Godina je, tko zna koja, bit će da ih je i dvadeset prošlo. Znao bi to recimo Danilo Latin, ili još koji od savudrijskih ribara kojima nije dovoljno moglo biti da se brinu gdje to list boravi i koja je pošta u Savudrijskoj vali najpotentnija, nego su im još i Slovenci trebali da svojataju komad mora. A tada, prije tih ‘sto’ godina, u kavani u Piranu, za stolom mladi Slovenac, kaže da se zove Tine. Ima Tine, koliko sjećanje služi, gadnu naviku da te ‘tiče’, dodiruje prstom dok govori. Ali, ima on i ‘gadnu’ naviku da mu svo to previranje o tome čiji je Piranski zaljev, odnosno Savudrijska vala, ide na živce. On bi, zapravo, više volio da je roker, nego ribar. Tad, prije ohoho godina, kad su se pisale prve reportaže iz Savudrijske vale, a vezano za problem razgraničenja na moru između dviju državica u regiji koje više nikog velikog i ne zanimaju bogzna koliko, činilo se da neće to dugo. Bit će Tine roker, ako ne za dvije, ono za pet godina. Ma, evo nam je zaljev tema i danas.

S druge strane jedna hvalospjevna tiskovna konferencija Ministarstva turizma, ona od prije koji dan, o rekordnoj sezoni koja je za nama i još rekordnijoj koja samo što nije, otkrila je začudno lijep podatak da valjda pola živućih Slovenaca uredno i dalje dolazi nama na more, ma koliko se mi, ili pak oni koji nas vode, natezali oko svega. To nas vraća još i dalje, sve do trenutka kada je starom Marku Dalmatincu, u njegovu kućicu od bloketa, u posjet prvi put došao Bojan Slovenac. Spojila ih vojska, Požarevac, haubica koju jednom nisu znali, mogli ili htjeli dignuti koliko treba, pa im je kapitulirala i spustila se toliko nisko da je umjesto u brdo, umalo u kuće gađala. Spojila ih rakija, vruća i ‘ladna, spojilo ih što su daleko od kuće. Marko vadi pršut i vino, Bojan sprema grah po vojnički. Podno njih more. Dječurlija trči naokolo. Božeprosti, čini se da bi sve dijelili bez problema, da se mora, a gdje neće kranjsku kobasicu i plavac. Nitko tu nije svojatao ništa do prava na još jedan zalogaj i gut. Ali, ako danas ukucaš »Slovenija svojata«, ovaj zlotvor od Googlea izbacuje čudesa… E, pa da bacimo oko…

Nedostojno države

Čast tako zaljeviću u koji bi Ruža Tomašić slala vojne brodove, drugi radili prijeteće regate, a treći lovili ribare Hrvate da im kazne pišu, ma možda bi sve drugačije danas bilo da je Hrvatska zauzela čvršći stav odavna, recimo prije jedno osam, ako ne i devet godina kada su se Slovenci usudili ustvrdit da je Slovenka, a ne Hrvatica mlada, ni manje ni više nego Nives Zeljković pa još Celzijus! Ako se zbog nekih povijesnih razloga, ili ljudske potreba da se ima malo svoga mora i može donekle razumijeti poriv da se čereči more, tko će razumjeti ovo odricanje od svoga lijepog svijeta i bezobrazno posezanje za našim uspješnim estradnim djelatnicama. Pri tom, dakako, ni malo ne treba dovoditi u pitanje sve vrijedno što Nives jest, ali otimati lijepe žene nekako je barbarski čin posve nedostojan države čiji je predsjednik bio i maneken. A to što je otac naše Nives slovenski pisac Anej Sam tanko je posve, ne samo zato što čovjek živi godinama u Hrvatskoj. Uglavnom, ako zaljeva mrvu i damo, Nives ne damo nipošto da i po Sloveniji Kiklope osvaja. Ili, ako je već to tema, dajte nam Bernardu Marovt!

Nije Nives Celzijus jedino ljudsko biće oko kojega se spore Slovenci s nama. Nema dugo da ih je u nekoj emisiji HRT-a zasmetalo to što se Herman Dalmatin prikazuje kao hrvatski velikan. A nije nego je, kako tvrdi Delo, ovaj srednjovjekovni skolastičar iz prve polovice 12. stoljeća, zapravo »slovenski« Herman iz Karintije (Koruške) kojeg Enciklopedija Slovenije registrira pod imenom Hermannus de Carinthia. Taj se velikan, znanstvenik i humanist kažu, potpisivao Herman Dalmatin. Slovenski tisak potrudio se i objasniti da se tadašnja srednjovjekovna država Velika Karantanija protezala od Alpa do Jadrana i upravno povezala cijelo, Slovencima naseljeno, ozemlje na kojem je jezik bio slovenski.

No s naše strane stiže preko novina obavijest kako sve to skupa ne mora značiti ništa, jer su se u 12. stoljeću rijetki pismeni ljudi nacionalno opredjeljivali i više su bili skloni izražavanju teritorijalnoj ili lokalnoj pripadnosti. Inače, kad smo već kod skolastike, u Hrvatskoj enciklopediji tekst o skolastici zavrašava rečenicama koje kažu: »Rezultati dugotrajna skolastičkoga truda i razmišljanja bila su često sterilna dogmatska razlaganja, glomazna istraživanja oko sitnica, sheme, ponavljanja i doskočice, ali su u skolastici nastali i neki od najoštroumnijih filozofema, kada su se skolastički logički instrumenti našli u rukama majstorskih mislilaca i analitika. Problemi, pojmovi i teme, koje je otvorila i dalje razrađivala skolastika, i danas čine neprevladani okvir svakoga valjanog filozofijskog promišljanja.« Ma, je li se to naši današnji netalentirani parlamentarni »skolastici« žele sakriti iza djela velikana!?

Neće biti lako

Glede svojatanja ljudstva i nije se, međutim, pretjerano odmaklo. Na našu žalost, ne traži nitko recimo zastupnika Glasnovića k sebi, niti se recimo koljemo za onog Jorasa. Ne sporimo se čak ni oko Grege Židana, a čovjek je ušao u povijest kao dio one postave nogometne reperezentacije Hrvatske koja je odigrala prvu službenu utakmicu. Malo smo dvojili čiji je skijaš, a trkač Jakov Fak, malo su Slovenci tražili komadić zlatnog olimpijskog odličja Sare Kolak jer je trenira Slovenac, ali puno su im tu veći prijepori kad sa Srbima razgovaraju. Goran Dragić! Čiji li je, pita se onaj uskotračan svijet. A on svjetski čovjek dok maestralno koševe trpa. Neće Slovencima biti lako ni kad se sjete da je posve nejasno jesu li recimo Saša Lošić i Branko Đurić njihovi, ili ipak nisu. No, što se naših odnošaja tiče, baš kako i dolikuje starim dobrim navadama u ljudi s ovoga prostora, ono što nas najviše veže i posve razdvaja, ono zbog čega ćemo u tenkove ako treba, jesu hrana, a bome i piće!

Kriva je zapravo Europska unija, te oznake izvornosti, zašita proizvoda, sve ta čudesa koja bi trebala omogućit bolju prodaju na nikad većem tržištu. Jer, kobajagi svaki prosječen Nijemac, ili Šveđanin nepogrešivo već po etiketi zna je li mu kupiti teran što ga je grijalo slovensko sunce, ili je onaj pravi istarski. Suri kapitalizam je i tu umiješao svoje prste, pa smo na brzinu od onih koji se nikad nisu pitali ‘odakle je’ već ‘je li ga ima’, pretvorili u vinske šmekere kojima je sve od presudne važnosti. Istini za volju, zajunili su Slovenci mrvu previše, valjalo je braniti svoje, i bome nakon dugih pregovora Europska komisija objavila je delegirani akt kojim se za istarsko vino proizvedeno od grožđa sorte teran dopušta uporaba naziva teran. Refošk je refošk, teran je teran, vino je vino, a Europska komisija je nadnaravni arbitar kojeg smo tako željno priželjkivali. A kada već ima sudac, i kad već na brvnu stoje dva ovna, što ne bi išli i dalje.

Za zub zataknut

Zaštitili tako Hrvati Varaždinsko zelje i Slavonski kulen, kako i ne bi kad se zna gdje je Varaždin, a bome i što je Slavonija, ma bilo bi to i lakše i prije da Slovenci nisu našli razloga svojatati i zelje i kulen. Čudna su tu mjerila, kad običan čovjek o njima razmišlja dok vari kobasicu, ili onu suhu reže. Ako Kranjska kobasa pripada Kranju jer joj Kranj u imenu stoji, pa kud će zelje nego u Varaždin, Ogulin ili u ruke Bernardićeve. A i da dijelimo pravo na kobasu i opet će onaj znalac iz Njemačke ili Švedske znati što mu nepce nježnije golica, da l’ slovenska ili hrvatska inačica. Zapravo, evo su nam i naredili da dijelimo još koju godinu i kobasicu, i kulen, a i zelje.

Može Slovenija imat Varaždinsko 2 i Varaždinsko 3, ali nije to Kum 1,2 i 3 pa da su nastavci bolji od prvoga. Zaratili mi i oko istarskog pršuta, na tapetu i ulje maslinovo i brate sve što će ti i pošten Slovenac i pošten Hrvat iznijeti na stol ako mu na vrata baneš. U nas eto straha da će na tapet i slavonski med, lička janjetina, zagorski mlinci. A gdje je kamenica, greblica puran. Kakve smo sreće i soparnik će im se za zub zataknut, pa će ga odnijet doma, analizirat i proizvest svoj da ga zaštite. Ma, nije li umjesto svega rečenog ipak ljepše spomenuti se kako smo istarski med zajedno zaštitili kao da granica među nama nikada bilo nije, niti ih ima.

Zapravo, Slovenci su i ovdje kad je tema zaštite delicija u pitanju, pokazali da su vazda bili barem za korak dva ispred ostatka družine koja je onomad činila Jugoslaviju. I kapa im dolje, recimo onom tko je još 90-ih pokušao zaštititi ajvar pa da bude slovenski. Ajvar! Balkanski kavijar! Čudo oko kojeg se otimaju ama svi; Makedonci, Bosanci, Srbi, pa i Hrvati, ali su se Slovenci prvi sjetili da bi ga vrijedilo zaštiti. Uostalom, paprika raste svuda, koliko god Leskovčani kazivali drugačije. A da je s druge pak strane vazda gušt kad susjedu da štogod na živce, potvrđuje ne tako davni naslov iz slovenskog tiska koji reče: »Tudi slovenska potica gre Hrvatom v nos!« Priču bit’ će i znate, jer je marketinški ultra potentna kad su u njoj glavni likovi Melanie Trump i Papa Franjo. U najkraćem, Papa je duhovito kazao Melaniji je li to supruga previše poticom hrani kad je toliki, svijet je čuo da ima nešto što se zove orahnjača, Hrvati su se na mah prepali da će sada i orahnjaču Slovenci uzet pod svoje, a Slovenci su već na papir stavili strategiju osvajačkog pohoda potice po svjetskim slastičarnicama. Ta nas bitka, očito tek čeka. Za potico, za orahnjaču.

»Slovenski burek za EU«

Sve je to otišlo toliko daleko, da se neupućenom čitatelju zbog guglanja na ovu temu mogla lako slediti krv u žilama! I to ne zbog hrvatskog autohtonog jestiva. »Slovenija v EU uspešno zaščitila mesni in sirni burek kot svoje geografsko živilo!« Prevedeno, zaštitili susjedi, ni manje ni više, do burek! O kako je to na blogu Don Marko M, autor uvjerljivo raspisao. Projekt se, piše, zove »Slovenski burek za EU«, proveden je u strogoj tajnosti, a kao dokazi da se na slovenskom tlu burek kusa ima i sto godina tu je i izvadak iz književnog djela u kojem se još dalek 1918. u Škofjoj Loki burek jede zbog ljubavi i to onaj po originalnoj slovenskoj recepturi. Sva je sreća što je blog satirične naravi, a to pak hoće reći da i među satiričarima ima onih koji su nalik onom Toni ribaru s početka teksta. A kad smo već kod satire, vrijedi notirati kako su dobrosusjedske trzavice oko jestiva nas i Slovenace uvelike dale misliti Srbima. Oni već znaju što će sve to uzdrmati njihove odnose s mnogim zemljama i kako će ‘ratovati’; zbog ajvara sa Slovencima, zarad šljivovice sa Česima, Nijemcima i Talijanima, sa Šveđanima zbog futoškog sira, s Iračanima zbog kajmaka.

Ratovanje, bitka, pretjeran izbor teških riječi!? Kako će biti pretjeran kad su Slovenci evo naumili sebi uzeti čak i filmski klasik Veljka Bulajića »Bitka na Neretvi«. Eno i njega među 313 umjetničkih djela, predmeta i producentskih prava, koje Slovenija traži od Srbije jer ih smatra svojom kulturnom i diplomatskom baštinom. A film, kako reče redatelj, hrvatski. E tu samo sada već na terenu trusnom za svakog poštenog domoljuba koji je rastao uz klasik »Dozvolite da se obratimo«. Pa nije Slovenac ni Boris Dvornik, ni Ljubiša Samardžić dok pjevaju »nas dva brata skupa ratujemo«, nije ni ćelavi Yul Brinner iz Koruške, niti je Orson Welles rod Primoža Trubara. Samo, ako se već ova naša narodna vlast tako benovolentno odrekla bitke na Sutjesci, možda ovu na Neretvi nismo ni zaslužili, pa nek’ je Janez nosi.

A dok se gledamo preko kulena spremni zapucati vinskim čepom, zaboravljamo da ima stvari koje bi bilo lijepo dijeliti. Imaju tako Slovenci nešto što mi nemamo, a lijepo bi bilo da je drugačije. Imaju oni dvojinu. I kad god se opisuje što dvije osobe rade, koristi se dvojina. Dvoje nije množina. Dvoje je više od množine.

– Zdravo Ante! Donosim sa sobom osam litara prije tri sata zahvaćene morske vode. U jednoj prozirnoj plastici je pet litara, a u drugoj tri – kazao je nema koji dan slovenski kantautor, pjesnik, performer i aktivist Marko Brecelj, svom prijatelju, splitskom konceptualnom umjetniku Anti Kuštri.

Prvo je odao posljednju počast Predragu Luciću, a onda je Brecelj tih osam litara »slovenskog« mora pomiješao s »hrvatskim« na splitskoj plaži Bačvice. Time je dovršen performans »Arbitrarni postupak – dijeljenje mora«. Prvi njegov dio dogodio se 1. siječnja, kada je Kuštre u Piranu četiri-pet litara »hrvatskog« mora pomiješao sa »slovenskim« morem. I to je to, to je valjana arbitraža. Tako bi to, u dvojini, riješili garant i Marko i Bojan da se to od njih tražilo i traži. Pili bi teren i refošk, jeli kulen i kranjsku, pjevali »moj očka u mom oku«. Jedino što se spominjalo ne bi, makar je lako moguće da je baš to zametak svih naših susjedskih problema, jest godina 1976. U zadnje kolo nogometnog prvenstva Jugoslavije Hajduk i Partizan ulaze poravnati, ali Hajduk s boljom gol razlikom. Hajduk gostuje kod OFK Beograda i igra neriješeno. Partizan gostuje u Ljubljani i dobiva utakmicu s 1:0. Zahvaljujući sucu Makismoviću igralo bi se i pet dana ako treba, sve dok Partizan ne da gol i bio prvakom. Sudac je Novosađanin, Partizan beogradski, ma mogli su se brate i ti Zmaječki više potrudit te 76. Bilo bi nam danas, lako je moguće, svima bolje da se potrudili više jesu!