Grad: Rijeka
Danas: 14° pretežno oblačno
Sutra: 4° 15° pretežno oblačno
11. prosinca 2017.
Otkriveni talent

NIKAD NIJE KASNO Ova je žena postala slikarica u 58. godini i odmah pobijedila na - Mandraću

S nestrpljenjem i strahom sam očekivala reakciju i komentar gospodina Claudija Franka kada ugleda sliku. Bilo bi mi jako neugodno da sam ga razočarala - Snježana Žana Boyd / Foto Srđan BRAJČIĆ
S nestrpljenjem i strahom sam očekivala reakciju i komentar gospodina Claudija Franka kada ugleda sliku. Bilo bi mi jako neugodno da sam ga razočarala - Snježana Žana Boyd / Foto Srđan BRAJČIĆ
Autor:
Objavljeno: 19. rujan 2017. u 7:24 2017-09-19T07:24:14+02:00

Uplivala sam u svijet umjetnosti s druge strane platna. Sve je za mene bilo novo. Nisam bila sigurna da li ja tu pripadam. Jesu li moji radovi, za tako stručnu komisiju dovoljno kvalitetni. Osjećala sam se i jako malom i nevjerojatno ponosnom i sretnom, uzbuđenom i ispunjenom. Upijala sam svaku njihovu riječ, odgovarala na sva postavljena pitanja, prenosi svoja iskustva ova slikarica koja je rođena u Zaprešiću, ali od malena živi u Voloskom

Snježana Žana Boyd pobjednica je ovogodišnje međunarodne likovne izložbe Mandrać u općoj kategoriji. Prilikom dodjele nagrade u Voloskom, struka je s puno hvale govorila o njezinoj slici, ali i općenito o njezinom pristupu umjetnosti u kojem se prepoznaje jedan posve originalni pristup.

No, ono što je posebno zanimljivo u ovoj inspirativnoj priči o pobjedniku Mandraća jest činjenica da je Žana postalaslikarica prošle godine, u svojoj 58. godini. Naime, 30. svibnja nastala je njezina prva slika. Već u srpnju ove godine postavila je svoju prvu samostalnu izložbu sa 40 radova. Radovi Žane Boyd mogu se pogledati u njezinoj galeriji koju je prije malo vremena otvorila u Voloskom.

– Ovogodišnje Međunarodno natjecanje likovnih umjetnika bilo je posvećeno Andriji Mohorovičiću. Za Mandrać sam pripremila slike jedrenjaka, riba, Voloskog, Opatije i nevezanih tema. Međutim, šest dana prije samog natjecanja saznala sam da ovogodišnji Mandrać ima zadanu temu. Istog trenutka otrčala sam kući, noseći u mislima kompletnu sliku koju ću prenijeti na papir. Inspirirana spomenikom koji je postavljen ispred rodne kuće Andrije Mohorovičića, uspjela sam do natjecanja dovršiti sliku točno onakvu kakva mi je bila u mislima. Moho slojevi nalaze se ispod zemlje, a ja sam u slojevima na slici, prošetala od središta zemlje do beskraja u svemir, kaže nam Žana Boyd koja je ove godine prvi puta nastupila na Mandraću.

– Naravno, nisam znala ni pravila, ni gdje ću postaviti svoj »izlog«, ni kako će se ponašati moje slike na papiru na vjetru, suncu, gdje i kako se zaštititi, osigurati, kada doći, kako se prijaviti, što činiti. Ujedno, nisam znala ni kakav je rad komisije, smijem li s njima razgovarati, moram li se maknuti i ne smetati kada dođu do mojih radova. Jako sam se trudila da radovi budu izloženi na profesionalan i oku ugodan način, što je teško i zbog vjetra, sunca i neravnog terena. Htjela sam poštivati njihovu struku, ali kako kad nemam iskustva. Bila sam jako uzbuđena jer će povjesničari vidjeti moje radove. Nadala sam se da ću smjeti biti blizu njih i čuti njihove komentare i kritike iz kojih mogu puno naučiti. Nije me brinulo hoće li kritike biti pozitivne ili negativne. Dapače, iz negativnih se puno brže uči. S nestrpljenjem i strahom sam očekivala reakciju i komentar gospodina Claudija Franka kada ugleda sliku. Bilo bi mi jako neugodno da sam ga razočarala, priznaje Žana Boyd i kaže da je za nju ovaj Mandrać bio samo još jedan korak naprijed u osobnom napredovanju i stjecanju iskustva.

Povjesničari kraljevi

– Nisam tamo došla zbog nagrade. Nagradu nisam ni očekivala. Ja sam tu debitant. Ja učim. Do Mandraća, svi akademici i profesionalni slikari koji su vidjeli moje radove, izrazili su svoje oduševljenje i podržali me da nastavim slikati baš u tom pravcu u kojem sam krenula. A ja sam nestrpljivo na Mandraću čekala povjesničare umjetnosti kao da dolaze njihova visočanstva - kraljevi iz dalekih cijenjenih zemalja. Joooj, nikada nisam upoznala nekoga iz te struke. Uplivala sam u svijet umjetnosti s druge strane platna. Sve je za mene bilo novo. Nisam bila sigurna da li ja tu pripadam. Jesu li moji radovi, za tako stručnu komisiju dovoljno kvalitetni. Osjećala sam se i jako malom i nevjerojatno ponosnom i sretnom, uzbuđenom i ispunjenom. Upijala sam svaku njihovu riječ, odgovarala na sva postavljena pitanja, prenosi svoja iskustva ova slikarica koja je rođena u Zaprešiću, ali od malena živi Voloskom.

Ističe kako još uopće nije svjesna koliko je to veliki uspjeh.

– Drugi mi to stalno ponavljaju. Samo znam da sam sretna jer se moji radovi sviđaju i drugima, jer im pogled na njih, potiče pozitivno raspoloženje. Postigla sam svoj cilj. Prostrla sam ljepotu i pozitivnu energiju i svatko ima mogućnost doći u moj prostor u Voloskom i uživati, a tko poželi, može dio toga prenijeti u svoj dom. Moj put do ove nagrade bio je nevjerojatno kratak, ne uzimajući pritom u obzir moje cjeloživotno igranje slikarskim priborima. Vjerojatno su geni i utjecaj oca odigrali veliku ulogu, kao i moj pravi izbor uzora. Moje čestitke i zahvala pokrovitelju, organizatoru i ostalim akterima koji su sudjelovali u ovogodišnjem održavanju manifestacije. Prvenstveno zbog obilježavanja obljetnice rođenja Mohorovičića, a zatim i zbog ogromnog napora koji čine kako bi Mandrać svake godine bio sve kvalitetniji i postizao višu i širu razinu, kaže Žana Boyd čije je djevojačko prezime Mudrinić.

Smirivanje misli

U njezinoj porodici ona je već treća generacija slikara. Naime, djed i otac također su bili slikari amateri. Odrasla je u obitelji slikara i glazbenika, svirala je klavir, i uz oca kroz igru isprobavala sve tehnike slikanja.

– Crtanjem sam smirivala razigrane misli i kontrolirala koncentraciju u školskoj klupi. Sve školske bilježnice i knjige, bile su do kraja školske godine ispunjene mojim crtežima. Oslikavala bih zid u svojoj sobi, namještaj, torbe, traperice, majice... čak sam jednom »uljepšala« i svoje stare cipele. U vremenima kada su se još pisala pisma, postojale su plave i bijele kuverte. Često sam se dopisivala a kuverte i papir sam oslikavala. Tjedno sam pisala i oslikavala po nekoliko pisama. Slikala sam ili crtala po bilo čemu što mi je bilo pri ruci. Kada bi se u kafiću pored računa našla i olovka, poleđina papira bila bi oslikana prije posljednjeg gutljaja kave. Imala sam ja i nekoliko većih, dovršenih radova. Ne znam gdje je to sve nestalo. Mislim da je to pravilo svemira: Ono na što ne obraćamo pažnju, neprimjetno se udalji... nestane iz naših života. Crtala sam za sebe, radi svog osjećaja u momentu crtanja. Nisam ni razmišljala da to podijelim s nekim drugim, prisjeća se ova umjetnica koja se u životu bavila raznim poslovima.

Poruka skrivenim talentima

– Poručila bih onima koji svoje talente i radove skrivaju u svojim kućama - ako se želite pomaknuti s mjesta (skrivenog od tuđih pogleda), pronađite osobe koje se nalaze tamo gdje vi želite biti. Kada pronađete osobu koju dovoljno poštujete da vam bude uzor, obratite joj se. Ako vas odbije, to nije razlog da ne nastavite dalje. Tražite još. A kada pronađete svoj uzor, pitajte i slušajte. Činite sve što vam kaže. I ono što vam se sviđa i ono što vam se ne sviđa. Bez izgovora. Kada vam pokaže put ka sljedećem koraku, pokušajte učiniti bar dva. Pokažite da se trudite i dobit ćete još. Ako i ne razumijete što i zašto radite, nije važno. Shvatit ćete s vremenom. Kad jednom krenete, nemojte se zaustavljati, ma koliko puta zapeli ili pali. To je jedini put uspjeha. Nagrade i priznanja su dokaz da ste imali sreće i da je prevladalo mišljenje većine. Uspjeh je u osjećaju sreće, ispunjenosti i zadovoljstva kroz osobni rast kojim obogaćujete kvalitetu svoga života i života svojih najbližih, poruka je Žane Boyd.

– Prvi dio radnog vijeka provela sam malim dijelom u banci, a većim dijelom u području socijalne zaštite, gdje sam puno naučila o odnosima, ljudima, njihovoj psihi, razlozima i utjecajima koji su im formirali život kakav žive. Početkom devedesetih svima nam se počeo mijenjati život. Preko noći sam ostala bez posla. Nije bilo izbora ni izgovora, već - otvori sama sebi svoje radno mjesto, zasuci rukave, danju radi, noću uči. Od tada se bavim privatnim poslom. Informatika me odvela u knjigovodstveno područje jer sam došla na ideju da napravim knjigovodstvene programe, pošto su ljudi počeli ostajati bez posla, a dobili su mogućnost otvarati svoja poduzeća. Knjigovodstvo je neizbježan segment u kojem sam iskoristila priliku da ga »informatiziram« što još nitko do tada nije učinio. Da bih mogla napraviti kvalitetne programe, morala sam i savladati to područje. I tako sam igrom slučaja, jer je bilo brže i isplativije raditi taj posao nego samo prodavati programe, u konačnici završila u vodama ekonomije. Do danas sam sva moja stečena znanja prenijela mojim kolegicama koje su vrsni stručnjaci i zahvaljujući njihovom maksimalnom i nesebičnom zalaganju meni ostaje dovoljno vremena za umjetnost. Njima odajem posebno priznanje. Drže posao pod kontrolom i nesebično me podupiru i pomažu u ovom novom području, naglašava Žana Boyd.

Što više doživljaja

– Moj djed je u slobodno vrijeme svirao klavir i slikao. Njegov put samoukog slikara nastavio je moj otac koji se i profesionalno bavio glazbom. On mi je približio sve tehnike slikanja, a baka i mama su se pobrinule da dobijem što više doživljaja, materijala, knjiga, i da uživam u upoznavanju umjetnosti kroz glazbu, slikarstvo, arhitekturu i književnost. Otac je u mladosti puno slikao, pa je potpuno prestao zbog nedostatka vremena, ali se u mirovini polako ponovno vratio slikarstvu. U zadnjim mjesecima svog života rekao: »Kada ćeš ponovo početi crtati? Nemoj čekati penziju kao ja.« Ta riječ » ponovo« odzvanjala mi je u mislima i zapanjila me spoznaja da sam ju potpuno izbrisala iz svog sjećanja. Jedne sam večeri, spontano uzela papir i olovku, nacrtala prvu sličicu u jednom dahu i od tada se nisam zaustavila. Crtala sam svaki dan u slobodno vrijeme. Moji kućni prijatelji, suradnice, obitelj, vidjevši moje radove, nagovorili su me da ih pokažem nekom akademskom slikaru, otkriva nam Žana Boyd koja ne skriva da je presudnu ulogu odigrao akademski slikar iz Voloskog Claudio Frank.

– Stanujem u Voloskom, svakodnevno prolazim pored ateljea Claudia Franka, ateljea Vedrana Ružića i njegovih kolega. Tu je i Galerija Gal. Njihovi izlozi prepuni su bogatog sadržaja i šarolikih tema i boja. Prekrasno je vidjeti te prizore i na suncu i u sivilu kišnog dana. Frankov atelje nalazi se blizu moje kuće. Danima sam prolazila i nisam se usudila pokazati mu svoje radove. Nakon upornog nagovaranja kućnih prijatelja i obitelji, jednog sam ga dana upitala da li bi bio toliko ljubazan da odvoji malo vremena i dođe do mene, pogledati nešto što ja doma crtam.

Frankovo otkriće

Sa strahom, sramežljivo, i s velikim uzbuđenjem, posložila sam svoje radove po zidovima, stolicama, stolovima. Frankova reakcija je bila »veliko ugodno iznenađenje«. Zapravo, kasnije mi je priznao da je imao namjeru odvojiti desetak minuta i doći susjedi iz kurtoazije, ali kada je ugledao radove rekao je: »Pa ovo je ozbiljan rad. Ovo je umjetnost. Ti si novo otkriće.«, prisjeća se ova samouka slikarica i otkriva da je bila iznenađena takvom reakcijom, kritikama i pozornošću jednog velikog i priznatog slikara.

– Frank je jednom riječju bio oduševljen i dao mi je prvi zadatak: – Nabavi papir velikog formata, nacrtaj nešto u ovom stilu i donesi mi.

Crtala sam dva i pol mjeseca. Teško je opisati osjećaje koji su se u meni ispreplitali u tim trenucima. Uživanje u radu, ponos što moj rad želi pogledati svjetski priznati akademik, strah od pogreške i neuspjeha, priča Žana Boyd koja se zahvaljuje Claudiju Franku na tome što je otkrio u njezinim radovima umjetnički talent i činjenicu da ima potencijala svoju umjetničku dušu prenijeti u sliku koja se može nazvati umjetnost.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Foto iStock
Specijalistička dermatovenerološka ordinacija dr. Stanić Žgombić

NOVIJE NEINVAZIVNE TEHNIKE pomlađivanja