Religija i zdravlje

Istraživanja potvrđuju: Manje vjerske zajednice puno su sretnije i – zdravije

Bojana Mrvoš Pavić

Amiši imaju nižu stopu obolijevanja od sedam vrsta karcinoma - jer ne piju, ne puše i ne mijenjaju partnere, jedu uglavnom neprerađenu hranu, a iako puno rade na suncu, imaju nisku stopu obolijevanja od raka kože budući da prekrivaju cijelo tijelo odjećom



Amiši, pripadnici sve brojnije vjerske zajednice u SAD-u i Kanadi, koja danas broji preko 320 tisuća članova, u prosjeku žive 75 godina, no članovi nekih njihovih zajednica u Indiani žive u prosjeku deset godina duže, što imaju zahvaliti mutaciji gena. Riječ je o mutaciji koja bolje regulira stvaranje i djelovanje inzulina, usporava starenje krvožilnog sustava te produljuje telomere – zaštitne kapice na krajevima kromosoma – a time i život.


Amiši zdravo žive – rade od jutra do mraka, baveći se stočarstvom i poljoprivredom, brojnim starim zanatima, u kojima, međutim, ne koriste »blagodati« modernog svijeta, primjerice električnu energiju ili automobile. Hrane se onim što proizvedu sami, ne puše i ne piju, žive u zajednicama u kojima svatko svakome pomaže. To sve utječe na bolje zdravlje, no znanstvenici smatraju da mutacija gena nije rezultat zdravog načina života, već je, naprosto, sa skupinom Amiša iz Švicarske stigla u SAD u 18. stoljeću te se, zahvaljujući amiškoj izolaciji, i zadržala. S druge strane, zbog miješanja u zajednici su u amiškoj populaciji puno češće neke genetske bolesti.


Unatoč uvriježenom mišljenju da Amiši ne koriste ni modernu medicinu, to nije točno. Prije nego što odu kod doktora oni će se pokušati izliječiti unutar zajednice, ali ako to ne uspije, otići će kod liječnika ili u bolnicu. U tu svrhu će cijela zajednica prikupiti potreban novac, kao što jedni drugima i grade kuće nakon vjenčanja, pomažu u svemu. Ovisno o odluci obitelji, Amiši i cijepe svoju djecu, vjera im to ne zabranjuje, kao što im nije zabranjeno niti ići na operaciju, transfuziju krvi ili bilo što drugo. Ono što je najvažnije, međutim, jest činjenica da Amiši, kao i brojne druge vjerske zajednice odnosno religije, tijelo smatraju darom od boga, o kojem treba brinuti i koji, baš kao ni duhovna strana religije, ne smije biti zanemaren.


U prolazu 




Upravo je među Amišima u SAD-u puno pretplatnika na časopise o zdravlju i prehrani, jer na najbolji mogući način žele prevenirati bolest. Oni su na ovome svijetu, smatraju, samo u prolazu, moraju živjeti vrlo skromno i ne isticati se, raditi što je više moguće i pomagati jedni drugima. Bolestan čovjek raditi ne može, zbog čega se trude biti što zdravijima. Amiši, pokazala su ranija istraživanja u SAD-u, imaju nižu stopu obolijevanja od sedam vrsta karcinoma – jer ne piju, ne puše i ne mijenjaju partnere, jedu uglavnom neprerađenu hranu, a iako puno rade vani, na suncu, imaju nisku stopu obolijevanja od raka kože budući da prekrivaju cijelo tijelo odjećom.



Tijekom 20 godina istraživano je i preko tri tisuće stanovnika indijske pokrajine Rajasthan te ustanovljeno da postoji 70 posto manja mogućnost oboljenja od koronarnih srčanih bolesti kod ispitanika koji su prakticirali jogu ili su se molili, dok je jedno drugo istraživanje pokazalo da kod pacijenata koji nemaju utjehu u vjeri postoji rizik od šest mjeseci ranije smrti nakon operacije srca. Istraživanjima je pokazano i da je povišeni krvni tlak češći kod ispitanika koji manje odlaze u crkvu te rjeđe čitaju Bibliju.



Razina mentalnog i fizičkog zdravlja bolja je kod pripadnika manjih vjerskih zajednica – kaže za naš list dr. sc. Branko Ančić, znanstveni suradnik Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, koji je doktorirao na temi povezanosti religije i zdravlja. Istraživanje je provedeno u šest kršćanskih vjerskih zajednica (Savez baptističkih vjerskih zajednica, Evanđeosko pentekostna crkva, Crkva cjelovitog evanđelja, Savez crkava »Riječ života«, Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana – mormoni i Kršćanska adventistička crkva) te jednoj ne-kršćanskoj zajednici (Hinduistička vjerska zajednica), kako bi se vidjelo postoji li razlika u osobnom zdravlju kod pripadnika vjerskih zajednica, u usporedbi s općom populacijom. Utvrđeno je da pripadnici vjerskih zajednica određene dimenzije svojeg zdravlja procjenjuju boljim. Velika većina vjernika je bila poticana na zdravstveno odgovorno ponašanje te je povezanost poticanja i odgovornog ponašanja posebno istaknuta u adventističkoj, mormonskoj i hinduističkoj zajednici.


»Svi religijski sustavi imaju pravila i norme ponašanja pa onda i specifična zdravstvena ponašanja – prehrambene navike, fizičke aktivnosti, pravila o konzumaciji nikotina i alkohola. U nekim su religijama ta pravila rigoroznija, primjerice kod mormona i adventista, u islamu također, dok je sastavni dio hinduizma, primjerice joga, za koju je znanstveno potvrđeno da ima pozitivne efekte na moždane valove, da može utjecati na prosječne otkucaje srca, usporiti cijeli metabolizam«, pojašnjava dr. Ančić. Drugi mehanizam koji povezuje religiju i zdravlje je, kaže, psihološki, jer religija oboljelom daje odgovore na neka pitanja, ali i umirenje kroz molitvu. »Treći učinak je ključan – onaj socijalni. Vjerska zajednica s aktivnim članovima može biti socijalni resurs – što god da oboljelom treba, ostali su tu da pomognu – pričuvati dijete, skuhati ručak, pomoći financijski, dati podršku u slučaju smrti, bračnih ili bilo kojih drugih problema. To ne znači da su ateisti ljudi koji piju, puše, drogiraju se i tulumare, jer njih vode druga načela i mehanizmi. Neka istraživanja pokazuju da je probleme, pa tako i bolest, najlakše prihvatiti religioznima koji prihvaćaju sve što im religija kaže. Kod religioznijih – pogotovo mlađe populacije koja se susretne s nereligiozinima pa počne preispitivati vjeru – subjektivna simptomatologija zna biti nešto gora«, kaže dr. Ančić.


Bez alkohola i cigareta 


U svom je doktorskom radu naveo brojna zanimljiva istraživanja koja svjedoče o povezanosti religije odnosno vjere i zdravlja. Zdravstveni ekonomist Victor Fuchs je 60-ih godina prošlog stoljeća, primjerice, uspoređivao stope mortaliteta u dvjema vrlo sličnim državama SAD-a – Utahu i Nevadi, u kojima su prihodi stanovništva, obrazovanje, stupanj urbanosti, klima i usluge zdravstva podjednake.


Ipak, stanovnici Utaha bili su ne samo zdraviji u odnosu na susjede u Nevadi, već među najzdravijim Amerikancima općenito. Dječji mortalitet je u Utahu bio za 40 posto manji nego u Nevadi, respiratorni karcinomi pak gotovo 300 posto rjeđi, a smrtnost od ciroze jetre preko 110 posto manja. Fuchs je došao do zaključka da je to posljedica vjere, budući da u Utahu uglavnom žive pripadnici Crkve Isusa Krista Svetaca – mormoni, čiji životni stil isključuje pušenje i alkohol. Kasnija istraživanja u Utahu potvrdila su i 35 posto nižu smrtnost od kardiovaskularnih bolesti kod mormona, kod kojih postoji i jača obiteljska solidarnost, aktivnije sudjelovanje u zajednici, kao i prihvaćanje religijske ideologije koja, navodi Ančić, doprinosi smanjenju stresa. Istraživanja u Nizozemskoj među pripadnicima Adventista pokazala su također nižu razinu rizika od koronarnih srčanih bolesti u usporedbi s ostalom populacijom, čemu je također uzrok zabranjena konzumacija alkohola i cigareta te pažljiva ishrana.


Hamman i suradnici su 1981. godine proveli kontrolnu studiju uzroka smrti Amiša u Ohiou, Pennsylvaniji i Indiani te je utvrđeno da kod amiških muškaraca starijih od 40 godina postoji niža razina smrtnosti, poglavito zbog niže stope oboljenja od raka i kardiovaksularnih bolesti. Istraživanje provedeno i na prostoru bivše Jugoslavije, u kojem je uspoređena stopa raka vrata maternice između muslimanskih i ne-muslimanskih žena mlađih od 60 godina, pokazala je nižu stopu raka kod muslimanskih žena, ponajprije zbog toga što su iskazivale veću razinu religijske angažiranosti pa samim tim i u manjoj mjeri konzumirale alkohol i cigarete (Kessler et al. 1974.). Ančićevo je istraživanje pokazalo da oni koji redovitije odlaze na vjerske obrede i svoje mentalno zdravlje procjenjuju boljim te se osjećaju sretnijima.