Mirisi i okusi Afrike u Zagrebu – Prince Wale Soniyiki i Ridwan / Foto Nenad REBERŠAK
Dok kuhamo, volimo pjevati. Pjesma vam kaže što trebate dodati, koji začin, koji sastojak. Ima pjesama koje »idu« uz određenu hranu, tvrdi Prince. Dakle, umjesto da se hrana »sljubi« s vinom, u ovom se slučaju mora »sljubiti« s pjesmom
Kako je bilo? Previše ljuto? – pitao je Prince Wale Soniyiki dvoje očito zadovoljnih gostiju koji su upravo bili na odlasku. S obzirom na izraz njihovih lica i, prije svega, na prazne tanjure, prilično je izvjesno da im je ručak dobro sjeo. Ali, jedan od vlasnika prvog afričkog restorana u Zagrebu htio je biti siguran da im je hrana bila po volji.
– Nekima je taman, nekima previše začinjeno, ali afrička hrana mora biti začinjena. Meksička hrana je isto »hot«, ali ljuto osjećaš samo u ustima. Afrička je drugačija, osjećaš je u cijelom tijelu – objašnjava nam Prince Wale Soniyiki, dok s menijem u ruci sjeda za naš stol.
Vrijeme je ručka i u malom restoranu, otvorenom prije nešto više od mjesec dana u centru Zagreba, gotovo su svi stolovi popunjeni. Na zidovima vise fotografije divljih životinja – lava, tigra, zebre. Čak su i tapete kojima je oblijepljen šank u zebrinim prugama. Već s vrata osjete se intenzivni mirisi iz kuhinje u kojoj svakodnevno specifična afrička jela spremaju Prince Wale i Ridwan, dvojica prijatelja koji su u Hrvatsku stigli iz Nigerije.
Na meniju su, naravno, za hrvatski ukus egzotična jela: grah i banana plantana, okruglice od jam brašna sa sjemenkama lubenice, pahuljice od manioke, afrički kolač, afričko pivo s okusom afričke trave i voća… Za vlasnike-kuhare ova su jela, međutim, uobičajena.
Nigerijac Prince Wale Soniyiki, nesvakidašnji azilant, nakon iskustva s tunama kod generala Gotovine, u Zagrebu je otvorio prvi afrički restoran / Foto Nenad REBERŠAK
– Ovo je kod nas hrana koja se sprema svaki dan. Jedino se okruglice spremaju nedjeljom ili kad je festival, kaže Prince Wale Soniyiki, dok nam pokazuje neveliku kuhinju u kojoj se u loncima na štednjaku već krčkaju afrički specijaliteti za nove goste koji su upravo ušli u restoran. S pregačom oko struka, naš domaćin vadi jam koji treba pripremiti za pire i nekoliko banana, zelenih kao da još nisu dozrele. Te se banane ne mogu jesti sirove, »moraju biti pržene, pečene ili kuhane«, poučava nas.
Druga strana Afrike
Naučiti što više ljudi što je to afrička kuhinja, kako se spremaju afrička jela – to je, kaže, njegova želja.
– Želim naučiti ljude kako kuhati afričku hranu. Želim ih naučiti što je to naš »fast food« ili »finger food«, ističe Prince Wale Soniyiki. Pa što je to uopće »brza hrana« u afričkoj kuhinji? Riblja pita, mesna pita, puf puf, nabraja nam naš sugovornik. Puf puf?– pitamo u čudu.
– Pa to je nešto slično onome što prodaju na štandovima u Zagrebu na Božić – objašnjava nam Prince, pokušavajući se sjetiti hrvatskog naziva. Puf puf je, shvaćamo, najsličniji fritulama.
Za pripremanje afričkih specijaliteta, međutim, nije dovoljno samo nabaviti posebne namirnice i začine te slijediti recept. Afrička jela, poučio nas je naš domaćin, imaju i jedan sasvim specifičan »sastojak« – glazbu.
– Dok kuhamo, volimo pjevati. Pjesma vam kaže što trebate dodati, koji začin, koji sastojak. Ima pjesama koje »idu« uz određenu hranu, tvrdi. Dakle, umjesto da se hrana »sljubi« s vinom, u ovom se slučaju mora »sljubiti« s pjesmom.
Dok za Zagrepčane i turiste kuha afrička jela, Prince Wale Soniyiki uživa i u domaćoj kuhinji. Kad smo ga pitali koja su mu jela koja je kušao u Hrvatskoj najbolja, spremno je nabrojao ćevape i njoke, a onda se sjetio još dva.
– Punjene paprike i sarma. Svi vole sarmu – ustvrdio je naš domaćin.
No, kroz hranu, tradicionalne recepte i pjesmu, ljudima, kaže, želi prenijeti i drugu stranu Afrike, onu koja »nije samo siromaštvo i glad«. Zbog toga je i osnivač Društva Afrikanaca u Hrvatskoj, nevladine organizacije osnovane prije dvije godine, koja je posvećena unapređenju kvalitete života migranata i njihovih obitelji. Kako nam je ispričao, u okviru djelovanja tog Društva organizirana su predavanja po hrvatskim školama kako bi djecu naučili »što je Afrika, kako se živi u Africi, kako se pleše i svira, kako se izrađuju maske…«. Dosad su, veli, posjetili 50-ak škola, uglavnom u Zagrebu i okolici. »Mi smo kao ambasadori Afrike«, veli čovjek čija je životna priča u najmanju ruku nesvakidašnja.
Hrvatska kao dom
U Hrvatsku je stigao krajem 2011. godine iz Nigerije, bježeći pred sukobima. Kako su već ranije pisali mediji, htio je stići do Italije, no sudbina je htjela da skrene s rute prema splitskoj luci. Bio je među prvim izbjeglicama koje su u Hrvatskoj dobile azil. I nakon nepunih šest godina u Hrvatskoj, još uvijek je u statusu azilanta, ali bi, kako se nada, za dvije godine trebao dobiti državljanstvo. U međuvremenu, medijima i javnosti postao je zanimljiv i zbog toga što je neko vrijeme radio kao ribar i kod generala Ante Gotovine koji se u Biogradu na moru bavi uzgojem tuna. Danas na pitanje je li mu to pomoglo da se snađe u Hrvatskoj i stvori temelje za normalan život, zagonetno odgovara: »U životu se radi o tome kako se pripremiš«. Ne želi izdvajati nikoga, ali tvrdi da su mu u mnogočemu, pa tako i kod otvaranja restorana, pomogli lokalni ljudi. Za Hrvatsku ima samo riječi hvale: »To je otvorena, prijateljska, lijepa zemlja. Hrvatska je naš dom«. A u skoroj budućnosti ima i nove, ambiciozne poslovne planove – htjeli bi, kaže, jednog dana u bliskoj budućnosti otvoriti restoran i u Rijeci, gradu koji će, podsjeća, 2020. godine biti Europska prijestolnica kulture.
– Rijeka mi se sviđa, to je vrlo otvoren grad, zaključuje Prince Wale Soniyiki.
Društvo Afrikanaca
No, njegova priča, iako zanimljiva i inspirativna, nije baš i tipična za osobe koje su u Hrvatskoj tražile i dobile međunarodnu zaštitu. Potvrđuje nam to i Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS).
– Ovo je apsolutno nespecifična priča i primjer. No, Prince je zaista od samog dolaska u Hrvatsku vrlo proaktivan. Pokrenuo je prvu migrantsku organizaciju u Hrvatskoj, Društvo Afrikanaca, a i kao osoba je poduzetan i trudi se otvoriti hrvatsko društvo prema strancima – ističe Sara Kekuš.
Međutim, statistika koja se tiče zaposlenosti osoba koje su u Hrvatskoj dobile neki oblik međunarodne zaštite, nije baš sjajna. Prema podacima naše sugovornice, a odnose se na prvih šest mjeseci ove godine, među osobama koje imaju status azilanata bilo je puno više nezaposlenih – više od 80 – nego zaposlenih, kojih je bilo 36.
– To pokazuje da se oni koji imaju međunarodnu zaštitu ne zapošljavaju lako. Većina ih je registrirana na Zavodu za zapošljavanje, ali još uvijek ne pronalaze posao – kaže Sara Kekuš. Svjesna je, veli, da je i hrvatskim građanima »užasno teško pronaći posao«, a izbjeglice pritom imaju i druge teškoće jer, ocjenjuje naša sugovornica, integracija nije na razini na kojoj bi trebala biti. Kao primjer navodi tečajeve hrvatskog jezika. Prema njezinim riječima, po zakonu bi sve osobe kojima je odobrena zaštita morale proći tečaj od 70 sati tijekom kojih trebaju naučiti osnove jezika. Osim što se pita je li 70 sati dovoljno da netko tečno govori jezik, Sara Kekuš ističe i da je tečaj bio pokrenut 2015. te 2017. godine, ali ne i lani.
– Ne postoji kontinuiranost tečajeva, da se osoba s azilom automatski u njih uključi i počne učiti jezik – ističe Sara Kekuš.
Drugi je problem, tvrdi, verifikacija diploma ili, pak, priznavanje strukovnih zanimanja. Doduše, nakon humanitarne krize, nastavlja naša sugovornica, neke su se stvari pokrenule jer se stvorila svijest da je nužno omogućiti kvalitetniju integraciju, pa su neke organizacije pokrenule programe za profesionalno osposobljavanje migranata. No, dodaje, u praksi se najčešće do posla dolazi zahvaljujući dobroj volji poslodavaca. Kao primjer navodi izbjeglicu iz Sirije koji se u svojoj domovini bavio zlatarstvom i izradom nakita. Preko preporuke došao je do jednog obrtnika koji ima zlatarnicu u Zagrebu, odradio tamo »probni« rad i sada je zaposlen.
– Ima takvih pozitivnih primjera, ali je vrlo teško doći na tržište rada – ističe Sara Kekuš, dodajući da Hrvatski zavod za zapošljavanje pokušava pokrenuti neke mjere predviđene akcijskim planom za integraciju, primjerice savjetovanje za azilante i pomoć pri izradi životopisa.
– Mi u posljednje vrijeme pokušavamo potaknuti socijalno poduzetništvo koje omogućava izbjeglicama i migrantima da sami pokrenu poslovanje u Hrvatskoj. Kao što je to i Prince pokazao svojim restoranom, oni mogu biti ti koji će ponuditi nova radna mjesta ljudima u Hrvatskoj – zaključuje naša sugovornica.
