroplastika utjecati na ljudsko zdravlje.

Ali pronalaženje plastike u toliko različitih okruženja, uključujući i hranu koju ljudi jedu, “ne može biti dobra stvar”, rekao je Michael O’Heaney, izvršni direktor projekta Story of Stuff, neprofitne organizacije sa sjedištem u Kaliforniji.

Dodao je da, iako je svijest javnosti o nekim oblicima plastičnog onečišćenja, kao što su slamke i vrećice, uspješno dovela do zabrana u nekim gradovima, mikroplastika će najvjerojatnije biti teža za zakonsku regulativu.

“Jednom kada počnete ukidati lagane stvari kao što su jednokratne čaše, slamke ili vrećice, tada počinjete ulaziti u veći problem kako je plastificirano naše gospodarstvo postalo”, rekao je O’Heaney.