Torbica, posebice ona ženska je poput malog skrivenog carstva u kojem ni oni najmaštovitiji ne mogu zamisliti što sve može stati u nju. Gotovo svaki muškarac se barem jedanput zapitao što žene zaista nose u torbici. Ali to je misterija koju samo žena može otključati. Zamislite da vam netko uđe u torbicu. Pa to je gotovo jednako kao da vam netko provjerava poruke na mobitelu ili čita elektronsku poštu. Zapravo, sadržaj torbice je poput nekog testa osobnosti koji mogu otkriti samo vlasnici.

Donedavno. Dizajneri su primijetili da se žena oslobodila, te da je odlučila otvoriti svoju torbicu. Tako su prije nekoliko godina prozirne torbice postale apsolutni hit te gotovo da nije bilo dizajnerske linije koja nije imala neki prozirni komad.

Svidjele su joj se prozirne torbice, ali ipak je željela da se neke stvarčice ne vide pa je u kućnoj radinosti odnosno »mama-tata DIY manufakturi« osmislila torbu u torbi. U prozirnu torbu stavila je manju ručnu torbu koja funkcionira kao torbica i dekoracija i koja se može mijenjati zavisno o raspoloženju. Osim toga, može se nositi i zasebno kao atraktivna ručna torbica, a ona manja može biti i neseser.

Odlično, dvije torbice u jednoj za svaku priliku. Recimo, navečer izađete s priručnom torbicom, a potom istu stavite u prozirnu i sljedeći dan možete na posao, kavu ili gdjegod. Ili je možete nositi onako prozirnu koja ne samo što je atraktivna, već i praktična – ne morate kopati po mračnoj unutrašnjosti, sve možete vidjeti izvana.

Samozatajna Monika držala je svoje torbe u sobi dok je sestrična nije prijavila na Božićni handmade sajam gdje su prozirne »Mokala« torbice gotovo razgrabljene. Zanimljivo je da se one, kako to spada, ne sviđaju samo ženama, već i muškarcima, odnosno pojedinim dečkima koji su ih kupovali na sajmu za svoje djevojke.

Hrvatski proizvod

Nakon toga, torbice su osvanule na Facebooku, a svoju su prvo pravo prošetavanje imale na nedavnoj promociji knjige »Pink Pen« Ivane Grabar. Torbice su se svidjele i vodnjanskoj dizajnerici Antoneli Gregorović koja ih je koristila u svom zadnjem editorijalu »Pozdrav iz Rovinja«, a za koji tjedan prodavat će ih u svom butiku na Punta Verudeli. Za razliku od mnogih hand made torbica koje nekada znaju imati i malih nepravilnosti ove izgledaju kao da su izašle iz tvornice. Čvrste, savršene, »bez greške«.

– Tata i mama mi pomažu. Tata radi gumene dijelove, dakle ovu prozirnu veću torbu, a mama ovu unutarnju manju – ručnu. Kvaliteta mi je na prvom mjestu i da, nekako mi je stalo da sve bude domaće. Osim lanca, ništa nije kinesko. Vide su iz PEM-a, polivinil materijal kupujem u Hrvatskoj, a njega opet naručuju iz Australije, kopče su domaće, iako je željezo talijansko, a i patenti su hrvatski.

Eto, kada uzmemo i »vodnjansku« radnu snagu – to je pravi hrvatski proizvod, priča Monika i objašnjava kako zazire od kineskih proizvoda nakon što je jedan od artikala naručila na eBayu te dobila »mačka u vreći«

O da, pitamo je na kraju odakle ime.

– Kada sam bila mala, nisam znala reći svoje ime – Monika, već sam izgovarala Mokala. Dan danas me roditelji tako zovu, kao i kolege na poslu kada radim u praonici preko student servisa. Pa sam pomislila da bi to moglo biti zanimljivo ime, priča ova studentica ekonomije i turizma koja će ako ovako nastavi ljetni posao u praonici zamijeniti kućnom šivaonicom.