Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
11. prosinca 2017.
Volonteri lavovskog srca

NEVJEROJATNA PRIČA IZ KANFANARA Anamarija i Filip Marić odlaze u Tanzaniju graditi dječje sklonište

Mladi bračni par iz Kanfanara Anamarija i Filip Marić kreće put juga Tanzanije gdje su odlučili podići sirotište i stvoriti dom za šezdesetak napuštenih afričkih mališana / Foto Marko GRACIN
Mladi bračni par iz Kanfanara Anamarija i Filip Marić kreće put juga Tanzanije gdje su odlučili podići sirotište i stvoriti dom za šezdesetak napuštenih afričkih mališana / Foto Marko GRACIN
Autor:
Objavljeno: 12. listopad 2017. u 7:23 2017-10-12T07:23:00+02:00

Na zemljištu koje je trenutno bez struje, vode i pristupnih cesta, »negdje u nigdje« Tanzanije Anamarija i Filip namjeravaju izgraditi dom za napuštenu, odbačenu ili djecu bez roditelja. Osnivači su Udruge »We are one« čiji je cilj zbrinuti i u životu pomoći tanzanijskoj djeci kojoj je pomoć potrebna, a takve, kažu ima toliko da bi na svakom kilometru trebalo jedno sirotište

Ovo nije uobičajena hrvatska priča ili zbilja, kako vam drago. Iako, oni jesu mladi, i definitivno odlaze iz Lijepe Naše. No, ne u Irsku ili neku sličnu hrvatskoj mladeži »obećanu zemlju« već u Afriku.

I ne odlaze trbuhom za kruhom, već da bi malim afričkim trbuščićima dali kruha i život koliko-toliko dostojan čovjeka. Anamarija i Filip Marić, mladi Kanfanarci kreću put juga Tanzanije gdje su odlučili podići sirotište i stvoriti dom za šezdesetak napuštenih afričkih mališana. I nije ova priča nastala preko noći, kao ni njihova odluka iako je zapravo u početku sve bilo »na prvu«.

Anamarija i Filip Marić - volonteri lavovskog srca / Foto Marko GRACIN

Vraćamo se u 2015. godinu kad su se na nekom rođendanskom slavlju upoznali, pa nakon mjesec dana ponovo sreli i u razgovoru shvatili da bi Filip silno želio negdje otputovati ali »dalje«, a da Anamarija namjerava upravo »dalje« odnosno otputovati drugi put u svom mladom životu na volontiranje u Afriku.

I ništa logičnije od toga da mladića koji je, zbog prometne nesreće već devet godina prikovan za invalidska kolica, i ništa logičnije nego da on prihvati poziv, i ništa logičnije nego da se na to putovanje i upute.

Anamarija i Filip sa štićenicima u sirotištu sv. Ante u Songei / Foto arhiva Anamarije i Filipa Marića

Kolajna ljubavi

– Je, tako je bilo. Sad koliko tu ima ili nema logike, ne zamara me. Mi smo dogovor ostvarili i već u studenom 2015. godine bili na putu za Afriku. Prvi put sam otišla volontirati u Tanzaniju godinu ranije i to preko Udruge »Kolajna ljubavi«, odvolontirala svoje pa si obećala da ću se opet vratiti. Vratila sam se s Filipom. Tri smo mjeseca volontirali u sirotištu sv. Ante, potom smo mjesec dana putovali Afrikom, da bismo na kraju odlučili posjetiti i »Mali dom« kojeg vodi fra Miro Babić. To vam znači s juga Tanzanije putovati dugih 1.600 kilometara do centralne Kenije tj. do »Malog doma«, priča Anamarija.

Filip Marić s malim Afrikancima

Možemo samo probati zamisliti njih dvoje kako se truckaju po trošnim i malo postojećim, malo ne postojećim afričkim cestama u nazovi mini busevima ili kako ih tamošnji narod zove – matatu vozilima.

Anamarija Marić prvi put je volontirala u Africi 2014. godini

– Nije bilo ni jednostavno, ni lako ali kad nas dvoje nešto zacrtamo onda to tako i bude. U biti želja za posjetom »Malog doma« bila je velika iz razloga što u tom sirotištu žive djeca u kolicima, djeca s posebnim potrebama i silno sam im htio na vlastitom primjeru pokazati kako ni kod »bijelih ljudi« sreća ne raste na stablu, priča Filip i dodaje kako su kad su ga ugledali u nevjerici vikali »stigao je bijeli čovjek u kolicima«.

Jeste li vi normalni?

Baš si razmišljamo koliko puta su A&F, nakon što su obitelji i prijateljima priopćili da putuju u Afriku, ne na nekoliko mjeseci već za puno, puno duže čuli pitanje »Jeste li vi normalni«? Oni kažu: bezbroj.

– Da, čuli smo ih bezbroj, a tek koliko ih je bilo koji su ga pomislili izgovoriti ali se nisu usudili. Jesmo li ili nismo normalni pitanje je koje si mi nikad sami nismo postavljali iz razloga što je nama ovo što namjeravamo učiniti sasvim normalna ljudska gesta, kaže Filip i dodaje – uostalom što je normalno, a što nenoromalno? Tko određuje ta pravila normalnosti? Mislim da je sve onako kako je valjda negdje zapisano jer tako mora biti.

Zadnjeg dana boravka u sirotištu sv. Ante u Songei Filip je zaprosio Anamariju, a mali zbor anđela, odnosno štićenika sirotišta zapljeskalo je i zapjevalo u čast njezinog pristanka.

– Bilo je zadnju večer prije odlaska, na posljednoj zajedničkoj večeri i ja vam sad ne mogu prepričati emocije tog trenutka osim reći – nikad doživljeno, kaže Anamarija.

U Afriku su se vratili u siječnju ove godine, ali su uz volontiranje imali još jedan zadatak, a taj je – pronaći zemljište koje mogu kupiti. Zemljište za što? Ne sigurno za uzgajanje šparoga već mjesto na kojem će izgraditi svoje sirotište.

– Poželjeli smo to već pri prvom zajedničkom odlasku u Tanzaniju jer tamo ima toliko ostavljene, maltretirane i odbačene djece da su sirotišta nužna potreba, pojašnjava Anamarija.

Negdje u nigdje

Njihovo će se nalaziti još južnije od sirotišta sv. Ante u Songei. Nekih 150 kilometara dalje, u blizini jezera Nyasa. Na granici s državom Malawi.

Priča o Zubić vili

Jednom dečkiću se klimao zub i ispao mu je. Rekla sam da ga stavi pod jastuk, da će doći Zubić vila i donijeti mu nešto. Tako je i učinio, a onda kad se ujutro probudio kraj kušina je našao lizaljku. Njegovu sreću vam ne mogu opisati, a ni svoju koja je bila produkt njegove. Ali što? Sve je to završilo tako da su nakon toga ostala djeca počela vadit zube i koji se klimaju i koji ne, pa ih stavljati pod jastuk. A sve zbog lizaljke. Ludilo, priča Anamarija.

– Nema vode, nema struje, ima pa malo nema ceste ali posljednjih 50-ak kilometara nije asfaltirana, znači teško je prohodna, pogotovo u kišnoj sezoni. Ali ima volje. U sirotištu bi skrbili o djeci starosne dobi od nulte pa do godine punoljetnosti. Željeli bi imati samoodrživo sirotište koje bi imalo kapacitet od 60 štićenika, a za njih bi izgradili deset kućica tj. o šestoro djece bi se brinula jedna »mama«. Podijelili bi ih tako da u jednoj zajednici žive djeca različitih dobnih skupina. Ono da stariji mogu brinuti o mlađima. Na foru obitelji. Za sve to ostvariti, razmišljali smo, treba nam oko tri godine. Ako bude prije – super, priča Filip.

Anamarija pak dodaje da bi i u njihovom sirotištu dom našla i ostavljena djeca, i ona koja nemaju roditelja, ona koju je obitelj odbacila jer su invalidi, jer su albini, jer su djeca s posebnim potrebama i slično.

– Život Afrike je surov. Kad prvi put dođeš ostaneš preneražen i jako ti je teško nositi se s tom emocijom tuge i bespomoćnosti da nešto zauvijek promijeniš. No, svako dijete maknuto s ulice, svako nahranjeno dijete ili dijete koje je dobilo mogućnost da se školuje jedna je pobjeda. Odnosno to ti je ona priča o kapu i slapu, pojašnjava Filip.

Njihova Afrika

O lijepim i ružnim stvarima Afrike, konkretno krajeva Afrike u kojima su bili, Anamarija i Filip su nam podosta toga ispričali, ali na pitanje što bi izdvojili kao naj i haj, a što kao fuj malo su zastali, razmislili, a onda je Anamarija rekla: Nigdje tako plavo nebo, tako zelena trava i tako crvena zemlja ne postoje kao u Tanzaniji za vrijeme kišne sezone. Boje, boje, boje. Tamo sve vrišti od boja. A najtužnije i najružnije je to što je njima pojam ljubavi između dvije osobe, kao i obaveza koje takva ljubav sa sobom nosi, totalna nepoznanica.

– Mene oduševljava ta pozitiva koja tamo vlada. To što za njih ne postoji ni jučer, ni sutra, već samo danas. Ili, kako bi rekao naš prijatelji fra Miro Babić – dok ostatak svijeta ima sat, Afrikanci imaju vrijeme. A ono što je grozno je stanje u njihovom školstvu i zdravstvu.

Na upit kako su uspjeli iz situacije bespomoćnosti prijeći na situaciju – borit ćemo se, Anamarija odgovara:

– Sve te emocije šoka i nevjerice koje te obuzmu kad prvi put vidiš to zanemarivanje i maltretiranje djece, pogotovo one »drugačije« s vremenom nestaju. Kao da otupiš u tom emotivnom, nazovi plačljivom dijelu i samo počneš razmišljati kako tome doskočiti. Ne na foru da ti sad tamo možeš nešto silno promijeniti, da ćeš promijeniti njihov mentalni sklop, već na foru kako to ublažiti, odgovara Anamarija.

Ovi mladi Kanfanarci, u međuvremenu su se i vjenčali. U roku od tri godine trebali bi dobiti i ni više, ni manje nego 60-toro djece. Trebali bi na jugu tamo nekakve Tanzanije ostvariti svoj san. A ostvarujući ga pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija – nemoćnima i nimalo krivima što su se rodili takvi kakvi jesu, u sredini koja takve kakvi su oni ne tolerira. Sizifovski posao je pred njima, ali dok je među njima i u njima ljubav koja se iščitava iz svakog pogleda, svake izgovorene riječi i svakog makar slučajnog dodira, ne sumnjamo da će uspjeti. Da će njihov projekt tj. Udruga »WE ARE ONE« ostaviti traga na afričkom tlu. Oni put svog sna kreću u siječnju iduće godine, a mi im i sad, i svakog trenutka u budućnosti želimo svu sreću ovog svijeta. Trebat će im, baš kao što će im trebati i svaka donacija, pa tko želi biti dio njihove humane priče broj žiro računa spomenute Udruge glasi HR0523600001102625664.

Mladi Kanfanarci kreću put juga Tanzanije

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka