Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 4n
Sutra: 18° 21° 2
23. travnja 2018.
Putovanja

foto POVRATAK S KRAJA SVIJETA: Mauro Staraj proputovao Falklandske otoke, Argentinu i Južnu Georgiju

Mauro Staraj
Mauro Staraj
Autor:
Objavljeno: 4. lipanj 2017. u 7:49 2017-06-04T07:49:28+02:00

Dok većina putnika nije iz ruku ispuštala divovske objektive, fotoaparate i smartphone da zabilježe druženje s albatrosima, valjda najljepšim i najveličanstvenijim pticama koje sam vidio, legao sam na travu, tik do jedne bebe-albatrosa i jednostavno ''upijao“ trenutak

Putovati je uvijek predivno, pogotovo u dijelove svijeta u kojima još nisi bio jer ne znaš što sve možeš očekivati. Kad sam bio dijete, svakamo sam se ''ukrcao'' pa su roditelji znali reći da bih išao svugdje ''samo da mi rit puta vidi', priča Mauro Staraj, koji se nakon dvadesetak dana dugog putovanja na Falklandske otoke, u Argentinu, Južnu Georgiju, vratio u Hrvatsku gdje su ga dočekale, rekli bi neki „vijesti iz nesvijesti“, među kojima se prvenstveno isticala ona o krizi u Agrokoru.

- U tom dijelu svijeta u kojem sam bio sam možda osjetio najveću tišinu i mir u životu, pa mi je povratak u surovu realnost ''Todorićeve Hrvatske'' već nakon samo dvadesetak dana bio potpuno šokantan. Ali, svako zlo za neko dobro. Ta me situacija toliko isprovocirala da sam u doslovno pet minuta napisao pjesmu ''Teta z butigi'', otpjevao je ispred Konzuma, a sljedeći dan su mediji o tome brujali više nego o bilo kojoj mojoj pjesmi do sada. Dakle, ako sam toliko dalek put morao prijeći samo radi te pjesme - isplatilo se, smatra Staraj iz čije se biografije može saznati, ako se možda ne zna, da je multiinstrumentalist, kantautor, aranžer, producent i kolumnist iz Matulja, koji je od malih nogu pokazivao veliki interes za glazbu, pa mu je nono kupio harmoniku kad je imao četiri godine, sa šest je već krenuo u privatnu glazbenu školu učiti svirati, da bi u dvanaestoj prvi puta sjeo za klavir.  Nakon bendova “Faloti”, „Koktels“, solo albuma ”28” i knjige kolumni Maurovizija objavljivanih u Tekliču, okuplja „La Bandu“, između ostalog pokrenuo je i glazbeni studio Music Kitchen Records, napisao scenarij i glazbu za čakavski sitcom “Ćo mi - ćo ti” u kojem je i glumio, a sada se opet vraćamo temi – putovanjima – i kako je konkretno do ovog puta došlo.

Putevima Ernesta Shackletona

- Moj najbolji prijatelj i imenjak radi na brodu National Geographic Explorer, vrhunski opremeljenom brodu za ekspedicije koje idu u one ''posebne'' dijelove svijeta, i mogu slobodno reći, brodu-hotelu opremljenom za jako bogatu klijentelu. Mauro me godinama poziva da mu se pridružim na nekom od putovanja, ali znate kako to ide - uvijek imaš neke obaveze, a i teško je naći 20 dana u komadu, a da ne nastupaš. Ove godine odlučio sam se u korizmi odreći Hrvatske, i konačno dokazati prijatelju da ću jednom otići s njim. Kako je nedavno postao otac i morao po prvi puta biti odvojen od supruge i kćerkice, znao sam da će mu biti barem malo lakše ako na brodu bude netko ''njegov''. I tako sam završio na, doslovce, kraju svijeta.

Putovanja

Koji su vas događaji s putovanja najviše dojmili, koji su najneugodniji trenuci s tog putovanja?

- Sada, kada su se dojmovi slegli, slobodno mogu reći da me najviše zadivila hrabrost ljudi koji su prije više stotina godina, kada nije bilo GPS-a i svih ostalih pomagala, otkrivali te nove svjetove. Dok se ne nađeš u ''sredini ničega'' jednostavno ne možeš zamisliti koliko je to daleko. Priča o Ernestu Shackletonu, legendarnom engleskom vođi ekspedicije na Antarktik koji je s petoricom kompanjona na maloj barci bez ičega danima putovao prema Južnoj Georgiji kako bi potražili pomoć i spasili cijelu ekipu s broda Endurance, nešto je što nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Nakon tko zna koliko dana na otvorenom moru, penjali su se na vrh planine kako bi vidjeli jesu li stigli kamo su trebali i hoće li ih uspjeti spasiti. Taj isti put i planinarenje odradili smo s ekipom s broda i to me fasciniralo. Kasnije smo, baš kao i Shackleton, s ni sam ne znam koliko metara visine, po snijegu puzali po guzici niz planinu. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti. Svakako neću zaboraviti ni da sam proveo divno vrijeme s toliko različitih narodnosti i kultura na jednom mjestu, upoznao divne ljude i stekao nove prijatelje iz cijeloga svijeta.

Pijanist s morskom bolešću

Davnih dana pogledao sam film ''Pijanist'' o liku koji je cijeli svoj život proveo na brodu svirajući klavir. Oduvijek mi je bila želja svirati u nekom piano baru i vidjeti kakav je to osjećaj. I kako to uvijek biva, na brodu je u lounge baru bio predivni koncertni klavir koji jednostavno ''pita'' da ga sviraš. Tako sam od ''boy from Croatia'', a svi, ne biste vjerovali, znaju za Dubrovnik, nakon prve večernje svirke postao ''piano guy''. I zbog tog „piano-trenutka“ rodila su se neka divna prijateljstva.

Ne moram napominjati da sam od tada, kada sam jednom zasvirao, morao stalno svirati. Iskreno sam uživao zabavljajući ljude raznih narodnosti, a trenutak koji ću sigurno pamtiti bio je kada mi je jedna gošća rekla: ''piano guy, you are the highlight of this trip''. Pomislih, jako dobro, da sam ja ''highlight'' kraj svih ovih pingvina, albatrosa, kitova i neopisivih mjesta, hahaha.

Kao što sam rekao, na svakom novom putovanju otkriješ nešto novo o sebi. Prvi dan smo krenuli iz Ushuaije u Argentini, najjužnije luke u cijelom svijetu. Nakon divnog i slasnog argentinskog odreska u ''Fin del mundo'', naglo je uslijedilo otriježnjenje na otvorenom moru kada se brod počeo ''valjati'' lijevo-desno i naprijed-nazad. U sekundi shvatiš da imaš ono o čemu su ti mnogi pričali - morsku bolest. Iako sam naučen na naše kvarnerske barčice, ovo je potpuno drugi osjećaj, osjećaj koji me prikovao za krevet jer, čim bih ustao, opet bi mi bilo slabo. Pomislio sam, što mi Bog želi reći - poslao me na kraj svijeta, lika koji ne može pet minuta biti na miru, i sada u sobi ne mogu ni čitati, ni gledati televiziju, a o internetu nema ni govora - odcijepljen sam. Bio sam prisiljen biti sam sa sobom i svojim mislima. Najgore od svega je što si prisiljen i razmišljati na engleskom jeziku, u cijeloj toj mučnini. Ali brzo se navikneš. Nakon tri dana i testiranja djeluju li bolje tablete, flasteri ili narukvice protiv morske bolesti, bio sam k'o nov.

Mjesta nedočarive ljepote

Koje su posebnosti tog kraja svijeta, kakvi su ljudi, hrana, klima...

- Najviše vremena proveli smo na Falklandskim otocima koji su, slobodno mogu reći - prava Britanija. Od jezika, kulture pa do toga da neke kuće izgledaju kao da su iz filmova o Harryju Potteru, do toga da valjda 90 posto ljudi na otoku vozi Land Rover. Prvi susret s Falklandima bio je u Stanleyu i pitao sam se zar je to - to? Zar zbog toga toliko kilometara? Vodili su nas na sat vremena udaljenu farmu, usred pustoši gdje nikog nema miljama od tebe, da vidimo kako živi jedna obitelj. Nevjerojatno je što se griju na - zemlju. Sušenu zemlju  ubacuju u peć i na taj način se griju. Žive ponajviše od prodaje ovčje vune, pa su nam pokazali kako to rade. Kada kasnije odeš u grad, shvatiš tužnu istinu, da i tamo, na kraju svega, ljudi imaju puno veći standard nego mi u Hrvatskoj. Naravno da ćeš kupiti suvenire i samo za to moraš biti spreman dobro posegnuti u džep jer najmanja sitnica košta 5 funta. Ali, kad si na putovanju, jednostavno isključiš konverziju bilo koje valute u kune, jer ne želiš da ti te misli upropaste trenutak.

Putovanja

Putovanja

Hrana, uf, tu sam sitničav. I nakon ovog putovanja opet ću ponoviti - istarska kuhinja je najbolja kuhinja na svijetu, a kava koju pijemo ovdje nezamjenjiva je svugdje u svijetu, osim u Trstu, ali to je već drugi par rukava. Naravno da sam htio probati i pivo koje tamo piju, i mogu reći da je domaće pivo proizvedeno u maloj pivovari na Falklandskom otočju odlično, vrlo pitko i jako brzo može prevariti neiskusnog kušača.

Imali smo sreću da je vođa naše ekspedicije bio čovjek koji je odrastao na Falklandskom otočju, pa nas je nekada vodio i na mjesta koja stvarno ne možeš opisati ni riječima, a ni fotografijom. Ničim. I dok većina putnika nije iz ruku ispuštala divovske objektive, fotoaparate i smartphone da zabilježe druženje s albatrosima, valjda najljepšim i najveličanstvenijim pticama koje sam u životu vidio, ja sam legao na travu, tik do jedne bebe-albatrosa i jednostavno ''upijao“ trenutak. Te životinje kao da instinktivno biraju najljepša mjesta na Zemlji za život - na vrhu litice, prekrivene gustom travom, u društvu pingvina i morskih lavova. Promjer krila im je i do tri metra. Sada zamislite koliko je poseban osjećaj kada si okružen njima. Pomislio sam kakvu bi tek Runjić pjesmu napisao da nam albatrosi lete ovuda.

Putovanja

Putovanja

Došao sam do zaključka da za Falklandsko otočje vjerojatno nikada ne bih čuo da nije bilo rata između Argentine i Velike Britanije 1982. Nevjerojatno je da oni taj rat danas jako dobro koriste u marketinške svrhe. Naš vođa ekspedicije, inače Englez, bio je dijete koje je živjelo na Falklandima kada se događao rat, a glavni biolog Argentinac, također je bio dijete kada su argentinski vojnici kretali u pohod na Falklande. Bilo je to nezaboravno predavanje koje su njih dvojica ispričali svaki iz svog kuta viđenja, gledano očima djeteta.

Nogom gdje noga još nije

Na Južnoj Georgiji, definitivno otoku na ''kraju svijeta'', nema stalnog stanovništva, već tamo po par mjeseci provedu entuzijasti i istraživači divljeg života. U razgovoru smo saznali da pripadamo u 0.1 posto čovječanstva koje je ikad kročilo na to područje i kad se malo zamisliš, to je stvarno fascinantan podatak, ta spoznaja da si vrlo vjerojatno stao na neki centimetar zemlje na koji još ljudska noga nikada nije kročila. Stajali smo kraj napuštene tvornice za obradu kitovog mesa i ulja, najveće na svijetu u ono doba, a koja je ugašena 60-ih godina prošlog stoljeća. Kako se netko sjetio pozicionirati je baš tamo, pitaš se. I do tri puta dnevno odlazili smo sa Zodiacima, gumenjacima na razne izlete i ekspedicije, te mi je, naravno, najljepše bilo kada bi prijatelj dobio ''slobodno'' pa smo mogli planinariti i pričati u miru dugo vremena što, ne biste vjerovali, toliko ne stignemo ni doma.

Na brodu su s nama putovale najpriznatije i najpoznatije svjetske ''face'' u fotografiji, ronjenju, istraživanju novih i postojećih vrsta života. Tako sam imao čast da mi Michael Melford, fotograf čije su se fotografije više od 20 puta našle na naslovnici časopisa ''National Geographic'', odaje tajne svog zanata i daje savjete ''sada stisni ovo'', ''sada gledaj ovo''. Ono što sam se po stoti put uvjerio je da su najveće face ujedno i najjednostavniji ljudi. Predzadnju večer putovanja, Michael mi je rekao - svaku večer odem rano na spavanje jer sam umoran, pa te još nisam čuo kako sviraš. Hoćeš li mi nešto odsvirati, molim te? Naravno da hoću, Michael! I tako smo zajedno pjevali „Great balls of fire“ Jerryja Lee Lewisa...

Iako su na brodu ponajviše bili Amerikanci, nekako sam se najbolje ''skužio'' s ljudima iz Latinske Amerike. Možda zato jer su nam slični po temperamentu ili... Ne znam. Možda zato što toliko volim tu južnu Ameriku.

„Plišanci“ i najveći zemaljski stvor

Fenomenalno je što cijelo vrijeme imaš kontakt s posadom, tako da u bilo koje vrijeme možeš otići na most i pričati s kapetanom i drugim članovima posade, koji su svi veliki entuzijasti. Tako su nerijetko skretali brod kada bi ugledali zanimljivu vrstu životinja, a iskreno oduševljenje kapetana kada smo plovili na nekoliko metara od plavih kitova, izuzetno rijetke vrste koja je bila pred izumiranjem, a inače najveće životinje koja je ikada živjela na svijetu, me fasciniralo. Genijalno je gledati ljude koji rade ono što vole.

Dogodio se i susret s pingvinima?

Putovanja

- A, pingvini i sve moguće vrste za koje nisam ni znao da postoje, od velikih kraljevskih, pa do onih malih, koje zovu makaroni. Stvarno ih poželiš staviti u džep i odnijeti doma jer su kao plišane igračke. Uz to, te životinje su na svom terenu i apsolutno se ne boje, jednostavno te prihvate i stojiš nekoliko centimetara od njih.

Posjetili smo neke od najvećih kolonija pingvina na svijetu. Nakon nekog vremena provedenog u njihovom društvu, odmah počneš kužiti tko su mužjaci, a tko ženke i u sekundi napraviš paralelu s ljudima. Hahaha. Bebe pingvini su smeđe boje i to krzno im kasnije otpadne, a genijalno je kako ih se izdaleka u toj crno-bijeloj paleti uopće ne vidi. Tek kad priđeš bliže, svjedočiš trenucima od kojih bi se vjerojatno i najhladnija osoba otopila od miline.

Koliko vam je bilo potrebno za oporaviti se od jet laga?

- Povratak doma je, uz ni sam ne znam koliko presjedanja i čekanja po aerodromima, trajao 40 sati. Uključivao je i vožnju po Buenos Airesu, kojega ću sigurno opet posjetiti jer ljudi imaju onaj temperament koji me podsjeća na ''doma''. U jednom trenutku više nisam znao ni je li u avionu noć ili dan, tijekom 14-satnog leta za Frankfurt dijete iza mene nije prestalo plakati, lupati nogama a niti najbolje slušalice nisu pomogle da malo utonem u san. Zaista sam suosjećao s njim, ali i njegovim roditeljima.

Pri povratku sam pomislio da ću spavati 48 sati u komadu, toliko sam bio umoran, ali, kad su se sve vremenske zone ispremiješale, danima nisam mogao zaspati prije 5. Mislim da mi je dobrih deset dana trebalo da se nekako vratim u ovaj ritam.

Kos, albatros i „obećana zemlja“

Rekli ste da ste jedva dočekali naspavati se, prošetati se domaćim krajem.

- Bilo je ovo jedno drukčije putovanje. Inače, kada putujem, volim imati slobodu kretanja, ići kamo želim, najčešće autom ili ga iznajmiti tamo gdje jesam. Međutim, ovdje si na brodu - bez signala, odcijepljen, nemaš kontrolu..., i zato mi je 20 dana možda bilo i malo previše, te sam stvarno jedva dočekao ''svoju'' zemlju.

Na ovom putovanju naučio sam bitnu stvar o sebi, koju prije nisam znao, jer sam uvijek mislio da bih relativno lako mogao raditi negdje vani. No, ne bih. Jako teško. Jako mi teško pada odvojenost od voljenih osoba i od ovog kraja. Drugi dan sjedio sam s curom na Preluku i ispred nas je sletio mali kos. Rekao sam joj - vjeruj mi, draži mi je od svih albatrosa. Par dana poslije, otišli smo na nekoliko dana do prijatelja u Istru. Vozeći se doma iz Novigrada prema Grožnjanu, pa preko Motovuna starom cestom za Učku, shvatio sam - gdje god bio, ovo je moj raj i moja ''obećana zemlja''. I srce je konačno bilo puno.

Gdje još želite putovati, koje je vaše iduće odredište i biste li rekli za sebe da ste iskusni svjetski putnik.

- U zadnje dvije-tri godine zaista sam puno putovao i uspomene s tih putovanja su nešto što se ničime ne može platiti. Vidio sam divne krajeve svijeta i naravno da ću nastaviti putovati. Nakon Meksika lani, jedna od mojih velikih želja je Peru i Machu Picchu kojim sam oduvijek fasciniran. Ove jeseni na redu je ponovno Amerika, ali sada New Orleans. Želim samo otići u male, zadimljene barove, svirati s tim ljudima i ništa više. Velika mi je želja jednom u životu naći vremena i otići na put oko svijeta za 80 dana. Valjda je to radi one igre kad smo bili klinci. O željama i destinacijama mogao bih do sutra, a na pitanje jesam li iskusni svjetski putnik svakako ću reći da nisam, ali želim da za desetak godina ponovno vodimo ovakav razgovor i da odgovorim potvrdno.

Putovanja

Putovanja

Putovanja

Putovanja

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka