Jedinstveni projekt

ON POMAŽE DISLEKSIČARIMA ČITATI ‘Kći me inspirirala da osmislim aplikaciju za one koji vide drugačijim očima ‘

Ingrid Šestan Kučić

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Prije nekoliko godina kći je upisivala drugi razred osnovne škole, i tada sam vidio da nešto nije u redu s čitanjem. Pokušavao sam pronaći način kako bih joj olakšao školovanje, no onda sam ostao u potpunosti iznenađen kad sam vidio da nema adekvatnog alata za nešto što pogađa otprilike deset posto populacije



U svega tri mjeseca mobilna aplikacija OmoReader dobila je tri tisuće korisnika, a riječ je o besplatnoj aplikaciji koju je razvio laboratorij za vizualnu komunikaciju OmoLab koji okuplja stručnjake i tvrtke iz različitih područja s ciljem razvoja komunikacijskih alata za one koji vide svijet drugačijim očima. Konkretno aplikacija je prvenstveno namijenjana osobama s disleksijom, jer korisnika vodi u svijet OmoTypea, obitelj fontova oblikovanih upravo za osobe s disleksijom i drugim poremećajima čitanja. Osnivač OmoLaba, Splićanin Petar Reić, kaže da nije riječ o aplikaciji razvijenoj u suradnji s tvrtkom »Locastic«, koja je namijenjena samo osobama s teškoćama čitanja, već svima onima koje čitanje digitaliziranog sadržaja umara.


– Od tri tisuće korisnika aplikacije, njih 707 ima disleksiju. Kada smo krenuli u proces oblikovanja pisma za osobe s disleksijom, postavili smo za cilj oblikovati pismo koje se u najmanjoj mogućoj mjeri razlikuje od fontova koji su u svakodnevnoj upotrebi, a da pritom poboljšava čitljivost, praćenje retka te sprečava zamjenu sličnih slova označavanjem ili deformacijom samo »problematičnih« slovnih znakova. Simetrično suprotna slova mogu se dodatno označiti kako bi se izbjegla konfuzija pri čitanju. Budući da disleksija ima širok spektar manifestacija, namjera je da se pismo može prilagoditi jedinstvenim potrebama korisnika. Nudi se 48 različitih fontova, a posebnost fonta je u tome što ostavlja dovoljan prostor između slova pa su zrcalno slična slova različito oblikovana što, zapravo, sprečava da ljudi s disleksijom zamijene, recimo, slovo b i d. Font ima i šest različitih debljina slova te četiri različita razmaka između slova. Upravo je taj razmak ključan u prepoznavanju slova kod osoba s disleksijom. Korisnik, roditelj ili terapeut tako može procijeniti koji font najbolje odgovara djetetu da postigne što bolje rezultate. Bit nije samo u velikim razmacima, već i u tome da smo prvi put font počeli promatrati kao nešto dinamično, nešto što se može prilagoditi. Radi se i o visini gornjih i donjih produžetaka, jer mala djeca i lošiji čitači vole istaknutiji obris riječi. Unutar samog fonta imamo standard i extended verziju koja ima još izduženije, odnosno naglašenije produžetke tako da im je lakše čitati. Zatim tu su i razmaci koji prilagođavaju i olakšavaju čitanje, pojašnjava Reić.


Statični i grubi fontovi 


Njegov je projekt jedinstven, jer aplikacije takvog tipa na tržištu nema, a sve je krenulo prije pet godina kada je otkrio da njegova kći ima poteškoća s čitanjem.




– Prije nekoliko godina, kći je upisivala drugi razred osnovne škole, i tada sam vidio da nešto nije u redu s čitanjem. Pokušavao sam pronaći način kako bih joj olakšao školovanje, no onda sam ostao u potpunosti iznenađen kad sam vidio da nema adekvatnog alata za nešto što pogađa otprilike deset posto populacije. Naime, 10 posto populacije koja govori slavenskim jezicima ima problem čitanja, jer manifestacija disleksije bitno ovisi o jeziku i pismu. Najviše disleksičara ima u engleskom jeziku, zbog velike razlike između pravopisa i izgovora. Tamo čak i do 25 posto populacije pati od nekog oblika disleksije. U Francuskoj taj problem pogađa 13 do 4 posto stanovništva, u Njemačkoj 17 posto. S druge strane, u Kini i Japanu, gdje se koristi slikovno pismo, manifestacije disleksije su ispod jedan posto. Razlog tome je što je slikovno pismo logička poveznica između pisma i značenja, a kod nas je abeceda skup apstraktnih znakova koje nemaju nikakvu poveznicu sa značenjem, ističe Reić.


Konačna verzija 


Problem aplikacija na koje je nailazio želeći pomoći kćeri, kaže, bili su fontovi koji su dosta statični i grubi, nisu prilagodljivi te imaju malo veze sa standardnim fontovima.


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



– Upravo zbog takvih nedostataka krenuli smo s izradom aplikacije. Ono što je jedno od bitnih obilježja disleksije je široki raspon manifestacija. Znači, ne postoje dva ista disleksičara. Tako ne može jedan font, odnosno jedno rješenje pomoći svima. Zato smo napravili rješenje koje je prilagodljivo. I mogu reći da sam jako zadovoljan, kako brojem korisnika u tako kratkom vremenu, tako i reakcijama struke koja je prihvatilaaplikaciju. Ono što je bitno naglasiti je da aplikacija nije zamjena za stručni tretman. Ona je samo alat koji pomaže, a koriste je i stručnjaci u kabinetima, priča Reić.


Iako je poticaj za ideju o stvaranju jedinstvene aplikacije OmoReader bila njegova kći, Reić kaže da je njoj samoj aplikacija pomogla manje nego drugima, a razlog je što je od ideje do realizacije kći već odrasla.


– Koristi je za lektiru, ali puno manje nego bih želio, ali ponosna je na ulogu muze u cijeloj toj priči i voli to često isticati, priča osnivač OmoLaba.


Ujedno dodaje i da se aplikacija još uvijek dorađuje. Konačna će verzija, ona savršena, biti na raspolaganju korisnicima u travnju, a kroz desetak dana izaći će nova inačica.


– Svakih mjesec i pol dana izbacimo osvježenu verziju. Konačna će verzija izgledati jednako kao i ova sada dostupna, imat će sve funkcije kao i sada, ali će raditi besprijekorno, navodi Reić.


Na aplikaciji je radio cijeli niz stručnjaka – dizajnera, logopeda, dječjih psihologa, a uključio se Marko Hrastovac, jedan od najboljih europskih tipografa, koji je, među ostalim, i koautor fonta koji se koristi u pariškom muzeju Louvre. Uspostavljena je i suradnja s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu, a izvršeno je i neovisno testiranje koje je provodila profesorica logopedije u suradnji s udrugom Dyxy i dječjom poliklinikom u Splitu.


– Jako smo zadovoljni što smo uspostavili suradnju s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom i s njima ćemo raditi na razvoju novih funkcionalnosti i novih alata koje bismo više usmjerili prema mlađoj populaciji, uzrastu od 10 do 12 godina. Želja nam je napraviti alate usmjerene na pomoć mlađoj djeci. Osim što radimo aplikaciju i font radimo i integraciju optimizacije fonta za digitalne školske sadržaje. S Profil Klettom sada radimo na sporazumu koji će omogućiti optimizaciju fonta kod njihovih digitalnih sadražaja. Imamo suradnju i s izdavačima i s tvorcima aplikacija, kaže osnivač OmoLaba.


Dodaje da OmoReader čita sve digitalne sadržaje, odnosno sve što se nalazi na uređaju kojim se koristimo, a zahvaljujući suradnji s CARNET-om i Bulaja Nakladom kroz aplikaciju su direktno dostupna 232 književna naslova od kojih su 72 lektire. OmoReader će se lansirati i na inozemno tržište, ali tek kada se testiranje u Hrvatskoj u potpunosti završi, no za razliku od hrvatskog tržišta gdje je aplikacija u potpunosti besplatna na inozemnom tržištu ipak će se djelomično naplaćivati, jer kako navodi Reić, cilj je da projekt bude održiv, a cijela priča oko OmoReadera skup je sport.


Detekcija disleksije


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Međutim, izlazak na strana tržišta nisu jedine ambicije OmoLaba, jer do postizanja konačnog cilja, olakšavanja života s disleksijom, OmoLab ima cijeli popis zadataka koje želi ostvariti. Mimo same aplikacije i projekta OmoLaba, kaže Reić, intencija je ukazati na problem detekcije disleksije u Hrvatskoj.


– Ona kreće kasno. Zapravo se disleksija uopće ne detektira, nego se tek krajem drugog ili početkom trećeg razreda detektiraju teškoće u učenju i čitanju, a djeca koja ne automatiziraju čitanje do treće ili kraja četvrtog razreda osnovne škole, imaju teškoće s čitanjem cijeli život. Tada mozak prestaje biti plastičan i vrlo teško se usvajaju nove informacije takve vrste koje su vezane za neurološke poveznice. Stoga, ako se do tada ne napravi nešto, jako je teško učiniti nešto kasnije. Ono što mi radimo je zapravo olakšavanje osobama koje imaju cjeloživotni problem s čitanjem. Omo Reader je samo alat koji olakšava čitanje, jer disleksija je stanje. Međutim, da bi uopće koristili te alate, moramo detektirati disleksiju puno ranije, već u predškolskoj dobi. Tako da bi mogli izrađivali takve alate, moramo izraditi protokole za ranu detekciju. Upravo sada nastojimo s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom napraviti te protokole i onda ići u javno zagovaranje da se protokoli prihvate, najavljuje Reić.


Međutim, OmoLab do uvođenja planiranih protokola ne miruje, jer već je u planu daljnji razvoj aplikacije u smislu zvučnog dodatka poput jingleova.


– Disleksija je fonološki poremećaj. Odnosno nemogućnost povezivanja grafema i fonema, slike i glasa slovnog znaka. Što znači da prilagodba fonta olakšava čitanje, ali alati s kojima bi se ostvarivala veza grafem-fonem bili bi puno učinkovitiji u prevenciji kasnijih problema s čitanjem. Ideja je da se slovni znak povezuje sa zvučnom slikom, jinglom kako bi se ta veza lakše i zabavnije izgradila, ali taj projekt je još u fazi razrade, zaključuje Reić.


Trajna crowdfunding kampanja


OmoLab funkcionira kao društveno poduzeće čiji su komunikacijski alati besplatni za krajnjeg korisnika, a jedini komercijalni projekt kojim se financira održavanje i daljnji razvoj komunikacijskih alata zapravo je trajna crowdfunding kampanja u okviru koje se korisnicima nude razni proizvodi poput majica, postera, grafika koje dijele vizualni jezik aplikacije. Reić kaže da je zarada od kampanje dostatna tek za preživljavanje. Ne pokrije troškove, ali veseli.


– U Hrvatskoj možemo testirati naše alate pa ih onda eventualno monetizirati na globalnom tržištu. To je ustvari naša generalna ideja. Pokušavamo postići tu finu liniju između društvenog utjecaja i financijske održivosti. Pokušavamo naći klackalicu. Ne želimo se obogatiti, ali moramo imati financijski održiv proizvod da bi trajao. Održavanje ovakvih stvari je skupo. Nove stvari stalno dolaze, moramo biti u hodu s istraživanjima i s drugim stvarima. Ali zadovoljan sam i mislim da smo na putu da se to sve ostvari. Sjajna je stvar u vremenima u kojima živimo okupiti takvu ekipu u kojoj je svatko od njih top u svojim područjima. Okruženje u kojem radimo je jako poticajno. Jako vrijedna stvar je što imamo analitiku aplikacije. Imamo 707 registriranih korisnika s disleksijom. Njihovo ponašanje pratimo po nizu parametara i već sada je to najveći »bazen« podataka za istraživanje disleksije u svijetu. To će nam omogućiti da unaprijedimo ove i razvijemo nove alate kako bismo mogli pomoći, kaže Reić.