Mali savjeti zlata vrijedni

Kako biti dobar roditelj i odgojiti sretno dijete?

Gordana Kučan, dr.psihoterapeut

Pozitivno i efikasno  roditeljstvo ima najveće  šanse da stvori uspješnu  i sretnu djecu koja će  odrasti u uspješne sretne  ljude. Zdravo  samopouzdanje i  samopoštovanje i osjećaj unutrašnje sigurnosti i sreće koja nije ovisna o vanjskim događajima najviše  je što djetetu možete dati



Svi roditelji, bilo da njihova djeca tek uče hodati ili su tinejdžeri, traže odgovore na isto  pitanje: kako efikasno i svakodnevno odgajati svoje dijete, a da  pri tome ne vičem, ne dosađujem  i ne raspravljam se.


Roditeljstvo,  odnosno odgajanje djece, bez  sumnje jedno je od najljepših i  najzahtjevnijih iskustava koje  ljudsko biće može imati. Govorim  to iz vlastitog iskustva i iz iskustva  mnogih ljudi s kojima radim i  kontaktiram. Podizanje i odgajanje djece je velik izazov za emocionalne, intelektualne, duhovne,  financijske i fizičke moći roditeljskog para.  



 Osim  egzistencijalnih potreba, hrane,  odjeće, krova nad glavom, ljubavi,  svaki čovjek treba priznanje,  uvažavanje, razumijevanje, razmjenjivanje mišljenja, stavova, ideja





Stoga veliko poštovanje imam  za sve vas roditelje koji ste sada  zaokupljeni svakodnevnim zadacima, vodeći svog mališana(e) od  djetinjstva do odrasle dobi, što je  glavni cilj roditeljstva.


Posao bez iskustva 


Za većinu stvari kojima se u  životu bavimo (radimo) ili se planiramo baviti (raditi), trebamo  imati adekvatnu edukaciju i kvalifikaciju. Međutim, to nije slučaj s  roditeljstvom. Puno sam puta u  svojoj praksi čula: »Nitko nas nije  učio roditeljstvu«.


Činom rođenja  djeteta mi postajemo roditelji, a  da prethodno nismo stekli nikakvu kvalifikaciju za to. Čak i kad  bismo htjeli svoje roditeljske  vještine, razumijevanje, uvjerenja  negdje usavršiti ili provjeriti, to jednostavno nije moguće.Tako u  novije vrijeme ponegdje postoje  »škole za roditelje«. Jedna takva  počinje sa svojim radom i kod  nas, pod nazivom Učimo roditeljstvo.



Po rođenju djeteta mi počinjemo učiti obavljati nešto u čemu  nemamo iskustvo



Nemamo pouzdanog znanja o tome što to malo  biće treba u kojem trenutku.  Teško raspoznajemo plač zbog  gladi ili plač zbog potrebe za  pažnjom. Naravno, ne treba se  brinuti oko toga jer je briga oko  mladunčeta vrlo prirodna i spontana.


Gdje je onda kamen spoticanja, gdje nastaje »problem«. Osim  egzistencijalnih potreba, hrane,  odjeće, krova nad glavom, ljubavi,  svaki čovjek treba priznanje,  uvažavanje, razumijevanje, razmjenjivanje mišljenja, stavova,  ideja. To čini odnos. A roditeljstvo, kao i partnerstvo, je odnos  koji je živ i dinamičam.  Kroz odnose koje stvaramo s drugim ljudima mi učimo o sebi i drugima i  mijenjamo se.


Kopiramo svoje roditelje


Ono što je zasigurno najvažnije  u odnosu roditelj – dijete je velika  ljubav prema djetetu i želja da budemo najbolji mogući roditelji.  Zato tražimo način da to i postanemo.Jedini model po kojem smo  učili bili su naši roditelji.


Kroz  njihovo roditeljstvo, tj. njihov odnos prema djeci (nama) saznavali  smo o njhovim vjerovanjima, uvjerenjima i njihove postupke osjetili  na vlastitoj koži. Možda smo im  za to zahvalni, a možda nas posljedice i danas prate. I mi svojoj  djeci, baš kao i nama naši roditelji, želimo samo najbolje: da uspiju u životu i da budu sretni.


Koliko puta nam se nije svidio  način na koji se naši roditelji odnose prema nama i koliko puta  ste pomislili: »Kad ja budem roditelj, neću činiti ovo što meni čine  moji roditelji.« Kad smo postali  roditelji, u želji da izbjgnemo pogreške svojih roditelja, trudimo se  da se ponašamo drukčije, ponekad i potpuno suprotno, ali ni to  nije garancija da ćemo biti uspješni onako i onoliko koliko bismo željeli. S druge strane, u odnosu sa svojom djecom ponavljamo  neke postupke svojih roditelja, a  da toga uopće nismo svjesni.


 Preuzeli smo njihov način odgoja,  tj. odnosa prema djeci, ne razmišljajući, ne pitajući se je li to jedini i najbolji način.Nema recepta za odgoj djece  jer je to odnos koji je dinamičan i  neprestano se mijenja.


Preispitajmo naša uvjerenja


Naša uvjerenja o tome što je  dobro za dijete, vode nas i usmjeravaju u našem umijeću odgajanja. Odgovori na pitanja što moramo činiti kao roditelji, što je  naša misija, s kojim stvarima trebamo biti posebno pažljivi, za što  je dobro to što činim u odgoju  svoga djeteta, sva naša uvjerenja o  tome kako treba odgajati, tj. graditi odnos s djetetom, proizlaze iz  naše filozofije života, neke unutrašnje logike kojoj vjerujemo i za  koju mislimo da ocrtava dobre roditelje.


Naša uvjerenja dobrim  djelom oblikuje sociokulturalni  milje iz kojeg dolazimo i u kojem  živimo i ta činjenica je veoma  važna ukoliko želimo promijeniti  nešto u svom roditeljskom ponašanju, načinu na koji odgajamo,  gradimo odnos sa svojim djetetom.



Ako stvarno želimo da nešto promijenimo u našem odnosu, u  načinu na koji postupamo, onda  je potrebno da se zapitamo i  preispitamo svoja duboka uvjerenja



Ako stvarno želimo da nešto promijenimo u našem odnosu, u  načinu na koji postupamo, onda  je potrebno da se zapitamo i  preispitamo svoja duboka uvjerenja. Međutim, moguće je i  drukčije. Dopustimo li sebi tu hrabrost i slobodu da kreiramo  drukčije odnos sa svojim djetetom, to može utjecati na promjenu dosadašnjim uvjerenja i vjerovanja. Potreba za pohvalama


Neosporno je da postoji veza između načina na koji odgajate svoje dijete (djecu) i stupnja sreće i  uspjeha koji će oni ostvariti u  životu.Pozitivno, efikasno roditeljstvo  ima najveće šanse da stvori uspješnu sretnu djecu koja će odrasti u uspješne sretne ljude. Koji je  najbolji poklon koji možete dati  svojoj djeci? Zdravo samopouzdanje i samopoštovanje, taj  osjećaj unutrašnje sigurnosti i sreće koja  nije ovisna o vanjskim događajima; sposobnost da  sebe vide kao bića vrijedna ljubavi, postojanja; sposobnost da razvijaju fleksibilnost što će im omogućiti da sa svakim danom uče o  sebi i drugima i budu zadovoljni  sobom.


Djeci su osobito važni i  potrebni pažnja, pohvala i priznanje, pogotovo od roditelja. Ako  im se ne posvećujemo, trudit će se  na sve načine da zadobiju pažnju,  čak i tako što će gnjaviti, ponašati  se nepristojno, galamiti, ne učiti,  lagati, plakati. Moraju li birati između toga da ih ne primjećujemo  ili da ih kaznimo, radije će izabrati ovo drugo, iako je neugodno,  samo da dobiju pažnju koja im je  potrebna. Pitam se možemo li dovoljno naglasiti kako je bitno osjećanje biti voljen. O


sjećati da  smo voljeni, osjećati da smo za  nekog od neprocjenjive važnosti,  da smo vrlo važan dio njegova svijeta. Ljubav koju dijete dobije od  svojih roditelja i koju im uzvraća,  je resurs koji mu kasnije u životu  omogućuje da stvara dobre odnose s drugim ljudima.


Mi određujemo granice


Mi odrasli potrebni smo djeci  kako bismo ih voljeli i naučili da  vole sebe. Ljubav koju im kao roditelji iskazujemo, djeca ugrađuju  u vlastitu predstavu o sebi tako da  na osnovi roditeljske ljubavi razvijaju sposobnost da vole sebe, što  je početna pozicija da bi mogli voljeti i druge.


Princip je da djeca kasnije u  životu imaju prema sebi isti odnos  kakav smo mi kao roditelji imali  prema njima. Na taj način nastaje  kako samoljubav, tako i samopouzdanje i samopoštovanje.Kroz višegodišnju praksu  uočavam da su mnogi roditelji  zbunjeni, pa čak i uplašeni kada  treba jasno odrediti granice i biti  u tome dosljedan. 



Umijeće roditeljstva je kako istraživati, postavljati i pomicati te granice, a istovremeno dati djetetu potrebnu  slobodu kroz koju će učiti biti odgovoran u skladu sa svojim mogućnostima i godinama



Ono od čega se kao roditelji ne  možemo distancirati i čemu ne  možemo pobjeći je odgovornost  za odnos koji stvaramo (kreiramo) s našim djetetom. Mi smo ti  koji određuju granice unutar kojih se dijete može kretati.


Pojam  granice može zvučati grubo i  ograničavajuće. Te granice naravno trebaju biti takve da ne guše  osobnost, slobodu i kreativnost  djeteta, već da mu daju sigurnost.  Djeca se lakše snalaze ako im se  postave limiti unutar kojih se mogu slobodno kretati. Umijeće roditeljstva je kako istraživati, postavljati i pomicati te granice, a istovremeno dati djetetu potrebnu  slobodu kroz koju će učiti biti odgovoran u skladu sa svojim mogućnostima i godinama. Ovakvim  stavom stvaramo čvrste temelje za  vrijednosti koje su pratioci svakog  uspješnog i zadovoljnog čovjeka, a  to su disciplina i odgovornost.