Unatoč pojačanim kontrolama bolovanja u zadnje dvije godine, stopa bolovanja i dalje raste. Najmanje je izostanaka s posla zbog bolesti u proteklom desetljeću zabilježeno u 2014. godini, sa stopom od 2,76, u 2015. godini stopa bolovanja je bila 3,03, a u prvih šest mjeseci ove godine dostigla je 3,36. Iako se u pohodima HZZO-ovih kontrolora u prosjeku zaključi svako četvrto bolovanje, njihov je broj u porastu, a dnevno je na bolovanju oko 50.000 radnika. Problem se, upozoravaju liječnici, uporno rješava na krivom mjestu jer nastaje na tržištu rada, a ne u njihovim ordinacijama.

– Bez obzira na povećane kontrole, stopa bolovanja raste. To je dokaz da na stopu bolovanja ne utječemo mi, nego društvene okolnosti. Mi smo tu da pregledamo pacijenta, da liječimo, a ako nam kaže da ga bole leđa, da je nervozan i napet, naravno da ću mu vjerovati. Nisam detektiv niti policajac. Ne mogu znati govori li istinu, kao što ne mogu utjecati na to što pacijenti na bolovanju mjesecima čekaju na operaciju kralježnice – ilustrira Vikica Krolo, predsjednica KoHOM-a.

Vratiti komisije

Navodi slučaj svog pacijenta koji je pao s dizalice, a iako je bilo posve jasno da se nikad neće vratiti na taj posao, pune je tri godine proveo na bolovanju čekajući rješenje invalidske komisije o nesposobnosti za rad. Krolo priznaje da i u ordinacijama obiteljske medicine ima propusta, ali bi na njih kontrolori HZZO-a »morali ranije upozoriti«.

Obiteljski bi liječnici bili najsretniji da im se vrate nekadašnje komisije za bolovanja, ukinute 2009. godine. U tom se slučaju, kaže Krolo, ne bi morali »boriti« s agresivnim pacijentima koji inzistiraju da im se bolovanje produži.

– Neka HZZO bolje radi svoj posao, umjesto što nas kažnjava. Neka idu po kućama, osnuju komisije, bolje kontroliraju pacijente. Najlakše je svaliti sve na obiteljskog liječnika, i onda mu naplatiti kaznu – predbacuje predsjednica KoHOM-a.

Dobar dio bolovanja je otvoren s razlogom, a visoka stopa bolovanja ima svoj uzrok u lošim radnim uvjetima i egzistencijalnoj nesigurnosti, ali i u tome što poslodavci kvalitetu rada ne prepoznaju i ne honoriraju, smatra sociolog Zlatko Miliša.

– Odnos prema radu i danas se često vodi krilaticom iz bivšeg sistema »ne možeš me tako malo platiti, koliko malo mogu raditi.« Danas imamo korporativni kapitalizam, konzumerizam, gdje je važno samo kako doći do novca, zadržali smo sustav »veze i poznanstva«, a uopće ne postoji sustav nagrađivanja koji bi radnika motivirao da radi bolje – objašnjava Miliša. U privatnom sektoru to se još i može pronaći, ali je javni sektor potpuno lišen sustava nagrađivanja, napredovanja, kriterija izvrsnosti… »Takva uravnilovka nas košta, jer radnik, iscrpljen i bez motivacije, linijom manjeg otpora ode liječniku jer se ne osjeća dobro«, zaključuje Miliša.

Krivi poslodavci

U sindikatima krivnju za dio neopravdanih bolovanja pripisuju poslodavcima, a kažu da se dobrom organizacijom rada može izbjeći da radnik ode na bolovanje jer su mu uskraćeni dani godišnjeg odmora. Veći je dio bolovanja, tvrde, posljedica loših uvjeta rada, sukoba, stresa, ali i sagorijevanja na poslu zbog previše prekovremenog i neprekidnog rada.

– S jedne strane imamo radnike s ugovorom o radu na određeno vrijeme ili zaposlene preko agencije za privremeno zapošljavanje, koji na bolovanje idu tek u krajnjoj nuždi. Mnogi radnici na posao dolaze bolesni u strahu da ne uspore napredovanje, da ne ostanu bez posla ili iz odanosti prema tvrtki, pa čak koriste dane godišnjeg odmora kad su bolesni – navodi Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Zna slučajeve radnika koji mjesecima rade bez slobodnog dana, vikendom i blagdanom, što neminovno vodi ozbiljnim zdravstvenim problemima. Pritisnuti malim plaćama i visokim troškovima života, radnici se sve lošije hrane, rade na više poslova, ne stignu se rekreirati…

– Bolovanja bi bilo manje kad bi se poslodavci odrekli dijela dobiti u korist radnika. I država bi tada imala manje izdatke za zdravstvo. Nažalost, to ne razumiju ni poslodavci, ni političari – zaključuje Sever.