Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 1
Sutra: 23° 23° 1
21. rujna 2018.
Kronika obitelji Mandić

foto 'Moj nono Ante': Zadnji veliki projekt čovjeka koji je kao dječak zadnji napustio zloglasni Auschwitz

Oleg Mandić želi sačuvati uspomenu na djeda / Foto Marin ANIČIĆ
Oleg Mandić želi sačuvati uspomenu na djeda / Foto Marin ANIČIĆ
Autor:
Objavljeno: 4. studeni 2017. u 7:26 2017-11-04T07:26:45+01:00

Ante Mandić svakako je bio jedna od najutjecajnijih figura koju je liburnijski kraj ikada posudio politici, a njegov unuk želi rasvijetliti značaj koji je imao za povijest Opatije, Istre, Hrvatske, Jugoslavije, pa i dobrog dijela Europe, kao "građanski političar velikog formata"

Oleg Mandić, svestrani i vitalni Opatijac koji ne posustaje u svojoj misiji promicanja antifašističkih vrijednosti unutar granica Lijepe Naše, ali i u inozemstvu, a osim što je poznat kao dječak koji je zadnji napustio zloglasni logor Auschwitz, o čemu su se pisale knjige, te je snimljen i film, ovaj novinar, pravnik i publicist koji jednostavno o gotovo svakoj aktualnoj temi u pravilu »ima što za reći i napisati«, s pune 84 godine predstavio nam je svoj, kako ističe »zadnji veliki projekt«, posvećen pokojnom djedu, nonotu dr. Anti Mandiću.

Kako nam je ispričao, skupom koji će biti održan u Villi Antonio u Opatiji, »Sjećanje na dr. Antu Mandića« - (što o njemu znamo i što bismo morali znati), 14. studenoga s početkom u 17 sati obilježit će se njegova godišnjica smrti jer je umro 15. studenoga 1959. u Lovranu, zatim 135 godina od rođenja te predstaviti knjiga »Dnevnički zapisi dr. Ante Mandića« čiji su autori akademik Petar Strčić i doc. dr. sc. Maja Polić, ali i zbornik »Mandići - obitelj koja je obilježila jedno povijesno razdoblje«.

Ante Mandić / Foto arhiva obitelji Mandić

Program će pratiti i mala izložba fotografija i članaka u hodniku Ville Antonio, a u njemu će između ostalih sudjelovati Neven Šantić, Ivo Dujmić, Petar Strčić, Amir Muzur, Goran Crnković, Dinko Tamarut, Zrinka Tolić, Robert Kurelić, Željko Bartulović i Maja Polić.

Spasiti od zaborava

– Ante Mandić svakako je bio jedna od najutjecajnijih figura koju je liburnijski kraj ikada posudio politici: odvjetnik iz poznate narodnjačke obitelji, koji se početkom 20. stoljeća skrasio u Opatiji, bio je među čelnicima Jugoslavenskog odbora (1917., a u razdoblju 1943. do 1945. opatijskog NOO-a, istarske NOF-e, ZAVNOH-a i AVNOJ-a te tijekom 1945. i jednim od trojice regenata koji su prethodili Titovom preuzimanju vlasti - napisao je o ulozi i radu dr. Ante Mandića dr. Amir Muzur.

Djed Olega Mandića s Ivom Lolom Ribarom i njegovim ocem / Foto arhiva obitelji Mandić

Antin unuk Oleg Mandić ovim projektom na koncu 2017. godine želi rasvijetliti značaj koji je Ante Mandić imao za povijest Opatije, Istre, Hrvatske, Jugoslavije, pa i dobrog dijela Europe, kao »građanski političar velikog formata.«

Ante Mandić u društvu Josipa Broza Tita / Foto arhiva obitelji Mandić

– Zašto smatram da je sve ovo bitno? Da pojasnim: moj nono je bio jedini Opatijac šef države (DF Jugoslavija - 1944/46), zatim prvi predsjednik NOO-a Opatije 1943. godine, a predsjednik NOO-a desetljećima je bio ono što je danas gradonačelnik, bio je član Jugoslavenskog odbora (1916-1919) te advokat. Na moju inicijativu, u ovaj su se događaj uključili Grad Opatija, PGŽ, SAB PGŽ, Državni arhiv Rijeka, Povijesno društvo Rijeka, Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i UABA Grada Opatije. Želim da se o njemu više zna te da materijali budu zapisani i spašeni od zaborava, a to je svakako i zaslužio - ispričao nam je neumorni Oleg Mandić, Opatijac čija je misija prenositi istinu o povijesnim zbivanjima, svjestan da podaci koji ne ostanu zapisani, ubrzo padaju u zaborav.

U ilegali

Kako se to ne bi dogodilo, prepričao nam je dosad nedovoljno istraženu, vrlo zanimljivu crticu iz povijesti o Slobodnoj »Republici« Opatiji... Intrigantno u svakom slučaju...

Kako je Frano Supilo pomogao Mandiću

Ante Mandić je rođen u Trstu 1881. godine gdje je završio osnovnu školu, a zatim gimnaziju u Trstu, Zagrebu i Sušaku. Studij prava pohađao je u Beču i Grazu, gdje je i doktorirao. Premda su se roditelji protivili tome braku, oženio je Ruskinju, Olgu Nikolajevnu Stepenko, kćer državnoga savjetnika u Kijevu, koja je radila u tršćanskome ruskom konzulatu. Od 1911. vodio je vlastitu advokatsku pisarnicu u Opatiji, a kako je napisao prof. dr. sc. Amir Muzur u zborniku »Mandići - obitelj koja je obilježila jedno povijesno razdoblje«, najveći spor, točnije 47 pojedinačnih sporova, vodio je protiv igračnice u Opatiji koja je bila eksponentom raznih dioničkih društava.

– Sporove, uključujući i kaznenu prijavu za nedozvoljeno »hazardiranje« bi, po svoj prilici, bio izgubio zbog vrlo utjecajnih protivnika, ali mu je pomogao Frano Supilo, za kojega je povremeno utjerivao dug od pretplatnika Riječkog novog lista. Zahvaljujući seriji članaka u tisku, Supilu je uspjelo toliko pritisnuti aristokratsko-bankarski lobi (»kazinaši«), da je Mandić u proljeće 1914. uspio sklopiti nagodbu koja priznaje sva potraživanja njegovih klijenata -zabilježio je proučavajući rukopise Ante Mandića, Amir Muzur.

– Godine 1943. cijela je Europa čamila pod njemačkom okupacijom. I onda, 9. rujna se u srcu te porobljene Europe pojavila Opatija, koja je neposredno po kapitulaciji Italije putem svojih predstavnika, do tada u ilegali, preuzela vlast u Gradu. Bio je to Narodnooslobodilački odbor (NOO) Opatije na čelu s dr. Antom Mandićem. Svojevrsna Slobodna Republika Opatija, poput mnogih drugih sličnih, spominjanih mnogo ranije u povijesti. Uloga novonastale tvorevine bila je humanitarna i rodoljubna. Humanitarna, da bi se izbjegla nasilja, pljačke i sl. što je česta pojava pri rušenju/padu vlasti.

Rodoljubna, jer je cjelokupno mnoštvo zaplijenjenog oružja odvažano kamionima na Učku i u Klanu partizanima. Skladište u Voloskom iza zgrade suda pucalo je po šavovima, pa se moralo oružje svakog dana odvoziti. Organiziran je bio uz zgradu suda i osebujan punkt. Talijanska je vojska bila u rasulu. Sve od Albanije i Dalmacije vojnici su, najviše pješice, hrlili kući u Italiju. Pod parolom »La guerra e finita«. Svi su morali na svom putu proći kraj Voloskog. I upravo tamo je opatijski NOO organizirao modernu trampu: vojnik nama oružje, a mi njemu hranu za daljnji put.

Sve je to trajalo kratko. Malo pa desetak dana. Ali povijest je bila napisana. Kasnih rujanskih dana iz Matulja su sišli u Volosko njemački tenkovi, a dr. Ante Mandić sa svojim suradnicima, sada već definitivno »na čistini«, preko Lipovice su otišli u partizane. O toj »Opatijskoj slobodnoj republici« u srcu porobljene Europe sredinom Drugog svjetskog rata nisam pročitao ni u jednoj povijesnoj knjizi. I mislim da nam je ovo zadnja prilika da to bude zabilježeno: ja neću više dugo, a vjerojatno sam posljendji klinac koji je eksplozivnim napravama »nađenim« rujna 1943. u skladištu iza opatijskog suda, lovio ribe u vološćanskoj luci – ispričao je Oleg Mandić.

Dvije okolnosti

Povjerio nam je i da se često prisjeti riječi pokojnog nonota koji mu je običavao reći: – S istinom možeš sve, samo je moraš znati na pravi način servirati...

I doista, zanimljiva je i prepuna dogodovština ova obitelj, no treba reći i da bez truda 84-godišnjeg Olega Mandića i njegove upornosti uz koju znalački »servira« u javnost činjenice - o svemu što je obilježilo jedno razdoblje, a u čemu su značajnu ulogu odigrali ljudi »iz našeg kraja«, Opatije i okolice, premalo bi se znalo.

A istinu o sebi i članovima obitelji Mandić čija je povijest ukoričena i u dva izdanja knjige »Kronika obitelji Mandić«, može se u kraćem izdanju iščitati i iz ovih riječi Olega Mandića:

Obitelj Mandić na okupu / Foto arhiva obitelji Mandić

– Dvije su okolnosti obilježile moj život: Auschwitz i rođenje u horoskopskom znaku ovna. Rođen sam u poznatoj narodnjačkoj odvjetničkoj obitelji u Istri. Prastric Matko (1849- 1915) bio je svećenik i preporoditelj, nono Ante (1881-1959) kao kraljevski namjesnik upravljao je Titovom Jugoslavijom prijelaznog razdoblja 1944/46., a tata Oleg (1906- 1979) odgojio je sijaset pravnika predajući na zagrebačkom i riječkom Pravnom fakultetu. Rano u životu sam spoznao da mi se nakon Auschwitza nikada neće dogoditi nešto gorega. Takvo razmišljanje mi je omogućilo da imam prekrasan život. Ovan pak u horoskopu mi je predodredio da u tom lijepom životu uvijek težim svrsishodnosti i boljitku. Najčešće sam u tome i uspijevao, a posebno me radovalo kad sam u nečemu mogao biti prvi. Tako sam 1957. godine u zagrebačkom Večernjem listu svojim napisima iz sudnice utro put crnoj kronici u jugoslavenskoj štampi. 1962. godine bio sam među osnivačima Društva pravnika u privredi Hrvatske, a 1964. Saveza društava pravnika u privredi Jugoslavije. Ovo potonje je u to vrijeme izazvalo golemu sablazan: bilo je to, naime, prvo jugoslavensko društvo (udruga) sa sjedištem izvan Beograda! Početkom sedamdesetih, u jeku samoupravljanja, uveo sam u svom djelokrugu, prvi put, plaćanje po učinku, što se nakon toga uvriježilo u cijeloj privredi. Koncem osamdesetih sam osnovao Bridge klub u Opatiji, a početkom devedesetih bio sam članom inicijalne grupe za osnivanje Rotary kluba u Rijeci.

Pogreb Ante Mandića u Opatiji / Foto arhiva obitelji Mandić

Još za kraj, treba reći da »ni to nije sve«, jer ova priča o Mandićima iz Opatije ima svoj nastavak ali - u Beču. Naime, Oleg Mandić ima i vrlo uspješnog sina koji nosi isto ime i prezime - Oleg Mandić, a rođen je 1967. godine i poznati je doktor paleontoloških nauka te živi i radi u Beču. Ovdašnja publika je o njemu saznala dosta prije godinu dana, kada su svi mediji izvještavali o tome kako je ekipu znanstvenika koji su u Austriji pronašli kljove mamuta iz ledenog doba predvodio Opatijac Oleg Mandić. Povijest se nastavlja...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila