Priča o ljubavi samozatajnog Austrijanca i ovog dijela Istre je istovremeno i posve kompleksna i krajnje jednostavna, a iz nje bi ponajviše mogli naučiti djelatnici hrvatskog Ministarstva turizma. Za početak, trebalo bi naglasiti da raznorazne mistične sportske aktivnosti u prirodi za koje Hrvati u većini slučajeva čak nemaju ni svoja imena – poput paraglidinga, kanjoninga, trekinga ili recimo penjanja, više odavno nisu mistične u velikom dijelu svijeta. U većem dijelu Hrvatske, međutim, outdoor rekreacija i sportovi i dalje spadaju u kategoriju »ekstremno«, odnosno turističkim jezikom »neisplativo«, pa bi se tako mnogi stanovnici Lijepe Naše najvjerojatnije začudili da znaju kako mnogi stranci već desetljećima u Hrvatsku ne dolaze zbog plaža, preskupih liganja na žaru i višestoljetnih zidina, već zbog idealnih uvjeta za letenje, veslanje, bicikliranje i penjanje.

Lovac na lokacije

Slični »nagoni« na ove su prostore privukli i junaka naše priče, i to još prije četvrt stoljeća kad je počeo otkrivati prirodne ljepote Velebita – uvjerljivo najpoznatije hrvatske planinske lokacije u svijetu. Tada je, međutim, Istra bila rijetko na Leovom rekreativnom intinereru, sve dok ga put do Buzeta nije godinama kasnije nanio iz posve drugih, odnosno posve profesionalnih razloga.

Nakon višegodišnje karijere gorskog vodiča, Leo je naime, prije petnaestak godina počeo zarađivati za život kao »lovac« na specijalizirane outdoor lokacije za snimanje filmova, serija i reklama i ubrzo su se na njegovoj listi klijenata našle i velike europske, pa i holivudske filmske kompanije. U Buzet je tako navratio u potrazi za potencijalnim lokacijama za kasnije hit filmove »Parfem« i »Priče iz Narnije«. Lokacije doduše nije našao, no za oko mu je zapela – stijena.

  Iako je sportsko penjanje tada već kojih dvadesetak godina postojalo u Istri, baš kao i desetak uređenih lokacija za upražnjavanje istog, sva su ta penjališta bila premala da bi privukla interes većeg broja stranih penjača. Najveće i najljepše istarske stijene – poput velike barijere iznad Kompanja, tada su još uvijek uglavnom bile netaknute. Ničeg tada tamo nije bilo, osim šume i zmija, našalit će se danas Leo, koji je odmah shvatio koji se potencijal krije u većini ljudi posve neatraktivnom komadu stijene.

  – Kad sam bio mlađi više sam se bavio alpinizmom. Išao na ekspedicije, kretao se u ekstremnijim uvjetima. Posljednjih desetak godina prebacio sam se na sportsko penjanje i sad mi je glavna motivacija pronalaziti i uređivati nove linije za mog sina Thomasa, pojašnjava nam Leo koji se vrlo brzo po prvom dolasku u Roč krenuo raspitivati kod lokalaca može li se »pozabaviti« netaknutom barijerom. Od tada pa do danas Leo u Roč dolazi i do pet puta godišnje i sa sobom dovodi svoju penjačku ekipu.

Penjačka elita

U prvih nekoliko godina Leo je s prijateljima opremio na desetke penjačkih »smjerova« – ogroman posao kad se uzme u obzir da za svaku takvu, do 30 metara dugačku liniju u stijeni treba potrošiti dane i dane posla. Nimalo jednostavno bušenje rupa u stijeni i postavljanje ekspanzivnih klinova, u penjačkom žargonu »spitova« na svaka dva do tri metra dok satima neudobno visiš u penjačkom pojasu i na užetu, nije pri tome, pojašnjava Leo čak ni najteži dio te priče, već je to čišćenje novonastalog penjačkog »smjera« od klimavih dijelova stijene. Naime, kao da nije dovoljno što svaka takva linija uzme do tri dana truda i najmanje 50 eura – koje Leo daje uglavnom iz vlastitog džepa, njegova austrijska ekipa penjalište ne proglašava »otvorenim« za javnost sve dok ne iskrči i uredi prostor oko stijene, postavi siguronosna fiksirana užeta na strmijim dijelovima pristupa i ukloni sve vidljive potencijalne opasnosti. Leo više ni ne broji koliko je takvih linija u posljednjih osam godina opremio u Istri, no nakon nekoliko desetaka novih »smjerova« u Kompanju, pronašao je i uredio još tri nove stijene u okolici Roča, Buzeta i Istarskih toplica, pa su brojke uloženih sati rada i eura već odavno došle do kategorije »neprocjenjivo«.

  Leo i njegovi prijatelji, među kojima su poznata imena europske, no i svjetske penjačke scene poput Gerharda Hörhagera proširili su u posljednjih nekoliko godina informaciju o istarskom penjačkom raju – što usmenom predajom, a što putem interneta, a njihov angažman inspirirao je i lokalne penjače i dodatno motivirao domaću sportsko-penjačku scenu čiji su najagilniji pripadnici počeli dodavati svoje linije i nastavili uređivati penjališta.

  – Potencijal je stvarno bio ogroman. Moji prijatelji koji penju po cijelom svijetu rekli su mi da je kvaliteta stijene u Istri slična kao u Španjolskoj, koja ima neke od najpoznatijih svjetskih lokacija za sportsko penjanje. Veliki broj stijena je okrenut na sunčanu stranu, tako da se može penjati cijele zime, od studenog do početka ožujka. Mislim da je tako nešto jako dobro za cijeli kraj, za cijelu zajednicu, opisuje nam Leo ono što je uvidio od samog početka.

Disciplinirani Austrijanci

Bio je, naravno, u pravu. Nije prošlo dugo i sjeverna Istra je postala novi europski penjački hit – svake godine u Roč i Buzet počelo je navraćati sve više ljudi iz cijele Europe. Malo improvizirano parkiralište u Kompanju uskoro nije više bilo dovoljno da primi sve automobile različitih europskih tablica.

  Dolores Vrnada koja već dugi niz godina turistima iznajmljuje apartmane u Roču i kod koje Leo i prijatelji dolaze od samog početka, dobro se sjeća kako je nešto tako jednostavno poput upornog truda i angažmana šačice ljudi potom izmijenilo turističko naličje kraja.

  – Ja uvijek kažem – on je posebna osoba. Samozatajan, skroman i vrlo ugodan. Austrijanci su vrlo disciplinirani i čim su počeli uređivati te stijene, odmah su svima nama rekli da je to veliki potencijal i da bi trebalo razgovarati o tome – razjasniti neka pitanja, gdje se smije parkirati, hoće li to smetati lokalnim stanovnicima i slično. Skupa smo odlazili do vlasnika zemljišta na kojem je penjalište, pa i kod gradonačelnika Buzeta. Oni su već na prvi dogovor došli s razrađenom prezentacijom. Iako su svi bili pomalo skeptični, nakon toga se u priču uključila i turistička zajednica, prisjeća se Dolores. U ovih sedam godina penjači su drastično povećali broj privatnih iznajmljivača, tvrdi ona, i dok traje penjačka sezona, od jeseni do ranog proljeća, kapaciteti su dobro popunjeni.

  Priču potvrđuje i Nenad Stefanović čija je obitelj prije pet godina, u jeku sve većeg interesa stranih penjača, u malom Roču otvorila hostel. Bio je to tada tek peti hostel u cijeloj Istri.

  – I prije su se tu motali turisti koji su voljeli outdoor sportove, poput paraglidera, no ipak je cijeli kraj više bio orijentiran na kulturni turizam. Najprije nismo ni skužili što se događa, no nakon nekog vremena smo vidjeli da se skuplja sve više ekipe i po njihovim pričama shvatili da je ovo sada jedno od desetak najboljih penjališta u Europi. Danas je gotova svaka kuća preuredila bar jedan apartman za iznajmljivanje. Ne znam da li postoji mjesto u centralnoj Istri koje ima toliko smještajnih kapaciteta kao Roč, reći će Nenad. U njihovom obiteljskom hostelu 80 posto gostiju čine penjači – Austrijanci, Česi, Slovaci, Mađari, Nijemci, Talijani, Poljaci, Slovenci. Grad Buzet i lokalna TZ nedavno su u suradnji s lokalnim penjačkim klubom uložili novac u gradnju umjetne penjačke stijene u centru Roča. Malo istarsko mjestašce tako je dobilo penjačku infrastrukturu namijenjenu treniranju i natjecanjima u sportskom penjanju koju zbog relativno visoke cijene gradnje imaju tek veliki hrvatski gradovi poput Zagreba, Splita, Rijeke i Pule.

To je moj život

Leo je, kako nam pojašnjava u svom zamozatajnom stilu, sretan s razvojem događaja.

  – To je moj život. Volim penjati, otkrivati i stvarati nove penjačke linije, volim napraviti nešto za druge. Ovdje sam naišao na vrlo ugodne ljude, priroda je prekrasna, hrana i vino su odlični, objasnit će osebujni Austrijanac kojem ovih tjedana starta poslovna sezona snimanja i traženja filmskih lokacija po cijelom svijetu. Već na zimu, međutim, u planu ima neke nove istarske penjačke linije.