Igor Rudan spada među najcjenjenije hrvatske znanstvenike u svijetu. Medicinu je završio u Zagrebu, školovao se i u inozemstvu, u Paviji i Edinburghu. Autor je i koautor više od 400 znanstvenih radova, sedam znanstvenih knjiga, a posljednjih godina veoma je aktivan kao popularizator znanosti. Objavljuje članke, snima dokumentarce, prošle godine objavio je knjigu »Zao zrak: razmišljanja o zdravlju i bolesti u 21. stoljeću«.

U hrvatskoj javnosti Rudan je poznat i kao inicijator projekta »10.001 Dalmatinac« u sklopu kojega je otkriveno više od tisuću gena povezanih s nizom bolesti. Dobio je brojna priznanja za svoja znanstvena postignuća, a prije tri godine primljen je i u Royal Society of Edinburgh. Stalni je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a i Svjetske banke za pitanja globalnoga zdravlja. Vjerojatno njegov najveći uspjeh je znatno smanjivanje smrtnosti djece u Africi. Ovoga tjedna Rudan je gostovao na Zagreb Book Festivalu.

Kakva je budućnost znanosti, što ona donosi? Nagoviješta se da će očekivani životni vijek trajati i 120 godina.

– Ljudski vijek se stalno produljuje. Znanost toliko brzo napreduje da je jako teško procijeniti što nas čeka. Znanost i tehnologija napreduju, posljedično napreduje i medicina. Teško je znati kuda će nas to putovanje odvesti. Znanost je u 21. stoljeću ušla u potpuno novu eru koja nije slična ničemu prijašnjem kada je riječ o stvaranju novog znanja.

U čemu je razlika?

Znanost, tehnologija, medicina, socijalna medicina kroz javne akcije, obilje hrane, omogućili su da na Zemlji danas živi 7,6 milijardi ljudi, a početkom 20. stoljeća živjelo je 1,5 milijardi. Ako se životni vijek produlji, što će to značiti za planet? Potrošnja energije po čovjeku je velika, materijalna dobra su brojna i sve to skupa rezultira ekološkim problemima koji ne bi bili takvi da živimo na istoj razini, samo da nas ima 1,5 milijardi.

– Tako je. Nekada ne samo da je živjelo mnogo manje ljudi, nego su i mnogo kraće živjeli. Smatra se da će pola beba koje se rađaju danas u najrazvijenijim zemljama doživjeti sto godina. Od zadnjeg svjetskog rata imamo manje-više stalan ekonomski rast. Sav taj ekonomski razvoj i napredak ne događa se u nečemu statičnom. Mi stalno plaćamo cijenu razvoja, zadužujemo se u prirodnim resursima, a imamo jedno jedino stanište, Zemlju. Plaćamo cijenu time što crpimo fosilna goriva, spaljujemo ih, sve to ide u atmosferu. Nije problem što nas ima 7,5 milijardi, problem je što nas 7,5 milijardi mora dnevno pojesti 7,5 milijardi pilića, patki ili riba. Sve to donosimo u plastičnim vrećicama koje potom bacamo.

I onda ih kitovi jedu i umiru.

– Da. Ušli smo u razdoblje koje znanstvenici nazivaju antropocenom. Nikada prije nije viđeno da jedna vrsta dominira toliko zahvaljujući znanju i tehnologiji i da ugrožava sve ostale vrste i potpuno poremećuje ravnotežu. Sav taj napredak koji je divan ima i svoju cijenu, izaziva opasnost za druge, ali i za nas same.

Pad kvalitete medija

Znači da su učinci znanosti blagotvorni za ljude i ugrožavajući za planet.

– Tako je. Glavna politička mantra danas u međunarodnim organizacijama je održivi razvoj. Jasno je da ovo što radimo nije održivo. Procijenjeno je da bi od vremena starog Egipta, uz stalni ekonomski rast od dva do tri posto godišnje, stvorili toliko stvari da bi njima mogli napuniti Sunčev sustav. Epidemije, ratovi kroz povijest, pošasti, sve što nas je stalno vraćalo unazad, su bili kao šumski požari koji su nas na neki način resetirali.

Postoji neka vrsta znanstvenog optimizma, očituje se i u najavama o životnom vijeku od 120 godina. Početkom 20. stoljeća znanstveni optimizam također je bio golem, procjenjivalo se da je samo pitanje vremena kada će se riješiti problemi gladi i bolesti. U tome je mnogo napravljeno, ali i gladi i bolesti još ima. Je li današnji znanstveni optimizam usporediv s onim s početka prošlog stoljeća?

– Ovo pitanje može presuditi nama kao ljudskoj vrsti. Od desetak ljudskih vrsta, koliko ih je postojalo, mi smo jedina koja je preživjela. Mnogi ljudi kažu da sve štetno što činimo nije bitno jer brzina kojom činimo štetu je sporija od brzine razvoja znanosti i to će riješiti probleme koje smo stvorili u hodu, poput ekoloških problema, klimatskih promjena. Svi ti problemi će kroz znanost postati rješivi, a mi ćemo istodobno biti mnogo napredniji nego što smo danas. Ovo danas je samo prijelazno razdoblje prema tome.

Tako nešto tvrditi, a ne biti siguran, je vrlo opasno. Nitko ne može biti siguran da ćemo na vrijeme znati riješiti sve probleme koje stvaramo, prije nego što oni počnu ograničavati život na Zemlji. Činjenica je da znanost brzo napreduje, da se ljudi, kada se suoče s nekim problemom znaju mobilizirati i usmjeriti se na rješavanje problema. No, mnogo bogatstva koje stvaramo se troši na naoružanje, na ilegalne narkotike, golem novac se troši na parfeme, modnu industriju, životinjsku hranu, više nego na održavanje voda ili školstvo. Način na koji ulažemo višak vrijednosti koji stvaramo je paradoksalan, što znači da nam je ovo još uvijek dobro razdoblje, a prevencija se zanemaruje.

Dakle, globalno smo skloni trošiti na luksuz umjesto na suštinu?

– Nažalost. Međutim, ekonomski rast ne može trajati unedogled, a nije ni potreban. Kada svi ljudi izađu iz siromaštva, budu dobro obrazovani, on neće ni biti potreban.

Je li znanstvena paradigma u krizi? Možda ne toliko kroz ideje ravnozemljaša, koliko kroz mnogo agilnije protivnike cijepljenja?

– Treba razumjeti evoluciju ovog problema, a ona ima mnogo veze s medijima. Krajem 19. stoljeća jedini medij bile su novine. One su bile medij za pismene ljude, a njih je bilo malo. Sadržaj novina bio je prilagođen obrazovanim pismenim ljudima i njihove potrebe su diktirale sadržaj novina. Potom je došao radio, muzika je postala jako važna, a radio je dosezao do mnogo više ljudi. Međutim, kako je infrastruktura za radio bila skupa, on je bio državni, pa je bio samo jedan program i država je strogo kontrolirala što se emitira. Mediji su kontrolirali umove ljude i to je s jedne strane bila loša situacija, ta monopolistička uloga radija jer svi slušaju iste pjesme, razgovaraju o istim stvarima, ali što se tiče obrazovanja ljudi kroz medije, stanovništvo se moglo strahovito brzo i kvalitetno obrazovati sadržajima koji su bili pod državnom regulativom. S radija smo prešli na televiziju, sa slikom su važni postali i ples i nogomet, sport i zabava. Infrastruktura televizije je također bila pod državnim monopolom i ljude se moglo efikasno obrazovati. U to doba radija i televizije sadržaji su bili filtrirani, kontrola kvalitete je bila snažna. Doba prevlasti radija i televizije je sretno razdoblje u kojem se ljude moglo dobro obrazovati. Liberalizacijom su se počeli stvarati privatni mediji, mnogo njih, i oni su se u konkurenciji borili za tržište.

Sadržaji su prestali biti regulirani i oni su se počeli prilagođavati onome što ljudi traže. Današnji mediji nisu odraz onoga što država misli da je dobro ili što neki školovani ljudi misle da je dobro, oni su odraz toga što stanovništvo traži. Ja s popularnom znanošću mogu doprijeti do dva-tri posto ljudi, ali ako to nije dovoljno za prodati medij, on će propasti, pa će nuditi ono što ljudi žele, a to su nogomet, glazba, »Ljubav je na selu«, »Farma«, a to očito zanima velik broj ljudi.

Mediji su ogledalo ljudske potražnje i jasno je da ljude ne zanima znanost, nego zabava. U svemu tome dolazi i internet na kojem svatko može stvarati svoj program i privući koga god hoće. Kada to počnete nuditi, te totalne nerazumnosti, ali kao teorije zavjere, najednom ljudi koji su neškolovani, a vidimo da ih ima mnogo, kada čuju nešto takvo, misle da imaju privilegiranu informaciju, osjećaju se važno i povlašteno. Znaju da ne znaju puno, ali znaju nešto što drugi ne znaju i to im daje dobar osjećaj. Počeli su širiti ideje koje bi se prije tridesetak godina smatrale sumanutima, tada niste mogli pustiti u medije ljude s takvim idejama. Sada je svaka ideja raspoloživa i naći će svoje sljedbenike. Nisam protiv liberalizacije medija i slobodnog tržišta, ali njihov smisao je da kvaliteta stalno raste, a cijena pada. U ovom slučaju kvaliteta pada i šire se potpuno lažne vijesti.

Prijetnje masovnom zarazom

Kako to suzbiti? Posljedica toga jest to da je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji procijepljenost kada je riječ o ospicama ispod 70 posto, što znači da će ljudi tamo lakše oboljevati od ospica, pobol bi mogao biti veći nego prije 30-40 godina, a onda i smrtnost.

– Imamo dvije mogućnosti. Prva je da se netko angažira i tome se pokuša suprotstaviti. To u Hrvatskoj intenzivno radim već dvije-tri godine kroz razne medije, facebook, kolumnu u Večernjem listu, dokumentarni film, knjige. Rade i drugi ljudi. Pokušavam popularizirati znanost i podsjetiti što nam je znanost dala. Kada nam je predobro, zaboravimo koliko je nekada bilo teško i loše.

Ne uspijemo li u tom pristupu, suprotstavljanju nerazumnostima, dogodit će se ono što se obično događa. Svi procesi u prirodi su samoograničavajući. Gotovo da ništa ne trebate brinuti jer štogod da krene u suprotnom smjeru samo će sebe uništiti, pa će se ljudi morati vratiti iz tog smjera. Ako ne uspijemo u ovome što radimo, dogodit će se to da će u jednom Dubrovniku, koji je prvi na svijetu uveo karantenu, javno zdravstvo krenuti unazad. Dogodit će se da će djeca početi umirati. Spašavao sam živote djece u Africi, Indiji, ali mi nikad nije palo na pamet da ću se morati vratiti u Hrvatsku i raditi na tome u Hrvatskoj. Ako ja i drugi koji se tome suprotstavljaju ne uspijemo, doći će godina kada će bespotrebno umrijeti 50-60 djece, svi će se prestrašiti, cijepiti i sljedećih 50 godina nitko neće pričati o cijepljenju. Sve dok se opet ne zaboravi i opet se netko ne sjeti nekakve bedastoće. Jedna od doista najnevjerojatnijih, loših ideja u 21. stoljeću je to propitivanje cijepljenja.

Govorili ste o medijima i bolesti. Neke bolesti u posljednjih 15-20 godina su bile snažno prisutne u medijima. Koliko su one bile realno opasne, a koliko su bile medijski napuhane? Mislim, primjerice, na priču o SARS-u početkom stoljeća ili nedavnu priču o zika virusu.

– Ovo pitanje ide u srž velikog problema – ono što nam mediji daju kao sliku stanja, i ono što nam znanost daje kao stanje, zna biti podudarno, ali i dramatično različito. Nisu sve teme iz javnog i globalnog zdravlja ljudima jednako zanimljive. Danas još uvijek 1,5 milijun ljudi umire od malarije, ali te smrti su ograničene na subsaharsku Afriku i ta tema nije od velikog interesa ljudima u Europi, Kini ili Južnoj Americi. Isto možemo reći i za smrtnost djece od proljeva.

Ono što je medijski interesantno su bolesti koje su opasne za sve nas i to naglo akutno. Ništa ne izaziva tolik interes javnosti kao prijetnja pandemije neke nove zarazne bolesti za koju nikad nitko nije čuo, a koja bi nas mogla sve slistiti. Sjetite se panike sa svinjskom gripom, u Hrvatskoj je nestalo tamiflua u roku od nekoliko dana. SARS i zika virus jesu bili nešto neobično, ebola u zapadnoj Africi također.

Broj umrlih od tih bolesti nije velik.

– U odnosu na stvarne svjetske zdravstvene probleme, to su bili minorni uzroci smrti koji su gotovo nevidljivi u široj slici, ali su ih mediji napuhali izvan svih proporcija upravo zbog toga što su svi koji su to čitali bili za to zainteresirani. Svatko se osjetio ugrožen od zike ili ebole. U tom stalnom strahu su ljudi živjeli prije cijepljenja, stalni strah od toga hoće li neka bolest doći do našeg sela. Taj strah nam je ostao duboko usađen. I danas je strahovito lako kroz medije prodati priče o opasnim pandemijama, a nije priče o svim drugim bolestima zbog toga što oni koji nisu zahvaćeni nisu zainteresirani.

Generacija kiborga

Da skočimo još malo do budućnosti i izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija koji je prognozirao da će sljedeći čovjek biti biotehnološki čovjek, novi korak u evoluciji, čovjek koji će živjeti s nizom usadaka. Je li moguće predvidjeti posljedice toga?

– Kao netko tko se dugo bavi tim pitanjima, mogu reći da postoje tri ogromne autoceste u koje se ulaže kako bi se produljio ljudski život. Jedna je logičan nastavak svih biomedicinskih istraživanja. Nastoji se slomiti nama usađene biološke barijere – omogućiti da se stanice dijele unedogled, jer one se ne mogu dijeliti unedogled, popravljati mutacije koje se događaju tijekom života, na neki način konsolidirati memoriju tako da ona starenjem ne počne propadati. To su biološka ograničenja ljudskoj dugovječnosti za život dulji od 120 godina. Tome treba pridodati istraživanje matičnih stanica, kloniranje organa, 3d printing organa.

Prije godinu dana je u slučaju pacijentice koja je imala uznapredovali karcinom dojke zabilježeno prvo uspješno liječenje imunoterapijom. Operacije više nisu bile moguće, ni zračenje, ni kemoterapije, ali imunoterapija je polučila rezultat. To je sjajna vijest za tu pacijenticu, ali i za mnoge druge. S druge strane, postavljeno je pitanje hoće li takva imunoterapija biti privilegij bogatih?

– U prvo vrijeme hoće. Rak je dobar primjer kako medicina postupno napreduje. U prvom koraku je sve što smo se mogli domisliti bilo uzeti nož i izrezati rak van, pa što bude. U drugome smo se domislili da bismo mogli tkivo ozračiti, pobiti one stanice raka koje su se proširile, ali nažalost, pobiti i dosta zdravih stanica. Treći korak je kemoterapija. Njome malo više ciljano ubijamo stanice raka, iako ni ona nije savršeno ciljana. Ponovno se moralo žrtvovati zdravog tkiva i neugodno je, makar sve bolje i bolje. Prije 40-ak godina je možda tri četvrtine oboljelih od raka umiralo unutar pet godina, danas umire možda samo četvrtina.

Sada je, kao četvrti korak, na redu imunoterapija. Ona je trenutačno strahovito skupa i u eksperimentalnoj je fazi. Imunoterapija bi bila četvrta linija obrane od karcinoma, a nadam se da će vremenom postati prva. Učinjeni su prvi koraci, moramo još mnogo doznati da bismo imunoterapiju mogli koristiti sigurno. Jako puno obećava.

Hoće li to biti dostupno samo bogatima?

– Svaka terapija u medicini ima vrlo sličan tijek. Strašno puno košta da se ona razvije i kada se pojavi, dostupna je uglavnom samo bogatima. Međutim, čim se taj novac počne vraćati kroz skupe cijene, nema ekonomske logike da se, ako imate mogućnost velikog tržišta, zadržite na maloj grupi ljudi. Svi koji prodaju lijekove rade na tome da brzo spuste cijene i prošire tržište jer je puno bolje od milijardu ljudi dobiti 10 dolara nego od tisuću ljudi dobiti tisuću dolara.