Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 4n
Sutra: 21° 21° 4n
23. rujna 2018.
Uspomene šampiona

ŽIVOTNA PRIČA VELIKOG RIJEČKOG BOKSAČA 'Mate Parlov je bio najveći. Bio je kompjutor u ringu'

Prije 35 godina »teškaš« Boksačkog kluba »Rijeka« Branko Butković okitio se zlatnom medaljom na pojedinačnom prvenstvu bivše Jugoslavije / Foto Sergej DRECHSLER
Prije 35 godina »teškaš« Boksačkog kluba »Rijeka« Branko Butković okitio se zlatnom medaljom na pojedinačnom prvenstvu bivše Jugoslavije / Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 8. studeni 2017. u 7:17 2017-11-08T07:17:26+01:00

U bivšoj Jugoslaviji bilo je dosta njih koji su bili boksačke veličine, recimo Tadija Kačar i njegov brat Slobodan, te naš Škaro, ljudi koji su osvajali olimpijske medalje. Tu je i Vujković, ali Mate Parlov je bio najveći. To je bio kompjutor u ringu

Godine nestaju brzo, tope se kao sladoled, prolaze i desetljeća, ali lijepi trenuci ostaju u trajnom sjećanju. Tako je i s onim iz bogate povijesti riječkog boksa, sekvenca u analima Boksačkog kluba »Rijeka« kad je jedini njegov borac, »teškaš« Branko Butković, postao šampion bivše Jugoslavije.

Ove je godine jubilej tog uspjeha, 35 godina od kada se čovjek rođen u Ledenicama 1957. godine, u Vukovaru popeo na najviše mjesto postolja slaveći titulu prvaka. Ostao je jedini iz armije riječkih boksača raznih generacija koji se okitio zlatnom medaljom na pojedinačnom prvenstvu ondašnje države. U »magični četverokut« je ušao kao mladić vrlo brzo po dolasku u Rijeku, u svijetu ljudi »između konopaca« je ostao više od dva desetljeća kao natjecatelj i potom sportski djelatnik, a to druženje je ostavilo neizbrisiv pečat na cijeli njegov život.

U Vukovaru se prije 35 godina popeo na najviše mjesto postolja slaveći titulu prvaka

– U Rijeku sam došao nakon što sam završio osnovnu školu. Počeo sam se baviti boksom, jer kao što i sami znate – to je sport sirotinje. Bili smo domska djeca, počeli smo pohađati Brodograđevnu školu i saznali smo da je počeo djelovati Boksački klub »Rijeka« – kaže Branko Butković o svom dolasku u grad na Rječini.

Kraljevska kategorija

U Rijeci je, boreći se u rukavicama tolike godine, našao svoje mjesto pod suncem, u sportu koji osim mnogo umijeća traži i veliku dozu hrabrosti.

– Došla je masa nas u novopokrenuti klub koji je nastao nakon godina u kojima je boks u Rijeci zamro. U tim početnim danima u klubu je bila ekipa ljudi kao što su Franko Blagonić, braća Bekiri, Branko Davinić, početni naš trener je bio Sem Malvić. Kasnije je došao i Ive Živković. To su entuzijasti koji su stvorili klub iza kojeg je kasnije stajao Grad i političke strukture. Ovo su bili ljudi koji su se borili kako bi boks vratili na stare, slavne grane, učinili su maksimum. Bili smo najprije u Ciottinoj, kasnije smo imali prve mečeve na Korzu i na koncu smo se preselili u Industrijsku, a danas Ulicu Milutina Baraća. Dolazila su i pojačanja iz raznih sredina. Bili smo među jačim klubovima u bivšoj Jugoslaviji, borili smo se i za naslov ekipnog prvaka.

Dragi susreti s Marijanom Benešom

Branko Butković, baš kao i Parlova, visoko cijeni i drugog velikana ringa, Marijana Beneša, čovjeka koji je nažalost sada teško bolestan u Banjoj Luci.

– Marijana Beneša sam znao i susretao niz godina, uostalom kada je boksao s Torresom u Dvorani mladosti na Trsatu, bio je na pripremama baš u Rijeci – kaže Butković.

– Riječ je o velikanu boksa bivše Jugoslavije, o strašnom borcu koji se, baš kao što se nekad borio sa suparnicima u ringu, sada bori sa sobom, odnosno bolešću. Boksao je hazarderski, a ne znam koliko je takav način borbe pridonio njegovom stanju. Sretali smo se i pričali, posljednji put prije šest, sedam godina u Zagrebu.

Rado se sjetio brojnih boksača s kojima je u klubu dijelio svlačionicu.

– Bili smo tu Pasariček, kojeg sam nedavno sreo i jedva sam ga prepoznao, Praštalo, Vujaklija, Bruno Jurman, Radomir Škarica, Suljo Račić, Remzi Tatari, sve izvanredni dečki, i brojni drugi.

Brankov uspon k vrhu je išao brzo kao što je postepeno prelazio iz kategorije u kategoriju.

– Počeo sam boksati u srednjoj kategoriji i već 1975. godine sam bio drugi u Hrvatskoj. Rastao sam, razvijao se i prešao prvo u polutešku i onda u tešku, »kraljevsku kategoriju« u kojoj sam imao puno uspjeha.

Najveće od tih dostignuća ispisao je svojim rukavicama na slavonskom ringu u Vukovaru, kada je nadmašio konkurenciju donesavši u Rijeku naslov prvaka u vrlo zahtjevnoj konkurenciji.

Jedan je najveći - Branko Butković i Mate Parlov

– Te 1982. godine sam morao prvo biti prvak Hrvatske da bih uopće mogao ići na prvenstvo Jugoslavije, to sam i ostvario. To je zaista kraljevska kategorija, najatraktivnija. Otišli smo u Borovo, a da se nitko nije nadao da ću ja biti prvak. Tu je bilo puno kvalitetnih boraca, a ja sam bio u jednom, a najveći suparnik u drugom dijelu ždrijeba. Riječ je o Mariću, srpskom boksaču iz valjevskog »Metalca«. Nikada neću zaboraviti, on je imao čak 143 kilograma, a ja sam bio težak 93 kilograma. Bila je i lako-teška kategorija do 91 kilogram, ja sam bio prešao tu težinu.

Rođeni šampion

U finalu kilogrami nisu bili presudni, nego vještina u kojoj je riječki borac bio nadmoćniji onom valjevskom.

– On je bio izuzetno jak dečko, a ja sam pobijedio na poene, moj je uspjeh bio neočekivan. Do finala je imao tri meča i sve je dobio nokautom, a ja sam pobjeđivao na bodove. U kutu mu je jednom bila i vojvođanska veličina Zvonko Vujin, dok je u mom bio novopridošli Slobodan Anđelić, čovjek koji je puno učinio za riječki boks. Na mene je kod nas najveći dojam ostavio Branko Davinić, pravi gospodin. Kada sam u svlačionici bio sam na zagrijavanju, došao mi je i rekao »Sine, ti si rođeni šampion«. To neću nikada zaboraviti. Samo sam nastavio sa zagrijavanjem.

Spomenica iz Domovinskog rata

Branko Butković uz zadovoljstvo svojim boksačkim putovanjem, ne zaboravlja doprinos obrani Hrvatske u Domovinskom ratu.

– Bio sam sudionik Domovinskog rata, bio sam u Oluji, imam spomenicu. Na prijedlog Hrvatskog olimpijskog odbora od tadašnjeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića dobio sam odlikovanje, Red hrvatskog pletera. Dao sam sve od sebe u Domovinskom ratu.

Film tog finalnog meča mu se i danas vrti u glavi, rado ga komentira i nakon 35 godina.

– Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Naokolo je bio veliki žamor, u dvorani je bilo čak 8 tisuća ljudi. Bili smo kao reprezentacije republika raspoređeni po svlačionicama, u srpskoj garderobi su već prije borbe slavili pobjedu njihovog predstavnika, dok sam se ja zagrijavao nagađajući da već imaju prvaka Jugoslavije. Mene za to nitko nije ni pitao. Još sam i primio blokadu jer me boljelo desno rame. To su najgori trenuci, kada dođe »stani pani«, kada se moraš pogledati u oči pred tolikim ljudima i vidjeti – ili jesi, ili nisi. Valja najprije pobijediti sebe, a onda ići prema suparniku. Takav je boks, pogotovo kad su ovako teški mečevi i to u teškoj kategoriji gdje padaju teški udarci te se ne smije riskirati.

Butković je izbjegao rizike, nije upadao u zamke i osladio se uspjehom za pamćenje.

– Slavio sam, na sveopće iznenađenje, dobio sam na poene 4:1. Uoči duela s nokauterom još i puno težim od mene, Branko Davinić mi je rekao da mi je najvažnije »preživjeti« prvu rundu pošto je on izraziti udarač, velik, ogroman čovjek. Kazao mi je da se moram čuvati da me ne pogodi jer ako me zahvati, gotovo je. Kretao sam se lijevo-desno, bio sam brz na nogama. Kada sam preživio prvu rundu, onda sam polako počeo ići u napad, preuzimati inicijativu, skupljati bodove. Ne može se naime ulaziti u tučnjavu s fajterom koji je snažniji. Boksao sam »glavom«, slao lijeve i desne direkte, treća runda je bila totalno moja jer sam ga totalno izmorio. On se onako ogroman, s velikom masom, izmahao, ispromašivao. Uz mene su bili Pero Tadić i Srba Stanković iz Pule, sve odlični boksači. Stankovića sam sreo nedavno.

Butković se tijekom karijere družio s brojnim popularnim prvacima boksa, sporta koji je u bivšoj državi bio vrlo kvalitetan, ali nezaboravnog Matu Parlova posebno ističe.

– U bivšoj Jugoslaviji bilo je dosta njih koji su bili boksačke veličine, recimo Tadija Kačar i njegov brat Slobodan, te naš Škaro, ljudi koji su osvajali olimpijske medalje. Tu je i Vujković, ali Mate Parlov je bio najveći. To je bio kompjutor u ringu.

I Tyson hvalio Parlova

Spomenuo je i nedavni događaj vezan uz legendarnog Matu Parlova, jednog od najvećih, ako ne i najvećeg sportaša bivše Jugoslavije svih vremena, čovjeka koji je osvojio sva velika natjecanja, kako u amaterskom, tako i u profesionalnom ringu.

– Nedavno sam bio u nekom društvu u Crikvenici. Bio je i jedan čovjek iz Grižana, koji živi u Americi. Pričao je kako je bio u društvu sa slavnim Angelom Dundeejem u Los Angelesu. Tamo se zatekao i slavni Mike Tyson. Dundee ga je pozvao u društvo i zapitao ga koji su za njega najveći boksači na svijetu. Ovaj je na to nabrojio Muhammeda Alija, Kena Northona, Georgea Foremana i ekipu, te sebe. Na to je dodao da je bio i neki peti iz Jugoslavije, Mate Parolov. Kazao je da je to bio kompjutor, dodavši: »možda je po boksu, po mozganju« bio najbolji od svih nas. Tako nešto nisam mogao vjerovati i eto zato mi se smuči kada vidim da se u Puli natežu gdje će staviti spomenik Parlovu. Uostalom, Pula je bila poznata po Parlovu i po Areni, a on, kad god je išao na velika natjecanja, odlazio je iz Hrvatske. Viđali smo ga i u Rijeci gdje je bio s Frankom Blagonićem. Mate je bio najveći.

Izašavši iz ringa, Butković je još cijelo desetljeće bio u svom voljenom klubu, no nije zadovoljan činjenicom da se našao u slijepoj ulici.

– Bio sam predsjednik »Kvarnera« te član Izvršnog odbora. Sve smo držali pod kontrolom. Kasnije su umrli Franko Blagonić pa Ratko Crnjak, riječ je o ljudima koji su dali ogroman doprinos. Crnjak je recimo dao jako puno ovom sportu. Sve zajedno sam bio u ovdašnjem boksu dvadesetak godina, blizu sam i sada, pomažem u »Kingu«, gdje je trener Zoran Kralj. Tragedija mi je bila kada sam nedavno prolazio kraj Boksačkog kluba »Rijeka« i vidio da na vratima stoji natpis nekog pogrebnog poduzeća. Pola prostora kluba je iznajmljeno tom poduzeću. Jako mi je žao da je klub završio na ovakav način. Ne želim se petljati i miješati, neka rade kako hoće, ali mi je žao da više nema boksa u Rijeci i da se više ne može ništa organizirati.

Mirna luka

Nakon uzbudljive sportske plovidbe, već je neko vrijeme u mirnoj obiteljskoj luci, tu nalazi obilje zadovoljstva sa suprugom koja je još za karijere kompletirala njegov boksački album, djece i brojne unučadi.

– Supruga Vera i ja imamo dvoje krasne djece, sina Dalibora i kćer Ivanu. Tu su i unuci Marija, Rafael, Katarina, Gabrijel. Doma nije dosadno, pravi show, uvijek se nešto događa. Ta dječica me zadirkuju. Gabrijel igra nogomet, kad imam vremena, vozim ga na trening, kažu ljudi koji prate nogomet da ima mota. Tko zna, možda je na didu – šali se o mladom nogometašu »jubilarac« Branko Butković.

– Još su mi dvije godine do mirovine, polako se spremam na to. Ostaju mi međutim drage, lijepe sportske uspomene. Svega se još sjećam kao da se dogodilo nedavno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila