Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 4n
Sutra: 16° 16° 4n
23. listopada 2018.
Eko centar Eia

ŠUMSKI ČOVJEK RAMAN Meni je zemlja sveta. Živim bez struje i vode, ali imam sve što mi treba

Raman
Raman
Autor:
Objavljeno: 5. kolovoz 2018. u 16:11 2018-08-05T16:11:16+02:00

Struju dobiva putem solarnih panela, a vode nema za bacanje jer je dobiva iz kišnice. Pravila koja se na ovom posjedu poštuju jesu ne remetiti ravnotežu, osjetiti prostor i biti povezan s njime

Kad iz Bala krenete prema Krmedu, tek koji kilometar dalje s desne strane ceste naići ćete na ploču koja ukazuje na Eko centar Eia. Nije ovo ništa novo, mislite si sad, malo tko još nije čuo za Igora Drandića koji ovdje u dubokoj šumi, na svojih 16 hektara ima neobičan dom. Pa ipak, i dalje ima onih koji iznova vole pročitati retke o njegovom neobičnom životnom putu. Ima i onih koji tek otkrivaju tajne istarskih zakutaka i ovi su im retci prva informacija o šumskom čovjeku.

O Igoru Drandiću često se šapuće po baljanskim kalama, a ni one rovinjske nisu lišene njegova imena. Znate i sami da se još nije rodila duša koja bi udovoljila svima pa se slijedom toga svatko i našao komentirati ovog veseljaka koji usto sebe naziva i Raman što mu je, objašnjava mi, duhovno ime. Kako kaže, šapnula mu ga je Mader Mira, reinkarnacija božanske Majke, inkarnirani bog avatar. Prilikom te posjete došlo mu je to ime, sasvim neobjašnjivo i on ga je prigrlio. Pa si vi sad mislite što hoćete. Možete ovog čovjeka nazvati šarlatanom, neradnikom ili luđakom, a i druge epitete su mu znali vješto prišiti. Možda će vas boljeti istina da njega baš boli briga za mišljenje mene ili vas. On svoj životni put ima, makar moramo priznati da je neobičan.

Ne boji se starosti

Kako ja knjigu čitam od kraja, pitala sam ga na odlasku onako usput: Pa dobro, bojiš li se Igore penzije, od čega ćeš živjeti pod stare dane? Od penzije strahuju svi, te kolika će biti, te hoće li je uopće biti. A on, mrtav hladan, kažem vam, trepnuo nije, kaže mi: Nikako!

– Ovdje imam sve što mi treba. Mogu samo od voća živjeti, a kad mi nešto zafali meditacijom se udaljim od svog tijela i ništa mi materijalno nije potrebno.
Eto, to mi je rekao čovjek. Živio je ekstremno, kaže mi, u jednom periodu samo i isključivo od onoga što bi našao u prirodi. I putovao je ekstremno, potpuno bez novaca. Svojedobno je studirao u Rijeci Pedagošku akademiju, ali nije ju završio. Zeznuo ga je ispit iz latinskog, jer mu je taj jezik bio glup, kaže, ali sudbina je prevrtljiva pa je 12 godina kasnije u školi za masera polagao anatomiju na latinskom i položio.

Pokazuje mi u svojem domu kadu koja se, sasvim neobično, nalazi usred dnevnog boravka odakle pogled puca na imanje. Pokazuje mi na fotografije što vise po zidovima, tamo gdje je u Amazoniji i tamo gdje grli svoje obožavane magarice kojih više nema, jedna je uginula, drugu je poklonio. Drandić se koristi sa sedam ili osam jezika, ne zna im ni sam točan broj, ali zna da na ovom imanju nesporazuma ili jezičnih barijera nema. Nije skupio u svom životnom vijeku više od 4 radna dana. Zadnji je put radio onako ozbiljno za doprinose i sve što uz to ide 70-ih godina prošlog stoljeća. Mama i tata, stari, ali živi, ovdje u Eiu su i dolazili, ali bi se brzo vraćali u komoditet na koji su navikli. Ovdje ga, pravo da vam kažem, baš i nema. Volonteri koji tu svraćaju, više ljeti, manje zimi, ponekad bi se znali okrenuti na peti i otići odakle su došli. Oni drugi se zadrže, i dobrom djelu njih ne bude žao pa se za koju godinu i vrate.

Raman

Razgovor smo započeli na šest metarskoj piramidi od dasaka. Kod gradnje inspiriran je bio meksičkim piramidama koje je posjetio. Na piramidu se popeo u nekoliko laganih skokova otkrivajući tako da se i po nekoliko puta dnevno ovdje uspe. Ima i zašto, kažem vam. Od tamo, sa samog vrha puca pogled spomena vrijedan. Zeleno, pašnjaci, šume, zvonik baljanske crkve, omanje polje lavande njega i njegovih gostiju ruku djelo. Toliko je lijepo da smo se tamo i zadržali dok sam postavljala pitanja, a on kao kakav dječarac veselo odgovarao baš na sve što me zanimalo. Ovaj je nekadašnji vinograd koji je potom 30 godina stajao zapušten, naslijedio od svog djeda.

Bila je ta parcela i veća, ali mu je dio uzela općina, kaže. Jedan je dio on zato uzeo u zakup. S godinama je tu nastajalo svega i svačega pa krenimo nekim redom.
Ukazuje mi tako Igor na posađene krumpire ispod piramide s koje smo gledali u vrijeme zalazećeg sunce. Kako ne vidim apsolutno ništa jer ono što očekujem jest uredna oranica, sjetim se da ovdje ništa nije po očekivanjima.

Krumpir bez motike

– Pokvario mi se stroj za oranje, a zemlja je tvrda pa sam morao izmisliti drugi način sadnje, kaže mi. Tako je krumpir zakopao u slojeve mokrog kartona u koje je izdubio rupe, a sve je to pokrio debelim slojevima slame. Što će iz toga proizaći, ne zna ni on sam, ali veselo iščekuje rezultate svog umotvorstva. Pri dnu same piramide, koja je u tom djelu sva u staklu, sadi salatu. Neka se nađe i to. A pod salatom je zakopan i jedan od kristala da odašilje dobru energiju imanjem. Jedno je polje lavande pred nama, ali ima tu i labirint od lavande, takozvani labirint ljubavi.

Još su tu i dva indijanska šatora, takozvani teepee, koje su napravili neki od volontera koji su svojedobno ovdje obitavali, po njegovim uputama i sjećanjima. Pred nama je i kokošinjac u kojem kljuca nekoliko običnih kokoši i jedna afrička kokoš, a svako toliko nam pred piramidom prođe i paun. Bilo je tu i više životinja, magarac na primjer, ovce i konji, ali ga je to sputavalo u putovanjima pa je, prije nekoliko godina, prije odlaska u Kaliforniju, sve prodao i zadržao se na minimalnom broju – kokošima za jaja, jer meso ne jede pa su ove sigurne da neće završiti u loncu. Ima i psa Lunu koja nas prati po imanju, a i nekoliko mačaka lunja ovuda. Sve ima svoju svrhu i sve se iskoristi, pa se tako u šatorima odvijaju indijanske ceremonije, prepričavaju priče, bubnja, pleše, a posluže i kao dobra podloga za fotografiranje čega se uglavnom laća sam Igor, fotograf.

Knjiga fotografija

– U fotošopu ubacim još koji indijanski element, orla na primjer, govori mi. Jednu je knjigu s fotografijama već izdao. Druga, ona s njegovih životnih putovanja stoji sasvim dovršena u kompjuteru i čeka na dušu koja je voljna na sebe preuzeti trošak ne bi li se ista ukoričila. Kad već spominjemo elemente suvremenog svijeta, da – ima toga ovdje. Unatoč činjenici da ovdje HEP nije postavio svoje vodove, struja se dobiva putem solarnih panela, a kako Igor priča, oni su sasvim dovoljni da bi punio mobitel ili pak gledao filmove koje mu prijatelji donesu.

– Sada gledam Život na Sjeveru, kaže. Već treći put za redom. Jel’ to ona serija od prije 30 godina, pitam? – Je, kaže i smijemo se. Nije ju gledao na televiziji kad se prikazivala tamo početkom 90-ih, TV programe inače ne prati već 40 godina. S piramide vidim i kuću od blata u kojoj se nastanila obitelj iz Brazila, i još par omanjih građevina od drva u kojima održavaju druženja, ali i onih nastambi za koje mi on govori da pogodim što su. A ja se, nakon nekoliko pokušaja, predajem. – Indijanska sauna, kaže mi, za malu katakombu sačinjenu od crvene cigle.

Carstvo

U pripremi je i Hram ljubavi, a ideja je da to bude prazan prostor. Kako ovdje dolazi ekipa iz čitavog svijeta, dobrim djelom oni koje je Igor susreo na svojim putovanjima, a svatko od njih vlada određenim iskustvima, ovdje ih prenose na druge u nizu radionica kroz godinu. Upravo će gosti Brazilci predavati o, kako je oni zovu, brazilskoj tehnici gradnje prirodnim materijalima – drvom, glinom, zemljom. Kroz ljeto će na red doći i radionice o permakulturi, život u prirodi gdje će podučavati o praktičnim stvarima, zatim indijansko šamanski rituali– saune, šamanski bubanj, rebirthing, lula mira i slično. Odazvati se mogu svi, a posebnog programa kojeg će se držati nema.

Osim radionica, ovdje se mnoge stvari dešavaju spontano, ovisno o energiji i interesima ljudi koji ovdje dođu. Pa je tako nastalo i kazalište u šumi, gdje su mene osobno dokrajčili komarci u ovo toplo ljeto, a Igor je, vidim, ostao pošteđen od uboda. Da li koristi koju kemiju da ovi nesnosni kukci ne bi slijetali na njega, ne znam jer ga nisam pitala, ali zato jesam Martu Kovačević koja je ovdje došla iz Slunja.

Baš sam je srela kada je iz šume izašla sa svojim pratiocem, psom, suosjećajući sa mnom. – I ja sam se mazala prirodnim uljima, ali to ti ovdje ne pomaže, govori mi, treba kemija. Marta se ovoj komuni pridružila prije tjedan dana i za sada nema prigovora, ništa joj ne fali, kaže, a sa obitelji se lijepo oprostila i oni njenu želju poštuju. Kupila je kampericu i sada u njoj živi, do kad– ne zna ni sama. – Obroke uglavnom pripremamo zajedno, ali ne nužno, kaže mi, hrana se podjeli, zašto ne.

Napisala PAOLA BARIČEVIĆ

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!
Hrvatska Lutrija proslavila 45. rođendan na prepunom Zrinjevcu

Nova kampanja: Radost igranja prati nas cijeli život!