Suvremeni, u svijetu vrlo cijenjeni talijanski filozof i psihoanalitičar Umberto Galimberti, baveći se temama kao što su nihilizam i mladi, ustvrdio je da osjećaj življenja bez horizonta, depresija, sklonost alkoholu i drogama kod mladih danas dolaze kao rezultat kapitalističkog ustroja, koji je svoje interese i ciljeve proširio i na sfere obrazovanja. 

Galimberti, čije su knjige prevedene u susjednima BiH i Sloveniji, zamjećuje da je današnja škola koncentrirana na natjecateljske dimenzije, na prikupljanje »profita«, odnosno što boljih ocjena, a ne na radoznalost i radost stjecanja znanja, i da su one dimenzije koje se ne daju izračunati protjerane iz današnje škole, time na jedan način i iz društva – kreativnost, emocije, identifikacije, projekcija, želje, radosti i žalosti koje obilježavaju odrastanje, a o kojima se ne vodi računa.

 Današnja je škola digla ruke od svoje odgojne dimenzije. Što o tome misle oni koji svojim odgojnim radom i strategijama pokušavaju održati i ovu, nedvojbeno važnu razinu? Razgovarali smo s nekim pedagozima i predstavnicima alternativnih modela obrazovanja, kojih u Hrvatskoj za sada još uvijek nema puno, ali čije je postojanje ovdje i zbog toga ohrabrujuće.

– Današnja državna škola rezultat je niza kurikularnih reformi, a i inertnosti sustava u praćenju bitnih društvenih promjena i potrebe da se obrazovanjem utječe na njih, koji su zapravo malo vodili računa o emocionalnom biću djeteta, tako da je to dizanje ruke od odgojne dimenzije zapravo posljedica mnogo toga. Zasigurno postoje pojedini nastavnici i profesori koji svojom osobnošću to i dalje nastoje provesti kroz nastavu, ali im propisani nastavni planovi i ishodi učenja to znatno otežavaju. U našoj metodi i sadržaju nastave ono emocionalno u djeteta, kao i misaono i voljno, a to su tri glavna aspekta na kojima se bazira waldorfska pedagogija, mora biti nahranjeno. Tako odgoj kod nas dolazi prirodno na prvo mjesto, pa tek onda obrazovanje. No mi odgajamo i obrazujemo  djecu za život, a ne za ocjene. Upravo umjetnost poučavanja u nastavi koju njegujemo i umjetnički rad učenika koji se prožima kroz sve predmete, hrane to emotivno biće djeteta. Na taj način odgajamo i obrazujemo pojedinca koji će dati najbolje od sebe u društvu u kojem živi, a ne po mjeri trenutnih trendova u društvu. Dugoročno je to za društvo svakako bolje, jer takvi pojedinci, koji izrastu u zadovoljne i sretne ljude, najbolji su doprinos društvu. Zato je naša pedagogija univerzalna i funkcionira u različitim dijelovima svijeta, kao i u različitim društvenim i povijesnim okruženjima, kaže poslovna ravnateljica zagrebačke Waldorfske osnovne škole koja djeluje već dvadesetidvije godine, Ivana Vukelić Bonifačić. 

Poštivanje osjećaja

Grad Rijeka također ima jednu Waldorfsku osnovnu školu. Tamošnja ravnateljica, Gordana Brzaj, kaže nam da ima osobno iskustvo rada u državnim školama, gdje je pokušala u nastavu uvesti ravnopravno i odgojni utjecaj, poštivanje dječjih osjećaja. Prema njenom iskustvu, to je jako teško ostvariti, prvenstveno zbog unaprijed zadanoga programa, koji se mora ispuniti bez obzira na to szižu li ga djeca pratiti ili ne. 

– Postoje pokušaji raznih naših ministara obrazovanja da se kroz reforme smanji količina unaprijed zadanih informacija u pojedinom predmetu, da se više slobode ostavi učiteljima da procijene što i koliko od predloženih sadržaja odabrati za pojedinu grupu djece. Čini mi se da je cijeli taj proces prespor, zamjećuje Gordana Brzaj. Ona kaže da se pristup waldorfske pedagogije, koji se bazira upravo na tome da se uvaže sve komponente dječjeg razvoja, danas potvrđuje i kroz mnoga neuroznanstvena istraživanja. Cilj uobičajenog obrazovanja jest da vodi dijete do određenih sadržaja i znanja, dok waldorfsko obrazovanje ima suprotni cilj – stremi tome da sadržaje i znanja preoblikuje u »obrazovanje«, tako da ono potpomogne zdrav razvoj djeteta.

Pritisak kojemu su današnja djeca izložena tijekom školovanja u klasičnim državnim školama, inzistiranje na tome da se usvoji što veća količina znanja i prikupi što izvrsnije ocjene, stvara kontraefekt. Opterećenost očekivanjima i ulaganje velikih napora da se hvata korak s izvrsnošću traži emocionalni odušak u ekstremnim, često nepoželjnim ponašanjima u slobodno vrijeme. Pogubnim se pokazuje utjecaj medija, dok roditelji i učitelji gube na važnosti. 

– Djeca su sve više koncentrirana na virtualne oblike susreta i druženja, osnovne kvalitete ljudskoga susreta gube se, prepoznavanje emocija i podteksta u dijalogu, govor tijela, mimika, autentičnost, cjeloviti dubok doživljaj druge osobe, napominje Ivana Vukelić Bonifačić. 

Obrazovanje sebi cilj

Današnja djeca, zamjećuju naši sugovornici, više nemaju strah od batina, ali postoji veliki strah od neuspjeha, grešaka, posramljivanja, izoliranja. A cilj je, ističu, da dijete kroz školovanje doživi sebe kao uspješnog i prihvaćenog pojedinca, da kroz razne izazove razvije i upozna svoje kvalitete i svoje slabosti. U alternativnim školama kao što su Waldorfske ili Montessori škole, misle  na razna dostignuća ljudske kulture: govor, mišljenje, ples, pokret, umjetnost, rad u vrtu, pletenje, domaćinstvo… U takvome okruženju dijete izrasta s osjećajem samopoštovanja i spoznaje da je sve moguće naučiti i savladati, da za svakoga postoji njegovo mjesto u timu.

 I waldorfska pedagogija, i ona koju je kreirala talijanska pedagoginja Marija Montessori, baziraju temeljne postavke svojega rada s djecom upravo na tome da se jednakopravno uvaže i prate sve komponente djetetova razvoja i osobnosti, kako bi se kroz to dao cjeloviti pristup, obrazovanje koje uključuje i odgoj, a uz pomoć čega bi djeca već u najranijoj dobi mogla prepoznati svoje sklonosti i talente. Dok obrazovanje u državnim školama za svoj glavni cilj ima dolazak do rezultata. 

Društvo danas pristaje na koncept rane specijalizacije, zastupa se ideja izdvajanja grupa djece po njihovoj uspješnosti u nastavnim zadacima. Obrazovanje više nije sredstvo odgoja, nego postaje samo sebi cilj. Djeca se promatraju kao mali ekonomski resursi, koje treba prepoznati, i koje treba što prije i što bolje razviti, kako bi služili tehnološkom  razvoju.  Apsurdno je da u današnjem svijetu obilja i blagostanja požurujemo mlade da bi ih što prije upregnuli u sistem proizvodnje i to ne duhovnih, nego materijalnih dobara. Civilizacijski gledano, danas bi trebao biti prioritet odgajati odgovornost, empatiju, toleranciju i suradnju. Kakvi će biti mladi ljudi kod kojih takva vrsta odgoja nije postojala, a koji će upravljati moćnim tehnološkim alatima, koji će imati na raspolaganju sve Zemljine resurse? Hoće li ih koristiti na dobrobit čovječanstva ili ne, pita se Ivana Vukelić Bonifačić. 

 I Narcisa Buczynski, ravnateljica zagrebačke osnovne Montessori škole, sličnoga je mišljenja. I ona smatra da klasični, državni koncept osnovnoškolskog obrazovanja ne uključuje ono najvažnije, a to su faze razvoja djeteta. Ne promatraju se dakle karakteristike, potrebe djece u svakoj razvojnoj fazi. Ona ističe da je osobit pritisak na djecu koja su u emocionalnom nemiru i nestabilnosti, u periodu između 12 i 15 godina.

Oni su suočeni s tolikom količinom neselektiranog gradiva, kojega emocionalno nisu u stanju apsorbirati. A djeca u toj dobi su strašno frustrirana neuspjehom. Zbog toga smatram da, dok god uvažavanje emocionalnih faza razvoja djeteta ne bude jedna od glavnih vodilja bilo koje reforme obrazovnoga sustava, ne možemo očekivati znatnih pomaka u kvaliteti, već možemo svjedočiti samo nekakvim rasterećivanjima i preslagivanjima, zaključuje Narcisa Buczynski. Ona dodaje kako su, upravo zbog toga, djeca danas vrlo nezainteresirana. Nezainteresiranost karakterizira odsustvo bilo kakve emocije. A rezultat toga je mehaničko usvajanje znanja, koje nikome ne koristi i nikoga ne veseli. 

Naglasak današnjeg obrazovnog sustava na natjecateljskoj dimenziji koja se razvija između učenika Gordana Brzaj ne vidi kao dobar.

– Waldorfska pedagogija opravdava natjecateljstvo, ali jedino ako se dijete natječe sa samim sobom. To se događa onda kada se u odrastanju budi njegova motivacija da postigne najbolje što ono može. Nikakva vanjska procjena, ocjena, pohvala, ne može zamijeniti onu radost kada dijete samo odluči još jednom ponoviti zadatak da bi ga bolje savladalo, komentira. Također zamjećuje da se tendencija naglaska na obrazovanju, koja je danas prisutna posvuda u svijetu, na intelektualni pristup u kojem je važnost  takozvanog suhog znanja prenaglašena, spušta u sve mlađu, vrtićku dob, što, smatra ona, za dječji razvoj može imati dalekosežne nepoželjne posljedice. 

Podcijenjena igra

Današnjoj djeci najviše nedostaje mirno djetinjstvo, bez neprirodnog pritiska sa svih strana, ističu naši sugovornici. Smatraju da je igra podcijenjena i da treba vratiti razumijevanje o njezinoj važnosti. Igra, ističu, razvija kreativnost, maštu, mišljenje, promatranje, koncentraciju, socijalne vještine, osjećaj unutrašnje slobode. Mnoge se aktivnosti čak i u školi, potvrda za to su upravo alternativni oblici obrazovanja, mogu se uobličiti tako da dijete kroz radost igre nauči ono što je za njegovu dob primjereno.

Način života današnje djece, upozoravaju mnogi znanstvenici, može imati dugoročne i neželjene posljedice na njihovo mentalno i emotivno zdravlje. O pogubnom utjecaju medija – kompjutorskih, igrica, televizije, napisano je već mnogo knjiga. 

– Mogu sa zadovoljstvom reći da se naša djeca podjednako dobro  snalaze pri prijelazu u srednju školu kao i djeca iz drugih osnovnih škola. Idu i u gimnazije, ali i u strukovne škole. Predivni su mladi ljudi koji se rado vraćaju pozdraviti nas, pogledati predstave, družiti se, kaže Gordana Brzaj iz Waldorfske osnovne škole Rijeka, koja je, kao i Waldorfska osnovna škola u Zagrebu i Montessori osnovna škola u Zagrebu prisiljena funkcionirati kao privatna škola. 

Ove su škole zakonom  izjednačene s privatnim školama, iako imaju drugačije ciljeve i svrhu u društvu, iako su im osnivači Udruge građana, i iako je osnovna ideja njihova pokretanja bila upravo dostupnost što širim i raznolikijim društvenim skupinama. No ovakvim zakonskim tretmanom, kakav u zemljama našega okruženja ne postoji (primjer su Slovenija i Češka, gdje resorna Ministarstva i gradske uprave u potpunosti financijski omogućuju  njihovo postojanje), alternativne su škole prisiljene naplaćivati školarinu, kako bi održale svoje postojanje. Time se u startu sužuju jednake mogućnosti za sve, koje bi, kada je obrazovanje u pitanju, bile nužne. 

Iznos školarine u našoj školi znatno je niži od ekonomski opravdane cijene koštanja, kaže Vukelić Bonifačić iz Zagreba – imamo najnižu školarinu od svih privatnih škola u Zagrebu, 14.400 kn godišnje, ali time zadržavamo socijalnu komponentu, do koje nam je jako stalo. Upiti i potrebe roditelja za upisom djece u našu školu su svakim danom sve veći, ali često financijske mogućnosti roditelja predstavljaju ograničenja pri odluci o upisu. Ove godine imamo 22 upisanih prvašića i očekujemo da će se trend rasta broja upisanih nastaviti i u budućnosti. Države koje su svjesne da je ulaganje u obrazovanje zapravo najvažnije ulaganje u državu u potpunosti financiraju svoje alternativne škole. Kod nas je trend smanjivanja sufinanciranja prisutan od osnutka škole pa do danas, danas je to sufinaciranje negdje u visini od 8 posto naših potreba, a najavljenja su još i dodatna smanjenja. 

Sve tri alternativne škole u Hrvatskoj zajedno istupaju i zalažu se za prava svojih učenika i roditelja. No, kako kažu, u našim resornim institucijama nitko ne prepoznaje njihovo iskustvo i važnost i doprinos u obrazovanju. Iako njihove škole u Zagrebu imaju status vježbaonice, jer im dolaze studenti sa svih Učiteljskih fakulteta i Odsjeka za pedagogiju, pa su već potvrđeni kao važno mjesto drugačije pedagoške prakse, nisu podržavani, kao što je to slučaj u drugim europskim državama