Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1n
Sutra: 17° 21° 1
24. travnja 2018.
Herkul zlatnog srca

foto UPOZNAJTE LIČKOG SAMSONA "On je najpoznatiji hrvatski sportaš, a nema ni spomenika ni ulice

Prije 130 godina rođen  Marijan Matijević - Herkul zlatna srca, lička legenda, hrvač grčko-rimskim stilom, osvajač mnoštva zlatnih medalja i odlikovanja kojem se divio cijeli svijet
Prije 130 godina rođen Marijan Matijević - Herkul zlatna srca, lička legenda, hrvač grčko-rimskim stilom, osvajač mnoštva zlatnih medalja i odlikovanja kojem se divio cijeli svijet
Autor:
Objavljeno: 12. siječanj 2018. u 7:12 2018-01-12T07:12:08+01:00

Matijević kao sportaš i dobrotvor zaslužuje spomenike i imena ulica u Hrvatskoj, ali od toga nema ništa – kaže Ivan Došen, njegov veliki obožavatelj i dodaje: Treba mu napraviti imitaciju kuće kao Nikoli Tesli jer on je najslavniji hrvatski sportaš

Marijan Matijević je bez dvojbe najpoznatiji lički sportaš, sportaš izuzetne snage velikih uspjeha, hrvač grčko-rimskim stilom koji je oduševljavao još prije stotinu godina i o kojemu se pričaju bajke. Ivan Došen je njegov veliki obožavatelj i neiscrpni izvor podataka o čovjeku za kojeg nezapaženo prolazi jubilej, 130 godina rođenja. Svijet je ugledao u Dubokom Dolu nedaleko Gračaca 10. siječnja 1878. godine, a umro je u Zagrebu 21. prosinca 1951.

Čovjek koji je bio divovske snage imao je i meko srce, riječ je o dobrotvoru koji je potrebnima dijelio šakom i kapom. Naravno da je u Lici bio legenda za života stječući nadimke Lički Samson, Junak iz Like, Čovjek medvjed te onaj Herkul zlatna srca.

Riječ je o osvajaču mnoštva zlatnih medalja i odlikovanja za prikazanu snagu na raznim natjecanjima među kojima je i orden velike turske zvijezde što mu je dodijelio turski sultan Abdul Hamida II. Bio je živa legenda. I danas se spominju priče kao ona kada je u New Yorku, u luci rukama je povukao dva trgovačka broda povezana konopom te da je golim rukama je držao zrakoplov u polijetanju. Za zrakoplov je bio privezan konopac, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Marijan, primivši konop rukama, nije mu dopustio da se mrdne s mjesta. Dopuštao je da na njega stave 600 kilograma težak kamen te da ga nosio dok ga macolama ne razbiju.

NN0301SJ08

»Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebno 20 konjskih snaga – stoji u jednom listu u američkom Santiagu 1929. nakon njegova nastupa.

Fosne od osam centimetara lomio je rukama na glavi, rukama je savijao željezo, koje pojedinci nisu mogli ni nositi. Taj junak iz Like držao je jednu bačvu piva od 50 litara u zubima, a drugom je, također od 50 litara, udarao po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo. U SAD-u postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s 20 ljudi bezuspješno pokušavaju rastaviti Marijanove ruke.

U Budimpešti mu je slomljena desna ruka

Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu članovi kluba »Atletion Comision» dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom »Worlds strongest man« – najjači čovjek na svijetu. Na svom putu nije zaobišao ni Rijeku u kojoj je snagom i umijećem zablistao prije više od stotinu godina, još 1907.

Radnik na prugama i cestama

– Marijan Matijević je bio radnik, radio je na prugama, na cestama. Bio je najsnažniji na svim tim radilištima i gradilištima, dizao je terete i za desetoricu – govori Ivan Došen o davnim danima kada je Matijević trebao učiniti svoje prve hrvačke korake. Našao se tako u Njemačkoj, gdje je s prijateljima jedne nedjelje pošao na cirkusku predstavu. Tu je nastupao neki najslavniji njemački hrvač, Weber. Ovaj je imao svoju prezentaciju i nakon nje je počeo pozivati potencijalne suparnike iz publike. Izazivao je ljude pitajući ih ima li netko s kojim bi se borio. Matijeviću je bilo tek 18 godina a bio je »jak kao bager«. Riječ je o sramežljivom mladiću sa sela, a kolege s gradilišta su ga nagovarali neka se ide boriti znajući koliko je jak. Na jedvite jade su ga nekako izgurali pred izazivača, a epilog je bio da je Matijević suparnika bacio kao mačku i pobijedio je.

Matijević je bio velika dobričina do kraja života. Obično su ti iznimno jaki ljudi strašno dobre ćudi – Ivan Došen / Foto Silvano JEŽINA

Bio je to lijepi početak izuzetne sportske priče koja je trajala dugi niz godina, prave sage o snažnom čovjeku iz kršne, brdovite Like koji se proslavio diljem svijeta.

Primio ga je i Tito

Kroz Austro-Ugarsku i Kraljevinu Jugoslaviju Matijevićeva se karijera protegnula i na »drugu« Jugoslaviju.

– I ova bivša Jugoslavija ga je iskorištavala za promociju režima kada je već bio sportski starac, gledali su ga svi moji pokojni rođaci. Borio se praktički do posljednjeg dana. Čovjek je najjači negdje do četrdesete, do tada su to bili pravi Matijevićevi nastupi, a kasnije se furao na image, na ime. Recimo, u Vukovaru je imao nastup dva tjedna prije smrti. Inače, primao ga je i Tito. Kako ga neće primiti kada je bio dobrotvor, dijelio je novce šakom i kapom. Ovaj je bio prefrigani političar, bilo mu je stalo promovirati svoju vlast iako Matijević nije bio član Partije. Ironija sudbine, nekadašnji partijci su sada veliki Hrvati, a diskriminiraju Matijevića jer da nije bio pravi Hrvat.

– I tada je bilo sportskih menadžera kao što ih ima i sada. Kada su vidjeli koje je Matijević čudo, angažirali su ga za nastupe u cirkusu, polako se pokazalo da je riječ o svjetskom fenomenu. Naravno, prestao je a radom na cestama i na prugama posvetivši se hrvanju. Postao je prvak svijeta 1904. u Ankari. Čak postoje njegove fotografije na kojima se vidi da se tada ozlijedio, imao je zavoj na glavi. Tada je dobio najviše tursko odličje od posljednjeg turskog sultana Abdula Hamida II. Nakon tog uspjeha nastupao je po čitavom svijetu, u prvom redu po tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Između ostaloga se borio u Kini, u Južnoj Americi te u SAD–u. Nadmetao se i po cijeloj Europi. Pobjeđivao je sve redom, recimo i jednog Estonca tada svjetskog hrvačkog autoriteta.

Pobijedio sve Talijane

Slavni Ličanin je u Rijeci 1907. zaustavio dah publici nizom pobjeda o čemu je svjedočio i naš list u tim davnim danima. U gradu na Rječini je ostao upamćen kao i slavni boksački šampion Primo Carnera, koji je ovdje trenirao i nastupao. Život ih je spojio kasnije, kada se Talijan u poznijim godinama posvetio hrvačkim borbama, a Matijević ga je nadmašio.

– To je u Rijeci bilo 1907. i Matijević je tada pobijedio od reda sve najslavnije talijanske hrvače. Uostalom, u karijeri ga nitko i nije pobijedio. Dogodili su se i nemiri nakon tih njegovih riječkih borbi, uostalom rulja je rulja, znamo što se sve znalo dogoditi na utakmicama »Dinama« i »Hajduka«. Takvih je ljudi bilo onda kao što ih ima i sada. Tadašnji Supilov Novi list je o tim borbama napisao opširan članak. Piše da je Matijević nastupio na Svesokolskom sletu te 1907. u Rijeci. Izvješćeno je opširno i o incidentu pišući o raznim pojedinostima.

Matijević je bolovao osam mjeseci liječeći se u Budimpešti, jer je skoro poginuo pošto je dobio nekoliko uboda nožem i slomljena mu je bila desna ruka. Nastupao je nakon oporavka da bi 1914. stupio u brak, oženio je Irenu Kohn, kćer Alberta Kohna, vlasnika hotela u Orašju. Bilo je to poslije priredbe koju je imao u dobrotvorne svrhe. Nastupao je i dalje diljem svijeta i bio je zastupljen u najeminentnijim svjetskim novinama. Spominjali su ga kao čudo jer nema blefiranja kada čovjek digne 1200 kilograma ili ako drži avion pod punim gasom. Takav se nije rodio niti će se roditi.

Došen se rado spominje Matijevićeve ljudske crte, činjenice da je ovaj rado pomagao potrebitima.

– Matijević je bio velika dobričina do kraja života. Obično su ti iznimno jaki ljudi strašno dobre ćudi. On je rodom iz mjesta gdje je miješano stanovništvo. Tu je dio ljudi jako nacionalno zagriženih, a Matijević nije bio takav. Po tom pitanju je bio totalni pozitivac. Pomagao je Srbima, Hrvatima. I u današnjem vremenu ga obožavaju i lički Srbi i lički Hrvati. I to govorio kakav je bio, takve ljude treba promovirati i danas. Bio je pozitivan u svakom smislu.

Ovo je luda država

Na koncu velike karijere sportaša i dobrotvora iza Marijana Matijevića nema traga u stilu skulptura, spomenika bilo koje vrste iako nema dvojbe da je to ovaj obilno zaslužio.

Knjiga Stjepana Tomića o ličkoj legendi

– Nema spomenika Marijanu Matijeviću nigdje u Hrvatskoj, ovo je luda država. Nigdje ništa. Recimo bio sam u Zagrebu i inicijator sam ideje da mu se tamo podigne spomenik. Isto tako i u Gospiću te u Gračacu. I Rijeka bi mu trebala prva dati ulicu kada je za nju vezan jedan od njegovih najvećih uspjeha. Primjerice, Salzburg i dan danas zarađuje od turizma na spomenu Mozarta, Memphis u SAD–u isto tako na uspomeni na Elwisa Presleya, na činjenici da je tamo rođen i pokopan. U Gračacu su 1941. Hrvati bili prognani od četnika.

Nakon toga tu su Srbi nagrabusili u Oluji i doseljeno je dosta ljudi. Svi oni zajedno nemaju posla, kriza je u Zadarskoj županiji. Gračac bio mogao početi turističku priču s činjenicom da je u blizini rođen najjači čovjek svijeta. Trebalo bi mu tu podignuti spomenik, u Dubokom Dolu napraviti imitaciju kuće, kao što su načinili Nikoli Tesli. Marijan Matijević je po mom skromnom mišljenju najslavniji hrvatski sportaš – poručio je Ivan Došen. Tko ima uši, neka čuje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka