Bilo je jasno da će gradnja orginalnog Maistrininog hotela smanjiti broj svega što smo navikli brojati, ali postojala je nada, pa i samosvijest da će taj proces silno podignuti kvalitetu, zadovoljstvo gostiju više platežne moći i – zaradu
Jesam li željna otvaranja svog restorana? Ne, nikako. U ovom se trenutku u hotelu Lone osjećam odlično, vrlo sam zadovoljna njegovom misijom koju sustavno ispunjava, a zadovoljna sam, što je dakako i najvažnije, poslom, mogućnošću razvoja svoje profesionalne, kuharske karijere. Riječi su to Priske Thuring, jedne od najkreativnijih i u svakom slučaju najboljih kuharica u Hrvatskoj, šefice kuhinje hotela Lone. Mnogi bi bili skloni ustvrditi kako je u njezinom slučaju riječ i o kuharskoj zvijezdi, no ona se s time ne slaže.
– Dođite jednom vidjeti kad je posao na vrhuncu, kad je obaveza mnogo, a vremena malo, teško da tako žive i rade zvijezde.
Autorska kuhinja
Iznimno razgovorljiva, na skoro besprijekornom hrvatskom jeziku, tim boljem jer ne živi predugo u Hrvatskoj, a kao rođenoj Švicarki iz Züricha hrvatski jezik joj radikalno suprotnog predzanaka od materinjeg germanskog, Priska nam je u dugom i vrlo zanimljivom razgovoru protkanom skoro pa savršenim pregledom hrvatske gastronomske scene, pojašnjavala zašto baš – Lone. – Gledajte, to je hotel. Jedan od boljih u kojem sam ikad boravila, ali opet hotel. Mjesto gdje se mora poštovati kako sustav hotelskog poslovanja, tako i činjenicu da nam jelovnik mora biti internacionalan. Ja preferiram autorsku kuhinju u našem restoranu L i mogu je realizirati, ali, oprostite – vi ne možete imati hotel, a da on nema i ona tako banalna, ali i tako nezaobilazna jela poput club sandviča ili sendviča od lososa. K tome, iznimno poštujem i ritual doručka kojem uz njegova nezaobilazna jela dajem i ponešto osobnog, loneovskog »toucha«.
Rovinjski, Maistrinin hotel Lone u petak je popodne bio prepun. Dani komunikacija. S obzirom da je bila rječ o nacionalnom festivalu oglašavanja, okupio je iznimno veliki broj, kako su organizoatori istaknuli – njih 1.400, pretežito mladih sudonika. Budućnost dakle. Značaj skupa dodatno su pojačali eminentni predavači. Uz nama najpoznatijeg Mirka Ilića, bili su tu još neki od gurua tog posla – Slavomir Stojanović, Andeas Simon pa primjerice Clinton Shaner, jedan od vodećih dizajnera kompanije što osmišljava grafički identitet – Nikea. Na neki se način kreativnost mogla »loviti« u arhitektonski neobično prisnom objektu. Kad su hoteli u pitanju dakako jer od njih nije baš lako napraviti mjesta ugodnog ozračja.
Unikat
– To nam je na neki način i cilj u Loneu, pojašnjava nam Silvia Kancelir, izvršna pomoćnica direktora hotela Lone: postići ugodnu, nesputanu ali na neki način i kreativnu atmosferu. S obzirom da je naš hotel u arhitektonskom i dizajnersko smislu jedan od unikatnih objekata takve vrste i ne samo u Hrvatskoj, to je i logično. Kako nam se čini, prema sastavu gostiju, ali i njihovim impresijama, na najboljem smo putu to postići. Iako hotel ne radi dugo, krajem lipnja ćemo proslaviti tek treći rođendan, mogu reći kao smo već stekli stalne goste, a i njihov profil je upravo onakav kakav smo željeli: dolaze nam ljudi koji preferiraju svojevrsnu nesputanst, a cijene kvalitetu.
Osim što je dakle na jednoj od najviših pozicija u hotelu – direktor Lonea je inače iskusni Austrijanac Peter Loesch koji je na poziciju Maistrinih luksuznih hotela, u koje spada i Lone, stigao s čelnog mjesta splitskog Le Meridien Lav hotela – Silvia Kancelir je jedan od najboljih primjera prepoznavanja kvalitete kadrova i omogućavanja njihovog stalnog napredovanja. Nakon završetka opatijskog Fakulteta za menadžment u turizmu, posao dobiva u rovinjskom hotelu Adriatic. U Loneu se »kalila« najprije na mjestu šefice recepcije, da bi vrlo brzo došla na poziciju izvršne direktorice. A Lone uz to što je poseban i drugačiji, nije baš mali pogon jer u vrhu sezone zapošljava čak 160 radnika. – Od toga su vam čak njih 39 moji, u kuhinji, dodaje Priska.
Značajan postotak poslovanja Lonea čine brojni kongresi i poslovni skupovi. Iako se u početku startalo s intenzivnim nuđenjem ovog »kongresnog proizvoda«, danas se Lone i ne treba nuditi – traže sami organizatori. Ocjene sudionika ovakvih skupova, pa i Dana komunikacija na kojima smo to i provjerili, su po pitanju kvalitete sadržaja, ali i nekih nematerijalnih elemenata poput opće atmosfere u hotelu, jako visoke. – Većina nas kad je nacionalna prevaga gostiju u pitanju pita jesu li to Nijemci. Kad im odgovorimo da su apsolutno najbrojniji gosti Lonea, i to ne zbog kongresa nego zahvaljujući individualnim dolascima, Hrvati, nemalo se začude. Iza domaćih gostiju slijede Slovenci pa Austrijanci, objasnila nam je Kancelir.
Prve dvije zime poslovanja Lone je propustio, da bi ova, kojoj se nikako ne nazire kraj, jer iako se nalazimo u drugoj polovici svibnja hladnoće, kiša pa čak i snijeg ne prestaju, konačno označila cjelogodišnje poslovanje.
– Malo smo se pribojavali zime jer Rovinj još uvijek nije destinacija što bi u tim mjesecima gostima pružila dodatne mogućnosti ne samo zabave nego i drugih sadržaja, ali na kraju smo poslovali i više nego uspješno. Pa čak i u tjednu kad nam je popunjenost bila 40 posto, da o vikendima s 80 postotnom rezultatom ni ne govorim, dodala nam je Kancelir.
Luksuz
Hotel Lone je, uz Monte Mulini i Eden, jedan od odjeljaka »luksuzni hoteli« rovinjske Maistre. No osim te šture činjenice, »Lone i društvo« jedna su od najznačajnijih točki preokreta kojem teži istarski turizam. Riječ je o prije desetak, pa i više, godina proklamiranom zaokretu prema kojem uspješnost turističkog poslovanja neće označavati brojanje prelazaka automobila na granici ili pak zbirni podaci o broju noćenja već – kvaliteta. Od, gostima istina i danas iznimno drage, kamping destinacije, Istra se počela pretvarati u zonu visokokvalitetnog turizma. Jasno je bilo da će taj proces smanjiti »broj noćenja«, ali postojala je nada, pa i samosvijest da će taj proces silno podignuti kvalitetu, zadovoljstvo gostiju više platežne moći i – zaradu.
Ono što mnogi, a i naš je utisak vrlo sličan, označavaju kao jedan od najvećih, ali i najhrabrijih, poteza te »istraske transformacije«, odluka je da se gradi »dizajnerski« hotel Lone. Maistra je tada jasno dala do znanja da s njime ne samo želi dobiti visokokvalitetni objekt s 236 soba i 12 apartmana, od kojih neki na balkonima imaju jacuzzi bazene, a najveći zauzima površinu od 129 »kvadrata«, nego i hotel čiji će nastanak imati apsolutno – hrvatski pečat. Arhitektura, dizajn, uređenje interijera, ponuda hotelskih butika sve je »pokriveno« s ponajboljim radovima najznačajnijih hrvatskih tvrtki s tog područja.
– Svaka čast istarskoj kuhinji, no hotel je mjesto susreta međunarodnih kuharskih tradicija. Naravno da su, kad je to god moguće, sastojci apsolutno rovinjski, istarski ili hrvatski, no naš gost mora i može dobiti i jela s azijskih, posebno japanskih i kineskih, menua, mora moći dobiti i – a zašto ne: američki hamburger ili njemački šnicl. Hotel je u cjelosti djelo hrvatske pameti i sposobnosti, no danas, baš kako to i treba biti u objektu što ima ovako značajne aspiracije, u njemu rade i ljudi iz drugih zemalja, dodaje Priska Thuring.
U dobrim rukama
Nakratko nam se, jer su nove ideje i nove obaveze u Loneu bezbrojne, pridružio i direktor Loesch, no kad je vidio u kakvom se timu novinar nalazi, samo se nasmjao i dodao: javite se ako još nešto trebate, mada sumnjam, u jako ste dobrim rukama.
A jedna od ruku bila je i Tihana Milas, Splićanka koja trenutno obnaša funkciju stručne suradnice u marketingu. Iako s diplomom Universita degli Studi di Firenze gdje je studirala povijest umjetnosti, na pozicijama marketinga i odnosa s javnošću odlično se snalazi. Te tako i sam potvrđuje otvorenost i težnju za izvrsnošću koju Lone propagira. Uostalom, i nije na krivom mjestu jer i taj je hotel već postao dio »povijest umjetnosti«.
Imate sjajne mogućnosti za razvoj poljoprivrede, ali po tom pitanju jako malo činite. Istarski pršut? Pa kako može biti kad je meso iz uvoza? Njegova kvaliteta je sve bolja, no da bi bio istarski, svinje moraju biti uzgojene u – Istri. Kako sam i istaknula, volim istarsku kuhinju, cijenim neke od kuhara i ugostitelja, pa i u Loneu preferiram nabavku istarskih namirnica, ali – njih je malo, nedovoljno. Ono što također primjećujem, ima dobrih proizvođača, no u nuđenju svojih proizvoda su potpuno neaktivni. Da sama ne obilazim sve one za koje »usmenom predajom« čujem kako su zanimljivi, u ponudi Lonea bismo imali jako malo proizvoda s istarske i hrvatske scene. Najčešće mi kažu kako su mali, kako su im količine nedovoljne da bi se ponudili velikom hotelu. U krivu su s takvim razmišljanjem – da bi se nekom ponudio, moraš biti kvalitetan, put se tada sam pronalazi. Vinska scena je za to najbolji primjer jer u ponudi imamo velik broj hrvatskih vinara, jako dobro prolaze, pa zbog čega tako ne bi bilo i s proizvođačima povrća ili mliječnih prerađevina. Primjerice jedna Kumparička – pa oni su sjajni, njihovi su sirevi itekako dobro došli u Loneu, istaknula je, i na neki način ohrabrila hrvatske poljoprivrednike, Priska Thuring dodavši kako se s nekima od njih jako dobro slaže i u privatnom smislu: – Znamo se često okupiti na »tematskim večerima« kod Trapana, koje to dobre kreacije i odlično druženje znaju biti, zaključila je Priska.
– Iako u Maistri odnosno Loneu nisam dugo, mogu potvrditi kako je riječ o instituciji što neprestano potiče kvalitetu, kreaciju ali i instituciji koja jako cijeni sve radnike koji svojim radom zaslužuju napredovanje. Naprosto, ako ste dobri u Loneu sigurno nećete ostati nezapaženi, ističe Milas. I biti frustrirani kao one silne armije ne samo nezaposlenih, nego i zaposlenih radnika čiju efikasnost koči upravo to »prokletstvo nihilizma« što vlada u hrvatskim tvrtkama: nit’ je koga briga što, nit’ je koga briga kako radiš, samo si broj, najčešća je žalopojka goleme većine hrvatskih radnika. U Loneu, kako je dodala Milas, uprava uvijek implementira dobre ideje djelatnika ma na kojoj se hijerarhijskoj poziciji nalazili, i ne samo da ih usvaja nego ih i stalno potiče što istodobno povećava kvalitetu proizvoda, ali i zadovoljstvo radnika.
– Da bi netko postao vrhunski kuhar, nadovezuje se Priska, on mora proći sve poslove – do mjesta šefa kuhinje stiže se s pozicije pranja suđa, nema vam drugog puta.
A »osim« što je vrlo uspješna šefica kuhinje Lonea, Thuring djeluje poput nekadašnjih misionara: širi svoj nauk na generacije rovinjskih i istarskih kuhara. Kroz njezinu školu direktnog učenja prolazi na desetke tek završenih kuhara, s diplomom neke od srednjih škola, te kroz specifični »dril« idu prema pozicijama osebujnih šefova kuhinja koji će pak Priskinu misiju nastaviti na neke buduće, njihove generacije.
– Odmah vam se vidi tko je za ovaj posao, a tko ne. Nije tu riječ samo o nekom specifičnom talentu, ne, mnogo je tu više elemenata što govore u prilog činjenici da bi netko mogao postati dobar kuhar, da bi mogao postati – chef, začinila je svoju priču Thuringh.
Silno nezadovoljstvo
Kasnija šetnja hotelom i druženje s nekim od sudionika skupa Dani komunikacija na vidjelo je izbacila silno nezadovoljstvo s prezentacijom Hrvatske, općenito, ali i njezinog turizma, u svijetu. Nit’ se sami znamo kako predstaviti, niti nas većina potencijalnih turista ikako percipira, jasni je stav marketinških vedeta okupljenih ovih dana u Loneu.
Mora li tome biti tako? Naravno da ne mora ali – jeste. U Hrvatskoj je turizam i dalje svojevrsno »prokletstvo«, nešto kao arapskim državama nafta, nešto što, ma koliko se sami time ne bavili, samo po sebi donosi novac. To što bi ga moglo biti kud i kamo više, što Hrvatska upravo zahvaljujući turizmu ne da ne bi trebala biti zemlja s tužnim postotkom nezaposlenosti nego značajni uvoznik radne snage, malo je koga briga.
Stoga, na tren nam se učinilo kako je Lone središte neke neobične, sretne sekte. Jedne od onih što se najčešće euforično javljaju u Americi. Jer kod njih je sve dobro: hrvatska pamet i imaginacija, priznati međunarodni stručnjaci, cjelogodišnje poslovanje… O kako zapravo »mrzimo« taj Lone: umjesto da nas lijepo pusti na miru u žalosnoj zemlji Hrvatskoj, on nas neprestano provocira objašnjavajući kako se i u njoj može poslovati jako dobro i biti sretan radnik! I kazuje nam zapravo bolnu istinu: Hrvatsko, za svoju si tugu i ekonomski debakl sama kriva. Učiti od Lonea bio bi recept oporavka. A prva bi lekcija bila svakako: kako stvoriti poticajnu radnu atmosferu. Nakon toga – sve ide samo po sebi.
