Budućnosti ima. Ne damo se / Foto Darko JELINEK
Nije bilo razuma ni vaganja. Kad me je šef pitao želim li preuzeti posao, nije bilo možda, već je bilo – moram! Već sam tu neko vrijeme radio, znao sam klijentelu, znao da mogu. Koliko dugo? To ne znam. Ali, nije bilo šanse da dopustimo da to nestane. Nema šanse – rezolutno će Marko Jantol
U Zagreb se često dolazi na privremeni rad da bi se ostalo za vazda. Tako to bude makar se čini da nikada biti neće dok se mijenjanju podstanarske adrese i čeka da autobus doveze pakete od doma. Nije rijetkost da mladost svoje bivstvovanje u metropoli barem dijelom odradi negdje na Trešnjevci. Kvart je to pravi, k’o iz udžbenika, koji još uvijek i svemu usprkos ima svoj plac, školu, pekarnice, frizeraje i videoteku! E da, Trešnjevka ima videoteku! Zapravo, ostale su u cijelom gradi tek njih dvije, obje se odazivaju na ime Pauk i obje uporno odbijaju ‘umrijeti’ zahvaljujući ljudima koji ih vode.
Za našeg posjeta, tamo negdje oko tri sata popodne, po žešćoj žegi u videoteku na uglu Ozaljske i Selske ulazi brižan tata. U ruci mu mobitel, s druge strane je pomladak. Marko Jantol napeto čeka što će mu mušterija naručiti. Marko je taj koji je odlučio spasiti trašnjevačkog Pauka, on je i gazda i djelatnik.
– Jurski park prvi dio – kaže otac.
– Jurski park prvi dio – trči po film Marko.
Kreće kraći razgovor o serijalu »Jurski park«, pa konferencijski razgovor oca, sina i Marka, da na koncu odabir bio Batman protiv drakule! No, ono što je bitno jest da videoteka živi.
Filmoljupci – naš novinar Siniša Pavić, vlasnik videoteke Marko Jantol i sindikalni lider Krešimir Sever / Foto Darko JELINEK
– A trebala je umrijeti prije koliko ono godina – pitamo Marka.
– Pa kad su umirale i ostale videoteke, prije nekih pet šest godina. Kad su ljudi masovno počeli nabavljati flet internet i kad su filmovi postalo lakše dostupni – veli Marko.
– No, niste joj dali da umre – velimo.
– Ne! Nikako! Može, samo preko mene mrtva – smije se Marko.
Ništa osim filma
Marko Jantol u videoteci Pauk počeo je raditi kao klinac, odlazio pa joj se svako malo vraćao.
Traje Pauk već 15, 20 godina pa neke bude još barem toliko / Foto Darko JELINEK
– Prije godinu dana gazda je odlučio poći u neke druge poslovne vode i pitao me je želim li preuzeti posao. Kolegi Borisu je ponudio drugu poslovnicu na Jarunu, i to je to – sažima Marko tijek događanja.
Danas su to dvije zadnje videoteke u Zagrebu. Odnosno, kako kaže Marko, postoji još pokoja u kojoj se da posuditi film i kupiti štogod kao na kiosku. Distributeri, međutim, ne ostavljaju mjesta dilemi, spomenute dvije videoteke su, kažu oni, jedine u Zagrebu koje kupuju filmove i u kojima nema ništa drugo nego filma! Samo, je li to dovoljno za preživjeti!? Pitamo Marka što mu je razum govorio kada je vagao treba li ući u ovaj posao.
– Nije bilo razuma ni vaganja. Kad me je šef pitao želim li preuzeti posao, nije bilo možda, već je bilo – moram! Već sam tu neko vrijeme radio, znao sam klijentelu, znao da mogu. Koliko dugo? To ne znam. Ali, nije bilo šanse da dopustimo da to nestane. Nema šanse – rezolutno će Marko.
U taj čas zvoni telefon. Poziv zanimljiv i znakovit.
– Ljudi zovu i pitaju za klasike. Evo, gospođa je nazvala i pitala za horor film »Djeca kukuruza«. Da je ikada izašao na DVD-u imali bi ga – veli Marko.
Ako hoćeš klasik zovi Marka! Tako to otprilike nekako funkcionira, jer samo tu na zidu stoje filmska čudesa stara 30, 40, 50 godina. Mora stoga Marko o filmu znati štošta, pamtiti dalje nego li što godina ima.
– Ljudi me zezaju da sam hodajuća enciklopedija filmova. Ali kad radiš nešto što voliš, nema boljeg – na to će Marko.
Blagi porast
Pitamo i za broj članova. Kompjuter kazuje da bi onaj prvi sljedeći koji bi došao i učlanio se, bio 22.256 član otkad se videoteka otvorila. Računati međutim treba da ih puno ne dolazi više. Koliko je stalnih članova teško je reći, kaže Marko. Gruba procjena kaže, između 500 do 1000. Je li to dovoljno za preživjeti, ide li svemu usprkos posao s videotekom na bolje!?
Marko Jantol / Foto Darko JELINEK
– Ma, ja vam to ne gledam kroz prizmu neke zarade, već samo da se pokrijemo i da nam ostane plaća. A blagi porast osjetim. Kada sam preuzeo videoteku i neka su se pravila promijenila. Nije kao prije da uzmeš film pa ga moraš vratiti sutradan. Kako nema videoteka u Zagrebu, ljudi znaju doći iz Sesveta i onda im dam film ako treba i na pet dana za istu cijenu. Tko god film posudi kad ga vrati uzme novu turu, i to je super – pojašnjava Marko.
Nekog jednoznačnog profila onih nepopravljivih ovisnika koji u automobil sjedaju da bi došli do svoje videoteke, zapravo i ne postoji. Veli Marko kako dolaze svi: klinci, oni koji su kao klinci išli u videoteke pa sad tome uče svoju djecu, umirovljenici…. Zanimljive su reakcije prolaznika koji kad nabasaju na reklamu za videoteku teško mogu sakriti veselje. S druga pak strane Marko je tu da svojim korisnicima bude pri ruci. Već nakon dvije tri posudbe posve solidno zna tko što od filmova preferira i što će im preporučiti. Autora ovog teksta i njegovu kći s Markom je tako spojila zajednička ljubav prema opusu Tima Burtona. Vidi se ta sklonost spomenutom redatelju i po unutarnjem uređenju. Puno je figurica s likovima iz Burtonovih filmova, tu je i kipić strašnog Alliena, pa paukova mreža koju je Marko sam napravio od crne ženske najlon čarape. A što se filmova tiče, problem je što je na hrvatskom tržištu ostalo malo distributera koji se bave filmovima na DVD-u i blue rayu. Odnosno, kaže Marko da možda 60, do 70 posto filmova iz kina dođe i na DVD.
Draž druge vrste
Jedan od onih koji pohode videoteku Pauk dugi niz godina i jedan od onih koji je, priznaje, bio u strahu da će videoteka nestati, je i znani sindikalni lider Krešimir Sever.
– Moja ljubav prema filmu stvarno je velika, još do malih nogu. To je negdje meni utkao moji pokojni otaca. Išli smo vrlo često u kino gledati različite filmove. U osnovnoj školi je bila i filmska grupa koju je organizirala profesorica hrvatskog jezika, tako da smo imali organizirane posjete kinoteci, filmoteci 16. Tamo su nas učili različiti majstori prepoznavati film, pisati kritiku filma – spominje se Sever.
Pričamo kraj polica s kojih nas gledaju same veličine, od Humphreya Bogarta do Jacka Nicholsona. Toga se više ne da baš lako naći, osim u arhivu HRT-a.
– Meni se činio da je ovo postalo vrlo usko mjesto unutar Hrvatske gdje se može naći tako nešto. Na žalost, nestala je i kinoteka, a ljudi bi rado pogledali nekakav kvalitetniji film. Čini mi se da su se filmovi polako počeli pretvarati u buku. I moj sin Domagoj, kojem je osam i pol godina, često kaže za neke filmove koje ide u kino pogledati da su mu prebučni. Dobili smo filmove koji su do savršenstva posloženi kad je riječ o zvuku, ili nekim specijalnim efektima, međutim gluma sve manje dolazi do izražaja – priča Severa.
Nema gore nego videotekara, kojeg logika posla tjera da pogleda sve što mu u videoteku dođe, tjerati da kaže koji su mu filmovi najdraži. Marko će nam radije reći kako je odrastao na hororima, kako od klasika obožava »Doktora Živaga« i kako mu je najteže u današnje doba mladima preporučiti dobru komediju. Krešo Sever nam je umjesto odgovora ponudio činjenicu da su mu se taman u ruci našli »Lovac na jelene«, »Kišni čovjek« i »Let iznad kukavičjeg gnijezda«.
Veli Marko kako jako dobro i konstantno dobro idu filmski serijali. Ovo je tako jedino mjesto koje ima trilogiju »Povratak u budućnost«. S druge pak strane, za De Nira i »Taksista« nudili su mu veliki novac, ali nije film na prodaju. A je li ikad bilo neugode kakve!? Marko se sjeća tek samih početaka rada za pultom, gospođe koja je tražila film a da je neobičan, a la Almodovarovi filmovi i po mogućnosti španjolski. Preporučio joj je »Sve o mojoj majci« i umalo nastradao od gospođe kojoj se tu ništa svidjelo nije.
Sve je to, smatra Sever, počelo izguravati videoteke, baš kao i pojava televizijskih paketa koji u ponudi imaju videoteke, ili pak činjenica da se preko interneta da izvući na vidjelo skoro pa sve.
– Ali videoteka ima draž druge vrste. Kad čovjek uzme DVD, kad ga donese kući, može u svakom trenutku prekinuti gledanje pa nastaviti malo kasnije, može film pogledati s obitelji u drugačijem ambijentu nego li u kinu. A i sama videoteka ima draž, ja bih rekao, knjižare. Nije to samo posudba. Dosta često dođem navečer poslije posla, navratim usput vidjeti što ima i iskomentirati s Markom neke od filmova, ili se dođem zabiti negdje pa malo pregladavati police. Baš kao što čovjek uđe u knjižaru i često ne kupi nijednu knjigu, ali se zabije negdje i sa zanimanjem proučava sadržaj na koricama. I u videoteci je tako, pogotovo kada se dohvatite ovih polica s klasicima pa prisjetite nekih drugih vremena – priča Sever.
Budućnosti ima
I baš zato u kući njegovoj imaju tv paket, ali u njemu ne i videoteku. Koliko god kome možda zvučalo zastarjelo i konzervativno, Krešimir Sever i sin mu Domagoj radije navrate k Marku. Jer, ne dvoji Sever, baš kao što mladu generaciju treba držati pri knjizi i čitanju, treba ih učiti i da cijene film. Zapravo, možda bi i država mogla smisliti nešto da ove male filmskeoaze potpomogne!?
– Kako se podupiru mnoga druga deficitarna zanimanja, mislim da bi, bez imalo šale, trebalo naći model da se podupru i ovakva mjesta. Ovo je mjesto gdje se može doći razgovarati i to ne samo s nekim tko radi u videoteci. U vremenu kada smo otuđeni, kad nemamo vremena nizašto, kad komuniciramo SMS-ovima, ovdje se ne razgovara samo o filmu. Ovo je susretište ljudi, puno više nego puko posuđivenje i vraćanje filmova. Mislim da bi takva mjesta trebalo čuvati – ne dvoji Sever.
Vani, u inozemstvu, je za videoteke, dakako, situacija bolja. Em će vas kazniti ako nelegalno skidate filmove, em je veći izbor filmova na DVD-u. No, Marko je uvijek i samo optimist.
– Budućnosti ima. Ne damo se. Traje Pauk već 15, 20 godina pa neke bude još barem toliko – veli onaj koji je od radnika eto postao poduzetnik.
Imao je, kaže Sever i hrabrosti i volje. Što se filmoljubaca tiče, nije moglo bolje! I baš u taj čas, u videoteku ulazi čovjek krupan, vraća film i uzima novi taman da ga priupitamo zašto svega mu još uvijek pohodi videoteku?
– Volim gledati filmove! – kratko i jasno nam reče.
