Jedno od prvih pitanja pacijenta koji doznaje da boluje od multiple skleroze jest kako će moj život s bolešću izgledati u budućnosti? Precizan odgovor vrlo je teško dati jer multipla skleroza, kao bolest za koju još uvijek ne postoji lijek, ima širok spektar svojih manifestacija. Stručnjaci ističu kako bi u skupini oboljelih koju bi pratili kroz razdoblje od 30 godina mogli naći pacijente koji nakon dijagnoze nisu razvili niti jednu leziju, niti su imali relapse, ali nažalost i pacijente koji su u tom razdoblju preminuli od posljedica bolesti.

– Vjerujemo da ako počnete liječiti dovoljno rano bolest, možete spriječiti upalu i tako prolongirati početak progresivne faze bolesti. No, za neke ljude progresivna faza počinje odmah. Postoje je, naime, dva različita mehanizma bolesti i mi imamo liječenje samo za prvi dok se za drugi mehanizam tek sad počinju pojavljivati lijekovi. Progresija je i glavni problem koji muči naše pacijente. Kad će bolesti početi napredovati, hoću li moći raditi, hodati, voziti automobil… Voljela bih vidjeti spasonosni lijek za svog života za takve pacijente, kaže prof. dr. Lou Brundin, neurologinja iz Karolinske bolnice u Stockholmu, jedna od vodećih liječnica Europskog društva za liječenje i istraživanje multiple skleroze (ECTRIMS).

Različiti simptomi

Na svjetskom kongresu u organizaciji ECTRIMS-a nedavno su u Parizu predstavljene nove smjernice koje bi trebale omogućiti ranije i preciznije postavljanje dijagnoze MS-a, a time i raniji početak liječenja o kojem uveliki ovisi sam tijek bolesti. Na kongresu su predstavljene i nove terapije MS-a poput terapije koja osim na relapsno-remitirajući oblik bolesti, djeluje i na njezin primarno-progresivni oblik za koje dosad nije bilo adekvatnog lijeka.

Multipla skleroza je kronična bolest od koje prema procjenama boluje 2,3 milijuna ljudi diljem svijeta, a koja se javlja kada imunološki sustav greškom napada zaštitni i potporni sloj koji obavija živčane stanice u mozgu, kralježničnoj moždini i vidnim živcima, te tako uzrokuje upalu i dovodi do oštećenja. To oštećenje može izazvati niz različitih simptoma, uključujući mišićnu slabost, umor i poteškoće s vidom, te u konačnici može dovesti do invaliditeta. U većine osoba s MS-om prvi se simptomi javljaju između 20. i 40. godine života, zbog čega je ova bolest vodeći uzrok onesposobljenosti koja nije posljedica traume u mlađih odraslih osoba.

Kod oko 85 posto oboljelih dijagnosticira se relapsno-remitirajući oblik MS-a kojeg karakteriziraju epizode pojave novih ili pogoršanja postojećih znakova i simptoma, nakon kojih slijede razdoblja oporavka. Primarno progresivni oblik bolesti dijagnosticira se u približno 15 posto osoba s MS-om, a donedavno nije postojao niti jedan lijek za ovaj oblik bolesti koju karakterizira kontinuirano napredovanje neurološke onesposobljenosti. Novi lijek ciljano djeluje na B stanice pozitivne na CD20, specifičnu vrstu imunosnih stanica za koje se smatra da imaju ključnu ulogu u oštećenju mijelina odnosno zaštitne i potporne ovojnice živčanih stanicana te aksona ili živčanih stanica.

Visoki kriteriji

Nakon što ga je u ožujku ove godine odobrila američka FDA, u petak je ocrelizumab dobio odobrenje Povjerenstva za medicinske proizvode (CHMP) Europske agencije za lijekove (EMA-e) za oba oblika MS-a.

– U dijagnosticiranju MS-a napravili smo gotovo sve, možemo eventualno govoriti o modifikaciji dijagnostičkih kriterija. Zato u budućnosti napredak trebamo očekivati upravo u samom liječenju. Napravljeni su veliki iskoraci u proteklih desetak godina, a svake godine otkrivamo nove lijekove. Visoki su kriteriji postignuti u liječenju relapsnog oblika MS-a, no još uvijek smo relativno slabi u liječenju progresivnog oblika MS-a. U Švicarskoj, kao i u još nekim zemljama u svijetu poput Amerike i Izraela već je registriran lijek za ovaj oblik MS-a. No, to je tek mali korak. Moramo još puno raditi u liječenju primarno progresivnog oblika multiple skleroze te bi ono svakako trebalo počinjati što ranije, ističe prof. dr. Tobias Derfuss, neurolog iz Sveučilišne bolnice u Baselu.

Rizični gen

Može li se rizik za obolijevanje od MS-a smanjiti? Osim istraživanja lijekova, medicinska znanost traži načine na koje bi spriječila nastanak ove autoimune bolesti. Tako je sve više dokaza da je infektivna mononukleoza odgovorna za povećanje rizika obolijevanja od multiple skleroze pa bi razvoj cjepiva protiv Epstein-Barrova virusa, uzročnika mononukleoze mogao imati važnu ulogu i u borbi protiv MS-a. Tu je i nedostatak vitamina D koji je povezan s izloženošću suncu i za koji su epidemiološke studije dokazale povezanost razine vitamina D i MS-a. Kliničke studije pokazale su da nadomještanje vitamina D slabi aktivnost same bolesti.

– Pokazalo se da i pušenje povećeva rizik za obolijevanje od MS-a. Naša je preporuka da ako imate roditelja koji ima MS ne biste smjeli puštiti. Naravno, ne biste smjeli pušiti uopće, no kod MS-a rizik za pojavu bolesti značajno se uvećava. Ako imate rizični gen za MS, a nemate zaštitini gen i pušite, rizik za obolijevanje od MS-a povećava se za 17 puta. Ako ste rizik naslijedili i od oca, i od majke, šansa za obolijevanje od MS-a povećava se 22 puta, upozorava prof. dr. Brundin dodajući da kod oboljelih pušenje povećava rizik za progresiju bolesti.

Etički problem

Manje je poznato da od MS obolijevaju i djeca. Na sreću, riječ je o maloj skupini oboljelih kod kojih bolest obično počinje s pubertetom dok su slučajevi u ranijoj dobi vrlo rijetki. Kod dijagnoze bolesti u djece glavni je problem liječenje budući da su lijekovi uglavnom registrirani za odrasle. Kod djece se MS uglavnom liječi lijekovima za MS izvan njihovih propisanih indikacija, što također predstavlja područje istraživanje u brobi protiv MS-a.

– U liječenju djece se ne prate nuspojave jer nisu evidentirane i zato su nam potrebna klinička istraživanja primjene lijekova za multiplu sklerozu u djece. To je veliki etički problem jer nije etički obavljati klinička istraživanja koja uključuju djecu. Ipak, s druge strane, nije etički ne liječiti djecu. Slično je i s trudnoćom i zato moramo naći načine da riješimo te probleme jer nije rješenje ne poduzimati ništa kad je bolest u pitanju, uz izgovor da je to neetično, poručuje prof. dr. Derfuss.