Čovjeka ponese strast, čeka ribu koja nikako da se približi i provede na dnu više vremena nego što mu tjelesne mogućnosti dopuštaju, objašnjava Danijel Frka, a Marko Velepić kaže: Svatko od nas se tijekom godina barem jednom našao u kritičnoj situaciji. Onaj tko kaže da nije, ne govori istinu
Smrt iskusnog podvodnog ribolovca Ante Simonellija čije je tijelo pronađeno prije nekoliko dana u akvatoriju otoka Biševa još je jednom potvrdila kako je ronjenje, bilo na dah ili potpomognuto bocama sa zrakom, i dalje jedan od najrizičnijih oblika uživanja u prirodi. Potvrđuju to i brojni novinski naslovi svake godine, posebice u ljetnim mjesecima, o nestancima i stradavanju ronilaca, kao i statistika službi za spašavanje prema kojoj u hrvatskim teritorijalnim vodama svake godine u prosjeku strada po nekoliko osoba prilikom podvodnog ribolova ili zarona s opremom za disanje pod morem.
Osobito opasnim pokazao se podvodni ribolov, sportska disciplina u kojoj ronioci bez pomoći boca sa zrakom, »na dah«, zaranjaju i do četrdeset ili više metara dubine u potrazi za trofejnim primjercima riba poput zubaca ili kirnji. Upravo u lovu na kirnju stradao je i nesretni Simonelli, inače superiskusni podvodni ribolovac i poznavatelj podmorja. Simonelliju je, barem prema dostupnim podacima, pozlilo prilikom izrona, nakon čega je, po svemu sudeći izgubio svijest i utopio se. To je, prema riječima Danijela Frke, vrsnog ronioca i autora više izdanja posvečenih podmorju i ronjenju, nažalost najćešči scenarij stradavanja podvodnih ribolovaca.
Opasno čekanje
– Kod zarona na dah u podvodnom ribolovu, prvi uzrok stradavanja je hipoksija. Rijeć je o pojavi koja se događa uslijed nedostatka kisika, zbog čega ronilac pada u nesvijest, što nažalost, najčešće rezultira smrću, ukoliko u neposrednoj blizini nema nikoga tko bi mu pomogao. Kako dolazi do hipoksije? Kada zaranja, ronilac u plućima ima određenu količinu zraka, odnosno kisika. Spuštanjem u dubinu raste okolni tlak vode, povećava se i tlak kisika u plućima, zbog čega se smanjuje osjećaj »gladi« za zrakom. Kako je najveća i najkvalitetnija riba obično na većoj dubini, od petnest-dvadeset metara pa dalje, a osim toga je i prilično oprezna, najčešće se lovi na takozvanu čeku. Ona se izvodi na način da se ribolovac sakrije nha dnu iza neke stijene i čeka da mu riba priđe dovoljno blizu da je može pogoditi harpunom. To može potrajati minutu-dvije, pa i dulje, ovisno o ponašanju ribe, kaže Frka, objašnjavajući kako tijelo za svo to vrijeme, prilikom zarona, čekanja da se riba približi te izrona, troši zalihu kisika u plućima, čiji tlak stalno opada. Dok je ronilac na dnu, na većoj dubini, tlak je relativno visok pa se u tim trenucima nesreće i stradavanja rijetko događaju. Problem, međutim, nastaje prilikom izrona. Kako se ronilac diže, nakon što je već potrošio veći dio kisika, pada i tlak okolnog mora što dodatno smanjuje parcijalni tlak kisika u udahnutom zraku u plućima. Ako padne ispod minimalne granice od 0,16 bara, dolazi do gubitka svijesti nakon čega ronilac otvara usta, u njih ulazi more koje prodire u pluća, osoba počinje tonuti i nakon svega par minuta nastupa smrt utapanjem. Strašno je što se to događa u pravilu svega nekoliko metara ispod površine, pred sam kraj izrona, kada ronilac od površine i zraka dijeli tek nekoliko zamaha perajama, kaže Frka. Hipoksiji u pravilu, dodaje, podliježu dobri podvodni ribolovci, budući da zaranjaju na daleko veće dubine nego početnici, te na čeki provode puno dulje vrijeme od onih koji su se tek počeli baviti ovim atraktivnim, ali potencijalno pogubnim sportom.
Dekompresija
Osim podvodnih ribolovaca, na Jadranu svake godine strada i po nekoliko ronilaca s opremom za disanje pod vodom. Rizici koji njima prijete ponešto su drugačiji od onih s kojima se suočavaju ronioci na dah, ali opasnost je jednako realna. Uzroci stradavanja mogu biti različiti, ali kad je riječ o ronjenju »s bocama«, ističe Danijel Frka, uglavnom prevladava ljudski faktor.
– U toj vrsti ronjenja od presudne je važnosti planiranje i priprema, kako fizička, tako i opreme s kojom se roni, kako bi se opasnost izbjegla ili ako do nje dođe, posljedice svele na minimum, kaže Frka. Primjeri su nebrojeni, dodaje, od najbanalnijih do onih uzrokovanih teškim neoprezom i propustima.Događalo se, recimo, da jedan ronilac drugome perajom nehotice skine masku i aparat za disanje s lica i da se uslijed panike ovaj utopi. Zato se takve situacije uvježbavaju na tečajevima ronjenja, a i oprema za disanje je takva da ukoliko jednom roniocu iz bilo kog razloga zakaže, može koristiti opremu drugog ronioca. Događa se i da se prilikom obilaska neke olupine i slično ljudi zanesu pa provedu pod vodom više vremena nego što im dopušta zaliha zraka u bocama pa moraju prebrzo izroniti, bez propisane dekompresije, što također može imati teške posljedice. Uglavnom, u preko devedeset posto slučajeva stradavanja ronilaca koji koriste opremu za disanje pod vodom uzrok je ljudska greška, a iznimno je rijetko zakazivanje opreme. Ono je nešto češće tek kod posebne opreme koja regenerira zrak, koja se koristi za ronjenje na velikim dubinama te omogućava vrlo dug boravak pod vodom. Ta je oprema podložnija zatajenju, no opet je ljudski fakor i kod tehničkog ronjenja presudan. U svojoj dugoj karijeri ronioca nikad nisam imao ozbiljnijih problema u prvom redu zbog temeljitog planiranja i pripreme te dosljednog pridržavanja plana prilikom zarona, kaže Frka.
Hiperventilacija
Neiskusni podvodni ribolovci manje stradavaju jer su naprosto oprezniji i ne upuštaju se u rizike kao oni s velikim iskustvom, kaže Frka, ali i njima prijete neke specifične opasnosti. Jedna od njih je hiperventilacija. Često se, pogrešno, misli da prije urona neko vrijeme treba brzo disati kako bi se krv »napunila« kisikom. To se, međutim, ne događa, ali se događa da se uslijed hiperventilacije izbaci ugljični dioksid, koji tijelu signalizira kada je vrijeme da se udahne zrak. Tako početnici uslijed gubitka »gladi« za zrakom mogu ostati pod morem dulje nego što im tijelo može izdržati, što opet rezultira gubitkom parcijalnog tlaka kisika, gubitkom svijesti i utapanjem, kaže Frka.
Ljudi se često precijene, nastavlja Frka. Pod time ne mislim na maksimalne mogućnosti nekog ronioca, nego naprosto nije svaki dan isti, tako da podvodni ribolovac može stradati prilikom zarona kakav je možda prije toga izveo stotinu puta. Isto tako, čovjeka ponese strast, čeka ribu koja nikako da se približi i provede na dnu više vremena nego što mu tjelesne mogućnosti u tom trenutku dopuštaju, kaže poznati ronilac. Da bi se rizici sveli na minimum, ističe, potrebno je u svakom zaronu biti oprezan i ne gurati tijelo do maksimuma izdržljivosti. Od iznimne je važnosti realna procjena vlastitih mogućnosti, ali idealno bi bilo kada bi se svi pridržavali osnovnih pravila sigurnosti prilikom zarona, no i sam Frka priznaje kako je to u praksi vrlo rijetko, posebno kod podvodnih ribolovaca.
Presudna pomoć
– Idealno bi bilo roniti u paru, i pri tom nije potrebno zajedno zaranjati, zapravo je to gotovo i nemoguće jer bi u tom slučaju podvodni ribolovci i smetali jedan drugome. Međutim bilo bi najbolje kada bi držali jedan drugoga na oku prilikom izranjanja. Kako do hipoksije dolazi upravo u tim trenucima, ako ronilac primijeti da mu je partner u nevolji može mu priskočiti u pomoć i izvući na površinu te mu spasiti život. Bilo je slučajeva u praksi kod nas da su neki podvodni ribolovci upravo zahvaljujući takovom ronjenju u paru izvukli živu glavu, i to obično bez ikakvih posljedica. U suprotnom bi smrtno stradali. Postojali su i neki pokušaji da se osmisli oprema koja bi automatski, napuhivanjem balona sa zrakom, reagirala u slučaju da roniocu pozli, međutim to nikad nije zaživjelo, kaže Frka.
Za kućni budžet
Rizici stradavanja podvodnih ribolovaca sve su veći, jer se sve više ljudi bavi tom aktivnošću. S jedne strane u moru je sve više rekreativaca, ali uslijed gospodarske krize sve je više i onih koji pod krinkom sportskog ribolova zapravo roneći love ribu i druge morske organizme, naročito hobotnice, u komercijalne svrhe. Taj dio populacije podvodnih ribolovaca mjesečno i po dvadeset puta odlazi u more, a u želji za povećanjem zarade, kojom popravljaju redoviti kućni budžet ili im ona predstavlja jedini izvor prihoda, spremni su na sve veće rizike. Gotovo uvijek rone sami, neoznačeni bovom, a u pravilu nitko ne zna ni u kom su dijelu nekog akvatorija, s obzirom da svoje aktivnosti nastoje držati dalje od znatiželjnih pogleda, pomorske policije i inspektora, ali i konkurencije. Takvim ribolovom mjesečno se može zaraditi i više od prosječne hrvatske plaće, što za mnoge predstavlja prevelik novac da bi mu odoljeli. Potvrdila nam je to i osoba iz miljea komercijalnih podvodnih ribolovaca koja svakog mjeseca iz mora »izvuče« još jednu plaću.
– Sa samo desetak odlazaka u more mjesečno, po nekoliko sati, može se zaraditi između tri i pet tisuća kuna. Ima i onih koji se gotovo isključivo bave time, pa odlaze u podvodni ribolov i po dvadeset puta mjesećno. Kako su neki i iznimno dobri podvodni ribolovci i odlični poznavatelji »pošta«, zarada u dobrom mjesecu, uz malo sreće, može biti i višestruko veća, kaže naš sugovornik. Ljudi poput njega je, priznaje, s vremenom sve više, posebno u zadnjih nekoliko godina, od kada je domaće gospodarstvo krenulo nizbrdo i sve je više onih koji ovise o podvodnom ribolovu. Stoga ga, ističe, ne bi začudilo da i broj stradalih u moru naraste.
Opasnost s površine
Osim hipoksije i posljedičnog utapanja, jedna od najvećih opasnosti koja prijeti podvodnim ribolovcima su – drugi ljudi, preciznije nautičari koji svojim neopreznim glisiranjem preblizu obali i nepažnjom nerijetko uzrokuju teška stradavanja ronilaca. Neoprezni nautičar s brzim plovilom umalo je, unatoč poduzetim mjerama opreza, pred desetak godina glave došao i poznatog riječkog liječnika dr. Marka Velepića, inače vrsnog podvodnog ribolovca koji toj svojoj strasti posvećuje veći dio slobodnog vremena.
– Ronio sam u blizini obale, i to propisno označen ronilačkom plutačom, a u blizini je u plovilu bio moj otac. No sve to očito nije bilo dovoljno, jer me je prilikom izrona udario gliser koji je plovio preblizu obale. Dobio sam jak udarac u glavu, ali nekim čudom me, na sreću, nije zahvatio propeler. Najveća sreća u nesreći je što je na licu mjesta bio moj otac, također liječnik, koji me je izvukao iz mora i odmah mi zašio velike posjekotine koje sam zadobio. Da nije bilo tako, tko zna kako bi sve skupa završilo, kaže liječnik – podvodni ribolovac. Iako je umalo stradao od glisera, i on u prvi plan kao najveću opasnost ronjenja na dah stavlja hipoksiju koja vreba svakoga tko se ikad ozbiljnije okušao u podvodnom ribolovu.
– Svatko od nas se tijekom godina barem jednom našao u kritičnoj situaciji. Onaj tko kaže da nije, ne govori istinu. Da bi se ulovili veći primjerci ribe, potrebno je roniti duboko i na dnu provesti dosta vremena. Riba je znatiželjna, ali ujedno i oprezna, pa ponekad treba i dvije minute ili dulje da dođe na domet harpuna. Događalo se da su trofejni primjerci, recimo zubaca, ulovljeni odmah po zaronu, ali u pravilu treba čekati, a što se dulje čeka i što je veća dubina, veći je i rizik od pojave hipoksije, kaže dr. Velepić. Da bi se rizici smanjili, baš kao i Frka Velepić kaže kako je prije svega nužno biti oprezan i ne forsirati do krajnjih granica, pa ponekad i odustati od »čeke«, iako riba samo što nije prišla dovoljno blizu za siguran pogodak.
– Jako je važno i biti smiren. Tijekom zaranjanja, čekanja i izrona ne raditi suvišne pokrete jer to troši zalihe kisika, ali i tjera ribu. Jednako važno je i psihičko stanje. Čovjek mora od sebe odagnati nemir, strah i sve loše misli. Ako uz to ispravno procijeni koliko može, problema ne bi smjelo biti. Ipak, valja imati na umu da je riječ o aktivnosti u kojoj se čovjek ne nalazi u svom elementu, već u vodi, tako da kada je o ronjenju riječ, apsolutne sigurnosti nema, a teško da će je ikada i biti, zaključuje dr. Velepić.
