Susreti sa smrću

NEVJEROJATNA PRIČA Goranin Anton Colnar – čovjek s devet života

Marinko Krmpotić

Odazvao sam se pozivu za vojsku, kasnio sam tri dana jer sam najprije morao pokopati oca. Poslali su nas u Varaždin, a potom u Njemačku. Nakon dva i pol mjeseca obuke morali smo u Rusiju, kaže Anton Colnar koji je samo čudom iz ratnog vihora uspio izvući živu glavu



BROD MORAVICE – Kad čovjek ima punih 97 godina kao što ih ima Anton Colnar iz malog goranskog mjestašca Donji Šehovac, smještenog desetak kilometara od Brod Moravica, onda je sigurno da je u tih gotovo stoljeće života bilo svega i svačega. No, u Colnarovom primjeru događaja i zbivanja je toliko da nadilaze i nekoliko prosječnih života! Prvi je to otkrio Rasim Karalić, delnički zaljubljenik u dokumentarni film koji je o Colnaru snimio film nazvan »Čovjek sa devet života« određujući naslovom činjenicu da je i danas iznimno vitalni Goranin u nekoliko navrata izbjegao smrt – nekoliko puta na bojišnici pod Staljingradom gdje je sudjelovao kao dio njemačke vojske, potom je preživio i rusko zarobljavanje i partizansku osudu na smrt, a na kraju je preživio i napad medvjedice. No, evo priče…


Smrt majke i oca


Colnaru je 1937. godine svega šesnaest godina kad mu umire majka, a nedugo potom otac ostaje gotovo nepokretan nakon moždanog i srčanog udara. Na pleća još nedozrelog mladića i njegove tri godine mlađe sestre pada briga o kućanstvu i bolesnom ocu, a sve nekako ide do 1942. godine kada se gotovo istog dana događaju dvije dramatične stvari – umire im otac, a mladi Colnar dobiva poziv za vojsku tadašnje NDH.


Anton kao dječak s majkom Agnezom i sestrom Stankom


Anton kao dječak s majkom Agnezom i sestrom Stankom





– Baš na dan pogreba morao sam se javiti u vojarnu u Karlovac. Naravno, nisam mogao oca ostaviti nepokopanog pa sam kasnio tri dana, ali nekih posebnih problema nisam imao, jer su vojne vlasti provjerom utvrdile da govorim istinu. No, bolje bi bilo da nisam došao… Naime, nas stotinjak izdvojili su i rekli nam da idemo u Varaždin na izobrazbu za podoficire. Kad smo tamo došli nakon samo dan-dva poslali u nas u Njemačku gdje smo trebali nastaviti to obrazovanje za časnike. Naravno, nikome od nas to nije bilo drago, ali nisi smio ništa reći protiv tih odluka. U Njemačkoj smo na obuci bili čak dva i pol mjeseca, a obećano nam je da ćemo nakon toga biti vraćeni u Hrvatsku gdje ćemo nastaviti služiti. No, kad je obuka privedena kraju nas su umjesto u Hrvatsku, poslali u – Rusiju! Naravno, mnogi od nas to nisu željeli, ali nikoga od nadređenih za to nije bilo briga.


Pakao Staljingrada


Do Harkova smo putovali vlakom, a onda pješice dalje prema Staljingradu. Pješice smo svaki dan prilazili na desetke kilometara i tako došli do Staljingrada koji je u okruženju držala njemačka vojska koje smo i mi bili dio. A tamo je bilo strašno. Primjerice, već jednog od prvih dana došlo je do nesporazuma između naše artiljerije i pješaka pa smo bili u skupini vojnika koju je bombardirala vlastita artiljerija i ubila oko osamdeset naših vojnika. Osamdeset! Tako opasno bilo je stalno – danju nas je tukla ruska artiljerija, noću njihovi avioni i jednostavno nikad nije bilo mira.


Anton Colnar sa suprugom Antoniom


Anton Colnar sa suprugom Antoniom



Najdramatičniji trenutak tog dijela mog ratovanja pod Staljingradom dogodio se 16. srpnja kad sam bio s desetak naših vojnika koji su kartali u bunkeru koji je prije pripadao Rusima i kojeg smo osvojili te se u njega smjestili ne računajući da je on bio jako dobro utvrđen prema našim položajima, ali jako loše utvrđen prema ruskim položajima. Zapravo, prema njima bio je potpuno otvoren. Oko 11 sati ja sam sjedio na ulazu u bunker, na stepenicama i gledao kartanje. Onda sam morao ići izvršiti nuždu pa sam se ustao i krenuo do mjesta gdje smo to obavljali. Tek što sam tamo došao s ruskih položaja u bunker je točno kroz vrata, baš na mjestu gdje sam do pred koji trenutak sjedio, uletila granata i ubila svih osam ljudi unutra. Naravno, da sam ostao tamo ubila bi i mene, i to čak i da nije eksplodirala ubila bi me svojom snagom i brzinom, priča svoju nevjerojatnu priču Anton Colnar.


Spao na 47 kila


– Rat u Rusiji za mene je završio 22. studenog te 1942. godine. Držao sam stražu u zgradi gdje je bio štab. Rusi su nas bombardirali, a jedna mina je udarila i na lokaciju na kojoj sam se ja nalazio i uništila taj dio zgrade. Jedva su me izvukli iz ruševina, a od posljedica bombardiranja bio sam ranjen u glavu i nogu, govori dalje.



– U Rusiji je stalno bilo jako, jako zima i nikako se nismo mogli ugrijati. Meni su otpali nokti na nekoliko nožnih prstiju, imao sam rane od ozeblina na ušima i čelu, a još je veći problem znala biti glad. Dolazili su nama obroci, ali je to često bilo malo, a ponekad ih nije znalo biti pa smo radili svašta. Primjerice, bez imalo srama hvatali smo mačke i pse, ubijali ih i jeli, a kad bi koji konj crknuo i njega bismo pojeli. Tako je to, danas se to nekome čini nemoguće i gadljivo, ali zbilja je bilo tako. Zato ja danas nikad, ali baš nikad, ne bacim ni mrvicu kruha. Pojedem svaku koricu, da je ne znam koliko stara, jer znam što je glad, govori Colnar.



– Sjećam se kao kroz maglu kako su me izvlačili i komentirali da neću još dugo. Ipak, prebacili su me u bolnicu i to u Rostov, a budući da su me prebacivali u nesvjesnom stanju završio sam u rumunjskom dijelu bolnice gdje ja nikog nisam razumio, a ni drugi mene. Štoviše, oni su, kako sam zaključio, smatrali da sam lud i pitanje je što bi bilo dalje da me nije spasio jedan – Srbin. Kako se on našao u toj njemačkoj vojsci ja nisam saznao, ali je čovjek shvatio da ja nemam veze s Rumunjima i zahvaljujući njemu sam iz tog dijela bolnice prebačen u njemački dio odakle sam brzo upućen u Njemačku, odnosno u Hamburg. Imao sam tada, nakon tog ranjavanja i preboljene žutice, 47 kilograma i bio na rubu smrti pa su me iz Hamburga transportirali u Beč i tamo sam imao sreće jer sam naletio na jednog austrijskog doktora koij je u Prvom svjetskom ratu služio s Hrvatima u Karlovcu i Rijeci koju je on stalno zvao Fiume. On mi je posvetio veliku pažnju i zahvaljujući njemu sam preživio, iako su posljedice ostale, nastavlja priču Colnar koji je niz dramatičnih dožvljaja imao i u trenucima poraza njemačke vojske kojoj je pripadao.


Ruska propusnica


– Tih zadnjih dana rata smo iz Beča mi bivši vojnici preobučeni u civilna odijela pješice krenuli iz Austrije. Došli smo do Wiener Neustadta i tu su nas zaustavili i zarobili Rusi. Nas jedno trideset-četredeset smjestili su u jednu veliku zgradu i tu nas držali te ispitivali. Mene je stalno bilo strah da će to ispitivanje završiti strijeljanjem pa sam nagovorio jednog Mariborčana da pokušamo pobjeći što nam je i uspjelo. Nekako smo se uspjeli izvući i krenuli prema granici. Brzo smo shvatili da će nas opet uhvatiti pa smo izbjegavali ceste i od Bečkog Novog Mesta mi smo do Lendave išli livadama i šumama.


No, čim smo prešli granicu uhvatili su nas partizani koji, naravno, nisu vjerovali da smo obični seljaci. Odveli su nas u štab, a tamo sam imao sreće jer su glavni bili Rusi koji su, kad su shvatili da ja sasvim dobro govorim ruski, njemački i hrvatski, odlučili da im budem tumač. Naravno, prihvatio sam jer drugo i nije bilo moguće i tih nekoliko tjedana mi je bilo jako dobro jer sam zahvaljujući prevođenju živio dobro i bez problema. Na kraju su me čak i pozvali da nastavim s njima prema Njemačkoj, ali sam nekako izmolio tog njihovog komandanta koji me je cijenio da me pusti.



Dramatične trenutke Colnar je doživio i kad je početkom 1943. godine došao na jednomjesečni oporavak nakon ranjavanja. Željezničku postaju u Brod Moravicama držali su Talijani koji su mi rekli da sam lud ako dalje nastavim u njemačkoj uniformi, jer je sve puno partizana. Poslušao sam ih i obukao civilno odijelo te bez problema došao do svog Donjeg Šehovca i još se čudio što nikoga nisam sreo. No, ubrzo se pokazalo da su Talijani bili u pravu. Sat-dva sam bio doma kad mi je na vrata zakucala jedna – partizanka. Bila je jako lijepa i dopala mi se, a čini mi se da sam se i ja njoj dopao.


Zvala se Ana Vučinić i pitala me odakle sam došao, a ja sam joj sve rekao na što mi je ona predložila da se, kad već tvrdim da nisam svojom voljom u njemačkoj vojsci, ostanem i pridružim se njima. Ja sam načelno pristao i ona je otišla, a pred večer je došla ona i pet naoružanih partizana. Ušli su mi u kuću i počeli me ispitivati tvrdeći kako sam ja njemački vojnik, kako sam se borio protiv njihove braće i kako me treba ubiti. Ja sam se pokušavao braniti, ali njihov vođa, Anin brat Marko, napisao mi je pred mojim očima – smrtnu presudu. I rekao da će me odmah strijeljati!


Naravno da sam bio ustrašen i mislio sam da mi je kraj. No, onda je skočila Ana, doslovce kleknula pred svog brata i počela ga moliti da me poštedi jer je sigurna da sam dobar čovjek i da ću im se pridružiti. Nakon nekoliko minuta uvjeravanja on je poderao presudu i rekao mi da mi za sada opraštaju, ali da ću biti pod kontrolom. I zaista je tako bilo. Svaki dan su pazili na mene, ali sam jednu večer, zaključivši da bi me ipak netko od njih mogao ubiti, odlučio pobjeći i poslije doći do Zagreba odakle su me vratili u Austriju.



On se smilovao i ne samo da je pustio nas trojicu, mene i dva Slovenca, već nam je dao i posebnu propusnicu koja me, shvatio sam to tek kasnije, spasila. Naime, od Lendave smo prema Sloveniji išli preko Austrije i to preko Bleiburga. Tamo su bile stotine i tisuće ljudi iz Hrvatske za koje pojma nisam imao što ih čeka, a da nije bilo propusnice, zadržali bi i nas. No, čim bismo pokazali propusnicu na ruskom, odmah su nas puštali. Tako sam ja uz svoje prijatelje pješke stigao do Ljubljane te onda nastavio i prema Kočevju, odnosno Brodu na Kupi pa mojim Brod Moravicama. Od Bečkog Novog Mesta ja sam, preko Lendave i Bleiburga, sve propješačio, kazuje Anton Colnar.


Zatvor na Sušaku


– To pješačenje se nastavilo i kad sam došao kući. Naime, samo dan nakon što sam stigao vlast iz Brod Moravica poručila mi je da se moram, jer sam bio dio fašističke vojske, javiti vlastima u Delnicama. Moram priznati da nitko nije bio ni agresivan pa me čak nisu ni pratili nego sam sam krenuo put Delnica gdje smo pričekali da se skupi nekoliko nas koji nismo bili dio pobjedničke vojske, a onda smo uz pratnju nekoliko vojnika pješice otišli do Rijeke. Tu sam bio smješten u zatvor na Sušaku gdje sam upoznao nekoliko zanimljivih ljudi, primjerice bivšeg gradonačelnika Crikvenice Cara i narodnog zastupnika Turinu.


Meni na Sušaku nije bilo loše jer su očigledno moji ispitivači vjerovali da sam njemačku vojsku služio jer sam morao i da nisam učinio ništa nikome. No, nešto se moralo odslužiti, ali je to bilo više vezano uz rad pa sam tako, budući da sam znao njemački, bio zadužen za njemačke zarobljenike koji u gradili most na Rječini, odnosno kasnije kosili na području Klane. Za kraj tog dijela kazne upućen sam u čuveni zatvor u Novoj Gradiški i tek sam tamo vidio što je to zatvor. Ali, dio obveza i tamo je bio radnog karaktera pa sam dosta vremena proveo gradeći neke domove JNA u susjednoj Bosni i Hercegovini te ubrzo i to služenje kazne priveo kraju, prisjeća se Colnar tog razdoblja života.


Napad medvjedice


– Kad sam se vratio doma, već tamo 1946. godine, živjeti nije bilo lako iako sam bio slobodan. Primjerice, na željeznici ili gotovo bilo gdje drugdje nisam mogao dobiti posla jer sam bio pripadnik protivničke vojske. Onda me spasio dr. Stipaničić koji me je jednom prilikom savjetovao da se prijavim za rad u Šumariji, jer tamo ne traže dokumente o tome gdje sam bio u ratu. Poslušao sam ga i dobio posao i od tog je trenutka krenulo na bolje, govori nam Colnar dodajući da je život umalo izgubio kad je rat već davno bio gotov i kad se živjelo mirno i dobro.


Devedeset mu je i sedam godina, ali svaki dan više je oko kuće nego u njoj / Foto Marinko KRMPOTIĆ


Devedeset mu je i sedam godina, ali svaki dan više je oko kuće nego u njoj / Foto Marinko KRMPOTIĆ



– Dana 14. ožujka 1984. godine doživio sam opasan napad medvjedice. Bilo je to u šumi iznad iznad Kupe. Iako sam imao pušku mislio sam da će me pustiti na miru, ako nastavim svojim putem. Ali, vraga. Krenula je ona na mene, ja sam onda pokušao skinuti pušku, ali je bila prebrza za mene. Nakon što me prvi put udarila pao sam, a ona je nastavila bacati me okolo…


Priču o vitalnom Goraninu zabilježio je Rasim Karalić u dokumentarcu »Čovjek s devet života« – Anton Colnar


Priču o vitalnom Goraninu zabilježio je Rasim Karalić u dokumentarcu »Čovjek s devet života« – Anton Colnar



Igrala se sa mnom kao mačka s mišom i ne znam kako sam ostao živ. Mislim da sam imao sreću u nesreći jer sam se u jednom trenutku onesvijestio i onda me je vjerojatno, kad se više nisam micao, ostavila na miru. Pretpostavljam da se tako dogodilo, ali što je bilo ne znam točno jer sam, sudeći po satu, oko pola sata bio bez svijesti. Ma, ne zamjeram ja njoj ništa, ali danas je kod nas zaista previše medvjeda. Pa njih je danas tu više od 300, a nekad ih je bilo samo tri. Da se medvjede isplati imati, držali bi ih i Nijemci i Austrijanci, ali oni ih nemaju nego nas stimuliraju da ih mi imamo, zaključuje priču o svojih »nekoliko života« Antun Colnar.