Život uz more

‘Razboljelo mi se kormilo’: Upoznajte jedinog Hrvata ikad nominiranog za nagradu Svjetske federacije za spašavanje na moru

Mario Matana

Kapetan lučke ispostave Murter Branko Rameša

Kapetan lučke ispostave Murter Branko Rameša

Branko Rameša cijeli je život uz more, lučki je kapetan 38 godina, sudjelovao je u više od 200 akcija traganja i spašavanja na moru – vidio je i doživio svašta: od tragedija do onih veselih anegdota koje se godinama kasnije prepričavaju sa smiješkom



Kad je netko lučki kapetan 38 godina, a cijeli život uz more, još k tome sudjeluje u preko 200 akcija traganja i spašavanja na moru, vidio je i doživio svašta: od tragedija do onih veselih anegdota koje se godinama kasnije prepričavaju sa smiješkom. I za sve pohvatat’ nije dovoljna forma jednog novinskog intervjua… A Branko Rameša, kapetan lučke ispostave Murter, jer o njemu je riječ, srdačan je i elokventan sugovornik, ujedno i jedini Hrvat ikad nominiran za prestižnu nagradu »Vladimir Maksimov« Svjetske federacije za spašavanje na moru (IMRF), i to za životno djelo u sektoru SAR – Search and Rescue.


Scenografija dok razgovaramo s kapetanom Ramešom je gotovo idilična, Murter u ovo doba godine podsjeća na primorsko mjesto iz prošlosti, ni traga onom ludilu ljetnih mjeseci.


Jedini Hrvat ikad nominiran za prestižnu nagradu »Vladimir Maksimov« Svjetske federacije za spašavanje na moru (IMRF), i to za životno djelo u sektoru SAR – Search and Rescue


Jedini Hrvat ikad nominiran za prestižnu nagradu »Vladimir Maksimov« Svjetske federacije za spašavanje na moru (IMRF), i to za životno djelo u sektoru SAR – Search and Rescue





– Područje od Zadra do Trogira ima najveću koncentraciju čarter plovila, jedrilica ili motornih jahti. Kako je u Murteru, pored marine, jak turizam u kampovima, dosta je gostiju koji na trailerima dođu sa svojim gumenjacima, jet-skijevima ili brodicama. Tako da je zapravo čudo da nema i više nezgoda jer je promet u samoj uvali i po Murterskom moru strašan, kaže nam kapetan Rameša te dodaje kako su u akcijama spašavanja najčešća nasukavanja, kvarovi motora, nekad i nautičari uhvaćeni u nevremenu, no prave pogibelji nisu tako česte.


Vikend kapetani


Unatoč tome, tijekom godina je naš sugovornik imao teških i ružnih trenutaka na moru: tri dana su tragali za ribarom koji je tijekom noći pao u more kod Kornata, a drugi ribar na brodici je tek ujutro primijetio nestanak. Nikad ga nisu pronašli.


Akcija spašavanja na moru


Akcija spašavanja na moru



– Dvije zahtjevne akcije odigravale su se 2005. godine, prvo je u proljeće stradala ribarica po orkanskom jugu, ali sve smo ljude spasili. U jesen iste godine je na regati Jabuka na otvorenom moru usred Jadrana došlo do havarije jedrilice, po iznimno jakoj buri. Jedrilica je ostavljena, no posada je spašena – morali smo zaustaviti jedan brod s kontejnerima dug 200 metara kojeg smo postavili kao lukobran. Tako smo u toj relativnoj zavjetrini, jer su oscilacije zbog valova između brodova bile i po pet metara, po noći, uspjeli sve prebaciti na sigurno. To smo radili s broda »Šibenik« Lučke kapetanije, i te smo godine dobili Plavu vrpcu Vjesnika.


U tim slučajevima su sve bili iskusni nautičari i ljudi od mora, no zanima nas i jesu li nesreće »vikend kapetana« i turista opasnije.


Spašavanje glisera nasukanog na stijene


Spašavanje glisera nasukanog na stijene



– Razumljivo je da se ljudi malo opuste kada dođu na odmor, međutim često se ozbiljna pogibelj dogodi zbog čistog nesnalaženja ili panike. Recimo, kad čovjek padne u more, dok se brod okrene, još ako ima malo mora, lako ga je izgubiti iz vida. U takvim slučajevima dvije su stvari obavezne i žurne – baciti pojas za spašavanje, a dok traje manovra jedan član posade treba pratiti rukom mjesto na kojem je posljednji put viđen čovjek u moru. Ima svega, od banalnih situacija kada propela zahvati konop, a čovjek se precijeni u pokušaju popravka pa ga kurenat odnese, do ružnih, tragičnih scena u vožnji gliserom.


Jedna žena je teško nastradala dok je sjedila na provi s nogama preko špiruna glisera koji je po noći udario u usidrenu jedrilicu. U nasukavanjima glisera, jer ovaj akvatorij obiluje niskim otocima i hridima, također bude ozlijeđenih. Zna međutim biti i šaljivih situacija. Jednog ljeta, na moru je bila sumaglica od vrućine, dolazim do pasare s koje je žena mahala. I dok je pozdravljam, iz unutrašnjosti proviruje muška glava i pita me »Je li znate di ste?«. Malo začuđen, kažem da znam, a ovaj odmah odvrati »Hoćete meni reć?«.


Jednom Mađaru, a s njima se najteže sporazumjeti jer ne znaju jezike, pijavica koja je prošla Murterom 2008. i koja je napravila strašnu štetu, odnijela je brod od 8,5 metara na grotu. I sad, nekako smo brod spustili u more i čekamo vidjeti hoće li moći ploviti. Vidim, vrti timun »u prazno«, a kako je natucao pokoju riječ srpskog, dovikuje mi »razbolelo mi se kormilo«…


Na moru od malih nogu


Prepričava tako naš sugovornik, naglašavajući kako je u akcijama spašavanja gotovo nezamjenjiv brod Lavs, proizveden upravo u Murteru 1988. godine.


– Od kada je dospio u more, puno je više izlazaka na more u kriznim situacijama i po nevremenu, jer je to brod starinskog tipa, drveni, stabilan i probojnog trupa, s dva Cumminsa po 300 KS i tankovima za gorivo i vodu idealno raspoređenim iznad kobilice, savršen za takve akcije.


Prva akcija spašavanja se inače odigravala 1980. godine, s drvenim brodom od šest metara krenuo je u potragu za roniocem, nedugo nakon što je kapetan Rameša stigao u Murter. Rođen u Puli (a pokojni otac Tonko je također bio kapetan), s obitelji je prošao cijeli Jadran, no nekako je najviše vremena u djetinjstvu proveo u Splitu.


Spašavanje jedrilice nakon havarije


Spašavanje jedrilice nakon havarije



– Na moru sam od malih nogu, kao jedriličar sam trenirao u splitskom Labudu, osvajao i titule u klasi »šljuka« u bivšoj državi s Nenom Dumanićem kao flokistom. Neko vrijeme sam bio i u Sloveniji pa sam tako navigavao na Splošnoj plovbi, a potom i na Šibenskoj plovidbi. Početkom te 1980. godine sam sa suprugom, koja je inače iz Kaštela i tada nije radila, došao na Murter raditi u Lučkoj kapetaniji kao neka vrsta privremenog rješenja. Kako je pokojni otac s Murtera, imali smo kuću i mjesto za stanovanje. Ali eto, to »privremeno« postalo je stalno, jednostavno nam se svidjelo i ostali smo. Na gajeti sam inače i naučio jedriti, kaže kapetan Rameša, koji je cijeli život aktivan u jedrenju, jednostavno mu je u krvi. Pored regate Jabuka, godinama je u organizaciji regate brodova na Latinski idro.


Drugo mjesto


Često zbog poslova u ispostavi Lučke kapetanije, prvenstveno na podizanju sigurnosti plovidbe te sudjelovanju u akcijama traženja i spašavanja na moru nije imao dovoljno vremena (čak ni u branje maslina nije stigao posljednjih dana, jednostavno ne stiže), a sigurno mu nije pomoglo ni što je, s kolegama, zadužen i za naplatu boravišnih pristojbi od nautičara za Turističku zajednicu… Do odlaska u mirovinu, u veljači 2018. godine, neće stići iskoristiti niti godišnji odmor. Posla ima iako nije ljetna sezona, a zamjena nije na vidiku.


– Takva je valjda procedura, tek kad netko ode u mirovinu raspisuje se natječaj. Ali u ovom specifičnom poslu takva praksa ne mora biti najbolja – tko god dođe, potrebno je neko vrijeme da se nauče specifičnosti ovog akvatorija. Od vjetrova i kurenata pa do karte cijelog ovog područja koja mora biti u glavi, jer kada su sekunde i minute presudne, nema vremena za proučavanje mapi i peljara.


E i da. Iznimno cijenjena nagrada u pomorskom svijetu na koncu je otišla u Urugvaj. Naš kapetan Branko Rameša je ušao u finale, da se tako izrazimo, no ipak nije postao laureat tijekom dodjele u engleskom gradiću Pool.


– Ne mogu reći da mi nije žao, volio bih da sam dobio nagradu, ali moram priznati da nije otišla nezasluženo Urugvaj. Dobila je volonterska udruga, čiji je osnivač nedavno preminuo, što su i suci cijenili jer ipak nije isto dobrovoljno spašavati ljude na moru i time se baviti profesionalno, iako je natjecateljski duh progovorio iz njega, kapetan Branko Rameša ne čini se pretjerano pogođenim zbog »drugog mjesta«, dok pozdravlja Murterine i planira regatu do Jabuke…