U krizi se štedi još i više

Jeste li među njima? Prosječan Hrvat mjesečno štedi 457 kuna

Bojana Mrvoš Pavić

Svaki drugi građanin odlučuje se na klasičnu, oročenu štednju, slijede životna osiguranja, štednja u stambenim štedionicama pa dobrovoljna mirovinska štednja i investicijski fondovi



Redovito štedi gotovo 70 posto hrvatskih građana, mjesečno u prosjeku »na stranu« stavljajući 457 kuna – pokazalo je istraživanje koje je ove godine provela agencija IMAS za potrebe Erste grupe. Iznos koji građani stavljaju na štednju veći je za 15 kuna od prosječne mjesečne štednje prošle godine, kažu rezultati istraživanja, koji su pokazali i to da žene na štednju stavljaju 50 kuna više mjesečno nego muškarci, ali ne i to troše li manje od muškaraca. Kad je dob u pitanju, najveće iznose štede, u prosjeku 561 kunu mjesečno, građani u dobi od 30 do 49 godina, oni od 15 do 29 godina na stranu uspijevaju staviti 383 kune, a stariji od 50 godina 402 kune.


Svaki drugi građanin odlučuje se na klasičnu, oročenu štednju, slijede životna osiguranja, štednja u stambenim štedionicama pa dobrovoljna mirovinska štednja i investicijski fondovi. Štednju smatra važnom 76 posto građana, primarno kao stvaranje »zaliha« – adekvatnog financijskog zaleđa za iznenadne situacije.


Prema riječima Zorana Balije, direktora odjela za planiranje osobnih financija u Progreso grupi, tvrtki koja se bavi kreditnim posredovanjem i financijskim savjetovanjem, građani štede unatoč krizi. Sve su vrste štednje i osiguranja u porastu.


“Treniranje” štednje




Najviše novca još se uvijek nalazi u bankovnim oročenim depozitima, pri čemu njihov porast na godišnjoj razini iznosi 3,6 posto, što je neznatno više od razine prirasta generiranog ukamaćivanjem štednje. Ukupni porast premije za životna osiguranja iznosi oko 5,7 posto, gdje najveći udio od gotovo 88 posto ima klasično životno osiguranje. Stambene štedionice bilježe malen porast depozita, što je velikim djelom posljedica odluke Ministarstva financija da se stambenim štedišama ne isplate državna poticajna sredstva. Iako je njihov rast malen, štedionice su ga ipak zadržale jer su reagirale povećanjem kamatne stope i smanjivanjem troškova otvaranja ugovora. »Važno je spomenuti da su građani prepoznali i važnost štednje za treću dob, pa tako i dobrovoljni mirovinski fondovi bilježe rast članova i imovine«, zaključuje Balija.



Na pitanje koji je vid štednje najisplativiji, Balija odgovara kako najboljeg ili najisplativijeg financijskog proizvoda – nema. Svako rješenje ovisi o potrebama, pa tek onda željama i ciljevima klijenta. Svaki financijski proizvod ima svoje mane i prednosti. Kako bilo, bitno je u štednju krenuti.– U protivnom, na svakih ćemo pet godina odgađanja za isti iznos ušteđevine morati uložiti dvostruko više novaca. Novca je uvijek u životu više ili manje, ali vremena je uvijek manje, bez obzira na količinu novca, mudro zaključuje financijski savjetnik.


Na pitanje jesu li nam se navike štednje promijenile, odgovara kako štednja danas više nije izbor, već nužnost. Mlađa populacija postaje svjesnija činjenice da osiguravanje novca za školovanje djece, ili kvalitetu života u mirovini, sve više ovisi o njihovoj privatnoj štednji, a sve manje o državnoj pomoći. »Već je više od deset godina sasvim jasno da je bilo koji koncept koji se oslanja na državu potpuno promašen. Pojasevi za spašavanje dolaze u obliku raznih programa pomoću kojih svatko štedi za svoj račun. Nikako drugačije«, napominje financijski savjetnik.


Kako, međutim, prosječna četveročlana obitelj u prosječnoj hrvatskoj situaciji – sa stambenim kreditom na koji često odlazi cijela jedna plaća, uopće može nešto staviti na stranu? Ako se obitelj počne, u financijskom smislu, ponašati kao tvrtka koja ima prihode i rashode, štednja je moguća, odgovaraju u Progreso grupi. Prije tako ozbiljnog koraka kao što je kupnja nekretnine, potrebno je barem dvije do pet godina »trenirati« svaki mjesec i štedjeti ratu kredita za stan, kako bi se stekla navika življenja bez tog novca, savjetuje Balija. Na taj način stvaramo i likvidnu rezervu koja omogućuje da čak i nedostatak primanja jednog člana obitelji ne utječe na podmirivanje obveza na neko vrijeme.


Plansko odricanje


Onima kojima se čini da nemaju što uštedjeti, financijski savjetnik odgovara kako postoji bezbroj načina na koji se novac može potrošiti, no samo su dva načina na koja se do novca može doći – da radimo za novac, ili da novac radi za nas. Da bi nam se dogodilo potonje, ključ je u planskom odricanju, za početak od malih iznosa.


– Puno je važnije početi štedjeti što prije, nego štedjeti velike iznose. Dovoljno je 20 kuna dnevno. Razmislimo kamo odlazi novac. Prosječan pušač obitelj košta oko 600 kuna mjesečno. Što ako puše dva ili tri člana obitelji?! Na racionalizaciji režija možemo uštedjeti još barem 100 kuna. Racionalnijom kupnjom možda namaknemo još 50 kuna, kaže Balija, napominjući kako savjeta za uštedu nema ako pak potrošimo sav zarađeni novac. Preporuka je da štednja počne istog trenutka kad ostvarite prvi ozbiljniji i kontinuirani prihod, u protivnom će vam novac opet procuriti kroz prste. Uz malo svakodnevnog odricanja, mjesečno se može doći i do sedamsto kuna ušteđevine – iznosa za plaćanje dviju solidnih polica osiguranja života od 550 eura godišnje premije. Ako pak prihod nije dostatan niti za dvadeset kuna štednje na dan, jedini mogući način je naći bolje plaćen, ili dodatan posao. Jednostavno nema druge.