Za Hrvatsku sam sve igrala, a oproštajnu utakmicu mi nisu dali. Žalosno, ali istinito. Neka ih bude stid i sram da mi Hrvatski nogometni savez nije našao posao, da su mi ga našli moji prijatelji s kojima igram nogomet – poručuje Maca Maradona
Iako ne dijelimo navijačko opredjeljenje (moja Rijeka i njezin Dinamo), za sve ostalo joj skidam kapu. Pa to je Maca Maradona! Ej! Prvo žensko ime koje sam čula kada sam bila klinka i igrala nogomet po livadama. Maca Maradona mi je bila simbol ženske borbe, nada da se može pokazati jednom »muškom sportu« da ga i žene mogu igrati. Igrati kao ona je bila težnja svih djevojčica koje su igrale. Ona je bila referentna točka mjerenja nogometnih vještina, tipa, kada bi pokušala izvesti neku foru i izgubila dribling, bi ti dobacili, »Kaj misliš da si Maca Maradona?«
Maradona je jedan od najvećih (ako ne i najveći) u povijesti nogometa, iako sam ja bila premala da ga gledam, u moje vrijeme su bili neki drugi igrači najvažnija imena koja smo lijepili u »panini albume«, svejedno je bio važna legenda svih nas koji volimo nogomet života. Tako da mi je to što je Maca nosila njegovo ime u nadimku bilo baš »vau«! I moram priznati da sam ga i ja htjela imati dok sam bila mala. Rođena sam 1986. Iste godine kada je Maradona (doduše uz pomoć Božje ruke) osvojio svjetsko prvenstvo s Argentinom, te sam tada smatrala, dosta naivno, da se u tim brojevima skriva neki znak i za mene.
Kompletan nogometni dječji svijet vezan je bio uz »velika imena« nogometaša, svi smo glumili da smo Ronaldo, Baggio, Romario ili Kahn. Jedino žensko ime koje su znali i dečki (barem u sjevernom dijelu Hrvatske) vezano uz nogomet bilo je Maca Maradona. Danas je stvar drugačija, ženski nogomet raste, razvijaju se lige, klubovi, djevojčice mogu sve ranije početi trenirati, iako još uvijek uvjeti nisu istovjetni dečkima u nogometu. Primjer Rijeke mi se sviđa: dan je na korištenje hladni pogon i ženskom klubu, te se naravno, radi s djevojčicama od najranije dobi.
Žarila i palila
No, bez obzira na ligu i dio svijeta gdje igraš, igrati sa skoro 60 godina i zabijati golove je nešto što može samo izniman sportaš/sportašica s velikom strašću. Evo meni srce zaigralo kada sam vidjela fotografiju Mace nasmiješene, nakon prošle utakmice u kojoj je zabila dva gola. Iako sam zbog književnosti i pisanja svela nogomet samo na navijački dio i onaj intimno rekreativni (često nabijanje lopte u kući dok radim na tekstu, isprika susjedima ovim putem), kada vidim da ona još igra, uf, pa zaželjela sam se sad i ja zaigrat. Nažalost, muž me nedavno slučajno zgazio autom, pa mi desna noga još nije kako treba i oporavljam se, ali primjer Mace Maradone mi govori da ima nade – ovako piše Željka Horvat Čeč, naša Međimurka, a Riječanka, književnica i toliko vješta nogometašica da su je onomad vabili da zaigra nogomet van Hrvatske.
Nije išla, ostala je tu, baš kao i Maca Maradona. To što je jedan došla na svijet dok je druga već uvelike žarila i palila nogometnim terenima, ne da nije bila zapreka da Čeč napiše koju o Maci Maradoni, već dapače. Uostalom, baš danas se na Krimeji igra derbi sredine ljestvice Prve ženske nogometne lige, Rijeka kontra Pregrade. Ma, nije što je derbi, nego što će svatko tko dođe na tribine vidjeti na terenu djelić povijesti, one žive, najživlje! Svatko tko navrati vidjet će kako igrom Pregrade dirigira najbolja nogometašica koja je ovim prostorima ikada hodala, kako grize i kako sa svojih 57 godina zabija Marija Matuzić! Svatko tko dođe poslije utakmice će znati na što je to mislio sarajevski novinar i pisac Ahmed Burić koji je, čuvši da se razgovara s Macom Maradonom, jednostavno kazao: »Maca!?! Pa ona je Tito!«
Držati do sebe
S Macom Maradonom razgovaramo koji dan prije riječke utakmice. Teniski centar na Velesajmu ima 5.000 kvadrata terena, koje treba očistiti, pripremiti za korištenje. I tako svaki dan, već 22. godinu.
Najbolja nogometašica koja je ovim prostorima ikada hodala, kako grize i kako sa svojih 57 godina zabija Marija Matuzić / Foto Nenad REBERŠAK
– Kad voliš, kad si u sportu, ništa nije teško. A i dođu tu svi, reprezentativci, Brozović, Mandžukić, Olić, Kramarić, Jeličić, slikaju se, pozdrave, kažu ‘di si legendo’. To koliko te cijene, to vrijedi – priča nam Maca.
Dočekala nas je onako kako jedino zna, sa širokim osmijehom na licu, uz čvrst stisak ruke. Na njoj trenirka reprezentacije, na nogama tenisice. Tu samo bore na licu otkrivaju da je iza nje život od kojeg se dade složit filmčina. Sjeća se da smo jednom davno razgovarali.
– Čini se da vas se svi sjetimo svako deset godina kad zaokružite novu dekadu bavljenja nogometom – velimo joj.
– Dobri si to zaključio. Nije to do godina, već kako čovjek drži do sebe i kako se osjeća. Imaš ove moje klinke, 18, 20 godina, ma nema da mogu k’o ja. Neka se one zapitaju zašto je to tako – rafalno će Maca.
Pokazuje sat na ruci. Kad završi utakmica ona pokaže kolegicama s terena koliko na satu piše da je pretrčala kilometara.
– Uvijek 14, 15, 16. A znaš koliko one trče!? Ajde ako je četiri kilometra. Kad si dobra moraš svagdje trčati. Nije to k’o kad gledaš našu reprezentaciju mušku. Luka isto dosta trči, ali ne ide recimo na beka, jer ima oko sebe potkovane igrače. A šta ćeš ti ovdje!? Maco odi tamo, daj amo, ‘oćeš bek, ‘oćeš napad i stalno si u pokretu – pojašnjava Maradona.
Radila čuda
U redu, ali kako, svega mu, s 57 godina na plećima!?
– Kako bih ti to rekla. Prvo ti mora Bog dati. Moja cijela porodica, moja braća, svi su bili sportaši. Valjda nam je dano, Bog, priroda – veli Maradona.
I danas pretrči 14,15, 16 kilometara po utakmici – Maca Maradona / Foto Nenad REBERŠAK
Duga Resa, djetinjstvo, Mara su je zvali.
– Živjeli smo tamo gdje su živjele sve legende, Perušić pokojni, Tova Stipančić. Non stop smo visjeli na stadionu. Od svojih četiri pet godina stalno nogomet i rukomet. I jedno i drugo, do punih 25. Ali, više sam voljela nogomet – kazuje Maca Maradona.
Ado Jurinjak, prijatelj iz Duge Rese znao je Milicu Pajić koja je igrala za Loto. Kreće akcija ne bi li zaigrala za Loto.
– Razgovarala sam s mamom, mama je rekla; dobro, ako voliš odi. Rekli su da ću dobivati za put, jedno vrijeme je bilo, pa nije, ovo pa ono, ali kada nešto voliš uvijek se svašta nešto nađe. I tako sam počela, došla i rasturala.
Stvarno sam čuda radila – prisjeća se Maca Maradona / Foto Nenad REBERŠAK
.
Godina je to 73. na 74. Imaš 13 godina i dođeš i rasturiš. Odakle to!?
– Pa ne znam. Pazi, mene nitko nije učio nogometu. Ja sam to sve sama. Trenirala sam s muškima; pioniri, kadeti, juniori, seniori, veterani, non stop! Jedina žena! Bili si to treninzi tako jaki da se bljuvalo, ali se nisam dala. Govorili su; gledaj šta Mara radi! Sve živo sam prešišala. Ali, moraš se roditi takav, inače možeš učit godinama i opet ništa od toga. Moraš imat nešto. Harala sama po bivšoj Jugi. Godine 1974. završim u Laziu u Rimu. Oni hoće sa mnom potpisati profesionalni ugovor, dve i pol milje težak. Došli po mene, a ja dijete s 13 godina. Nisam znala ići sama ni Duga Resa – Karlovac. Jedno vrijeme je sa mnom išao moj brat. Onda sam išla sama, pa se izgubila, pa pitaj kud, kamo. Danas djeca sve znaju – kazuje Mara.
Težak život
Ne krije Marija Matuzić ništa, ne krije da joj je život bio težak, ne krije ni da joj je otac bio alkoholičar, ni da je tukao majku, ni da je bez njega ostala sa svojih šest. Majka i njih šestero.
– Težak život. Nisam ja to toliko ni osjetila koliko su moja braća, na žalost, pokojna. Još imam jednu sestru živu. Bilo nas je tri brata i tri sestre. Nisam imala kaj obući. Susjedi me oblačili. Živjeli smo da ti ne govorim kak. Teški život smo imali, braća najviše, ja malo manje, nisam prošla kao i oni. Oni se su rano zaposlili, brat nije imao ni punih 14 išao je u »Lola Ribar« raditi, drugi je počeo s 15, moja sestra s 15 i pol. Jedina sam ja završila osam razreda. Nitko nije jer smo išli za kruhom. Takva su vremena bila – prisjeća se Matuzić.
Kako smo razgovarali dan nakon što je Hrvatska dobila Grčku doma s 4:1 logično je bilo koju i o tome prozboriti. Dečki su odigrali utakmicu vrhunski, veli. Hvali ona i atmosferu, kaže, vide ljudi da je na čelu reprezentacije došao pošten čovjek koji može čuda napraviti. Ali, ipak ima ali. Zasmetalo ju je i to jako što publika nije mogla izdražati na miru ni minutu šutnje za preminulog Josipa Webera, golgetara i ljudinu.
– Da oni ne mogu tu jednu minutu izdržati u tišini!? To jako osuđujem. Ta balavurdija bit će i ne zna tko je taj čovjek. Eto gdje smo mi mali; dok si živ sve je ok, a kad te nema, svi će te već sutra zaboraviti. Sve dok daješ daješ, a kad ti treba malo je prijatelja koji će ti pomoći – reče nam Maca Maradona.
Sjeća se kako je brat održavao kuglanu i kako su tamo radili, kako od jutra do navečer postavljaš kegle, pa ti netko baci onih nekadašnjih pet banki. Sjeća se kako ih je prehranjivala šuma, kestenje, vrganji, branje šljiva, pa te tri dana doma ne bude. Sjeća se drva što su ih pilili, ugljena kojeg su tovarili, kuća što su ih za druge zidali da bi im, kako kaže, netko dao jesti. Sjeća se leda na Mrežnici i mame kako s naćvama pere tepihe. »Ne dao Bog, prijatelju, nikome«, kaže. Ali, dodaje, nisu oni tako iz nemara, već se jednostavno tako živjelo. Tim prije današnja mladost teško da će shvatiti da ti Lazio kuca na vrata, nudi novac, a ti ostaješ doma.
– Moja mama se mučila, patila i bilo bi joj lakše da sam potpisala taj ugovor za Lazio. Ali, dijete s 13 godina!? Kako se mogu odvojiti od mame. Da je bilo sa 17, 18. Mogla sam, već sam poharala, ali takav sam tip. Imala sam puno ponuda, i ostala tu. Tako su me odgajali. Mogla sam zaraditi, mogla sam se i udati, mogla bit milijarderka i živjeti kao naši nogometaši, ali moje srce je ostalo tu. Doba je to kad se dobro igralo. Meni je to bio vrh. Igrala sam i bila s familijom – veli Maradona.
Svi je znaju
I ne žali, već pita: »Znaš li što je meni drago!?
– Drago mi je kad ono dijete od pet godina već zna o meni, jer su mu roditelji govorili tko sam i što sam. Nije me vidjelo kako igram, ali zna da sam Maradona, ta i ta. I tako je ne samo kod nas, već gdje god dođeš, Slovenija, Italija, Francuska, svi znaju Macu Maradonu – smije se Maca.
Maradonom su je prozvali Talijani. Da je sama birala njega bi birala, on joj je najbolji. Na leđima joj je vazda bila osmica. Osmog u mjesecu je i mamu sahranila. Tetovaže na njoj, rinčice naslagane jedna do druge na uhu, pričaju baš tu priču; o braći, o sestri, o mami kad je nogu gubila, kad je otišla na operaciju, kad je umrla…
– Da mi je samo još koju godinicu mogla poživjeti. Izgubila sam i sestru i tri brata, svi su umrli mladi, ali to što je mama otišla 2006. to je udarac, to me je utuklo. Bila je velika sahrana… Kad te ljudi vole, kad ti dođu, nema tih para, nema od toga više. Nema većeg bogatstva – iskreno će Marija.
Pitamo je što posebno pamti. Ona veli kako pamti igranje u bivšoj jugoslavenskoj ligi, druženje pamti.
– Ovo danas!? Ma kakvi! Ni blizu prijatelju, ni blizu – kaže.
Pokazuje na prijateljicu, suborkinju, golmanicu Hajru Đozo. Generacija je to hrvatske reprezentacije koja je igrala 99. godine, strašna generacija, ona koja je u Poreču po neviđenoj kiši dobila tada Škotsku s 4:3, Škotsku koju, kažu, u to doba nitko dobiti nije mogao. Danas su prešibale i Srbija i Bosna i Hercegovina. Maca zna Hajru i danas vabiti da dođe braniti za njenu Pregradu. Nekada joj i uspije. I češće bi Hajra da nije tih vijaka u koljenu.
ije mi baš sasvim jasno otkud toliko volje i želje i htijenja, na koncu i mogućnosti, bilo fizičke bilo psihičke. Teško je to objasniti – iskreno će nogometni trener Ilija Lončarević kad smo ga priupitali je li to ‘normalno’ igrati prvu ligu s 57 godina.
Lakše je zato ‘objasniti’ zbog čega joj se nismo odužili za ono što je nogometu dala.
– Mi smo narod koji svoju povijest ne pamti kako treba, ni svoju tradiciju. Mi to lako bacamo u zakutke nekakva zaborava povijesti i ovo je jedan od tih primjera. Nije to ništa novo, to je na žalost tako kako je, mi ne znamo vrednovati ljude ni njihov doprinos, obol kojeg su dali u jednom segmentu njihovog i našeg života i to je naša slabost ako naroda – kazuje Lončarević.
– Hajra ide glavom gdje druge ne bi nogom – domeće Maca.
– Ona misli da mogu, ali kad ne mogu degažirati loptu zbog koljena, sva sam jadna – na to će Hajra.
Ljuti Hajru što mlade cure ne poštuju Macu.
– U ovim godinama da one ne mogu!? Prije će one prestat nego ja. Ja ih moram tjerat da trče. Idemo se zagrijavat, a ona kaže, jel’ baš moram. Pa me krivo gledaju. Moj pristup je uvijek isti. Otkada igram ni u jednu utakmicu nisam ušla, s oproštenjem, preko one stvari. Ova dođe i ne da joj se zagrijavati. Kažem joj: »Sunce moje, kaj si došla, odi doma, odi igrat badminton«. Samo igrice, laptopi. Putuješ, jedan sat u noći, a ona poruke piše. A ja u osam ujutro palim, a u osam navečer gasim mobitel. To svi znaju. Pa s kim ću se ja dopisivat u jedan u noći – kazuje Maradona.
Nešto ne štima
Nešto tu u ženskom nogometu ne štima, organizacijski. No, veli Maradona, kako nije unutra pa ne bi o tome puno. Već ta činjenica da ‘nije unutra’ puno govori. Imaš legendu pred nosom, a ne daš joj priliku.
– Za Hrvatsku sam sve igrala, a oproštajnu utakmicu mi nisu dali. Žalosno, ali istinito. Neka ih bude stid i sram da Hrvatski nogometni savez nije meni našao posao, da su mi ga našli moji prijatelji s kojima igram nogomet – poručuje Maca Maradona.
Kucati, moliti, nije to njen stil. Ona igra i nigdje za to ne traži ni kune. Igra za Pregradu, i igra svaki petak na Velesajmu sa svojom ekipom prijatelja. Igra žestoko. Može li uopće zamisliti da će možda doći dana bez nogometa.
– Koliko ljudi sa 75 trči, igra. Mislim da ću ja biti ta i igrati, s muškima, sa ženskima. Sve će te mlade prije završiti. Njima je 30 godina i gotovo. Ja neću! Ja u ovim godinama, nije farsa, trčim kao da mi je 20 godina – kaže Maca Maradona.
– Znači, vidimo se opet za deset godina. Ionako će sve biti isto – ‘provociramo’ je, ma ona se ne da.
– Sve isto. Ali, ti se moraš čuvat, skinut malo koju kilu – na to će Maca Maradona, legenda.
