Grad: Rijeka
Danas: 3°
Sutra: -7° 3° djelomično oblačno
17. prosinca 2017.
Njegovo visočanstvo puh

foto Jeste li kad probali jesti puha? Pečen, pržen ili na gulaš, poslastica je još od starih Rimljana

Inženjer zootehnike Josip Turk održao zanimljivo predavanje o puhu i puholovstvu / Foto Marin ANIČIĆ
Inženjer zootehnike Josip Turk održao zanimljivo predavanje o puhu i puholovstvu / Foto Marin ANIČIĆ
Autor:
Objavljeno: 14. studeni 2017. u 7:42 2017-11-14T07:42:02+01:00

Vještine lova prenose se generacijski samo u Gorskom kotaru i dijelovima Like iako je puh rasprostranjen na području cijele Hrvatske

BROD NA KUPI - Ono što je u Kaštel Zrinskih, točnije u Prirodoslovni muzej Broda na Kupi privuklo zavidan broj »puholjubaca« i ostalih zaljubljenika u šumu i šumski svijet, bilo je cjelovečernje događanje posvećeno malom glodavcu koji se na čabarskom području lovi još od doba prvih naseljavanja, u doba knezova Frankopana i Zrinskih. Njegovo visočanstvo puh, imao je svoju večer i to tematski podijeljenu u dva dijela.

Najprije su klinci na edukativnoj radionici »Puhov zimski san« što ju je vodila mag. biol. Marta Blažević, a koja je održana u sklopu projekta Claustra+ Prekogranična destinacija kulturnog i zelenog turizma Claustra Alpium Iuilarum uz financijsku podršku Europske unije (Europski fond za regionalni razvoj u okviru programa suradnje INTERREG-V-A-Slovenija Hrvatska 2014-2020.), stvarali i učili na temu puha i puholovstva, a potom je mag. inž. zootehnike Josip Turk, u sklopu programa »Večeri u Kaštelu« što ga sufinancira Grad Delnice, održao vrlo zanimljivo i poučno predavanje nazvano »Tradicionalni lov puha u Gorskom kotaru«.

Zanimljivo i poučno predavanje Josipa Turka o puholovu / Foto Marin Aničić

Nakon što su klinci »zamislili puhov zimski san«, pa se još potrudili i izgraditi mu »brložić« u kojem će ga na miru odspavati, pa sve to još i nacrtali, o svemu nadugo i naširoko popričali, dakako pritom puno toga naučili i dobro se zabavili, riječ je dobio Josip Turk i u vrlo zanimljivom i poučnom predavanju praćenom slajdovima i eksponatima puholovki »iz davnina« štošta zanimljivog ispričao.

Predavanje jednako zanimljivo i prilagođeno svakom uhu  / Foto Marin ANIČIĆ

Donosimo samo djelić njegovog izlaganja kojim je zainteresirao i one koji o puhu nemaju pojma kao i one koji o puhu znaju podosta. Govoreći o tradicionalnom lovu puha u Gorskom kotaru, mag. Turk krenuo je kako drugačije nego od samih početaka.

Božji zalogaj

– Istražujući povijest puholovstva na čabarskom području podaci nam govore da se puh lovio od dolaska prvih doseljenika u taj kraj, u vrijeme knezova Frankopana, kada su ga, krčeći šume, naseljavali. Tada je puholov bio potreba. Zimi se iskoženo i nasoljeno puhovo meso čuvalo u hladnim prostorijama da se uvijek ima pri ruci. »Deorum cibus – Božji zalogaj«! Još i Rimljani su cijenili puhovu pečenku pa su ih stoga osim lova uzgajali u posebnim »zvjerinjacima« ograđenim glatkim unutarnjim stijenama u bukovim ili hrastovim šumama. Međutim, danas se love tradicijski i vještine lova prenose generacijski samo u Gorskom kotaru i dijelovima Like iako je puh rasprostranjen na području cijele Hrvatske – počeo je priču Turk.

Lov na puha nekad

– Nekada su se uz lovke puhovi lovili pomoću »pasti«. To su velike lovke koje su se stavljale na ulaze u pušine te pod pritiskom klade ili kamena uz mamac koji bi bio postavljan u donjem dijelu usmrćivali bi se puhovi. Također, jedan od načina lova puhova bio je »na duplju«, tj. prvo bi se provjerilo je li duplja nastanjena, zatim bi se zapalili komadići gube koja bi dimila te bi se stavila u duplju i zatvorila mahovinom ili nekim sličnim materijalom (lišće, krpa i sl.) s ciljem da se puhovi uguše. Zatim bi se pomoću kukice puhovi vadili van iz duplje.

No, na taj način uništavala bi se manja legla puhova, a i često bi se zaglavili puhovi u duplji i sam smrad paljevine zagadio bi duplju za sezonu. Jedan od načina kojim se lovilo bilo je pomoću bačvi. Takve bačve bi se u blizini pušina zakopavale i maskirale pomoću zemlje, kamena ili mahovine. Za mamac bi se koristila rakija, kruške, šljive, grožđe, meko voće koje fermentira te bi puhovi vođeni mirisom ulazili u takve bačvice, a ne bi mogli izaći van, s obzirom na to da je unutarnja stijenka glatka. U današnje vrijeme to su sve ilegalni načini lova – priča Josip Turk.

Potom smo doznali da je sivi puh naš najveći puh, da mu po boji trbuha možemo odrediti je li u cvijetu mladosti (bijela boja) ili starosti (žućkasto-siva), da ima kitnjast rep, crne izbuljene oči, što mu omogućava bolje »snalaženje u mraku«, da mu kao GPS služe i dugački crni brkovi, da su mu noge prilagođene penjanju po drveću, skakanju i trčanju, da je težak oko 200 grama, ali da i među njima ima onih »pretilih« koji dosegnu težinu i od 400 grama.

Doznali smo i da ne treba posjećivati zubara jer njegovi glodnjaci nemaju pravog korijena pa rastu tijekom cijeloga života. Ne mora ih prati, samo brusiti kako ne bi prerasli jer tada mu ne bi bili od koristi.

Prava spavalica

Govoreći o životnom ciklusu puha, Josip Turk je rekao:

– Počevši od parenja koje se odvija u svibnju i lipnju, a iznimno i srpnju, muške jedinke ostaju spolno aktivne i u kolovozu te se intenzivno hrane i prikupljaju zalihe masti za zimu. Ženke nose 30 do 32 dana i također se intenzivno hrane kako bi prikupile što više masti i kalorija za hranjenje mladih o kojima se same brinu u duplji. Štoviše, one agresivno brane svoju duplju od mužjaka. Okot se obavlja jednom godišnje od srpnja do polovice rujna, ovisno o početku parenja. Normalno brojčano stanje legla je od 4 do 6 mladunčadi. Mladi dolaze na svijet goli i slijepi, ružičaste boje, s crnim izbuljenim očima, sišu 4 tjedna, a progledaju nakon 20-ak dana.

Aktivno se počinju hraniti grubom hranom oko šezdesetog dana života kada su i sposobni za samostalan život. No, ne napuštaju sigurnost majke i duplje sve do ulaska u pušine kada zajedno prezimljavaju. Spolno su zreli nakon godine dana, odnosno u idućoj sezoni. Nakon što su izašli iz zajedničkih pušina (sa ženkama i prošlogodišnjim generacijama puhova) pa sve do parenja brinu se samo o sebi u svojim zasebnim dupljama. Kada obave parenje traže druge spolno aktivne ženke za parenje. Tokom cijele sezone stalno jedu da bi prikupili više masnih naslaga za zimu.

Samo za sladokusce

– Nakon lova, puhove je potrebno očistiti u što kraćem roku kako ne bi došlo do kvarenja. Dva su načina čišćenja puhova: paljenje i guljenje. Paljenje je postupak pri kojemu se poslaže 5 do 6 puhova (jedan do drugog) te se pomoću otvorenog plamena prelazi u nekoliko navrata preko njih, s obje strane tijela. Zatim se tako spaljeno krzno čisti rukama, odreže im se rep, u metakarpalnom zglobu režu se noge te se rezom po trbuhu vade svi unutarnji organi. Na jetri se pažljivo vadi žučna vrećica, inače će puh poprimiti gorak okus i nije prikladan za jelo.

Guljenje se obavlja za kišnog vremena, odnosno kad su puhovi mokri, no također se obavlja kod većih, tustih puhova, s obzirom na to da imaju dosta sala koje se može iskoristiti. Skinuto salo stavi se u posudu koja se uroni u vodenu kupelj te se na taj način masnoća topi i postaje tekuća. Od masnog sala dobiva se ulje koje služi za liječenje rana, opeklina, ozeblina, može se koristiti protiv upala grla, kašlja, plućnih bolesti te se može koristiti u kulinarstvu. Krznom se nekada dobro trgovalo, no danas je za njega slab interes. Najčešći kupci odjevnih predmeta su lovci i puholovci. Odlično puhovo meso koristi se u goranskim domaćinstvima ili restoranima, a priprema se kao gulaš, pečenje ili prženo na masti sa palentom – pojašnjava Josip Turk.

A kako se puhovi pripremaju za zimski san? Jedući, jedući i jedući, jer treba stvoriti masne naslage.

– Puhovu aktivnost uočavamo ispod bukovih i grabovih stabala, lijeskovih i drijenovih grmova gdje nalazimo ostatke hrane, ovoje izgriženih plodova koji su bogati uljima. Primjećujemo dosta očerupanih dijelova češera jele i smreke. Tom prehranom prije povlačenja u pušine i zimskog sna puh se opskrbi masnim naslagama. To salo mu služi za preživljavanje zime u pušinama. Nakon što se opskrbio naslagama masti započinje proces čišćenja crijeva i želuca. Puh prestaje jesti hranu koja sadrži ulje te počinje jesti smrekove grančice, iglice i koru. To traje nekoliko dana, a tada se povlači u sigurnost pušine i započinje zimski san. Puh je pravi prezimar – naglašava Turk.

Sedam godina sna

Tijekom listopada puhovi se spremaju za zimovanje. Kada će se povući u pušine, u suhe nastambe u zemlji u kojima »zimuje«, ovisi o klimatskim prilikama dotične godine i o prehrambenim prilikama. Ne idu svi puhovi istovremeno na spavanje niti ne provode svi puhovi zimu u pušinama. Neki izgrade zimsko gnijezdo u stablima, a neki u ljudskim nastambama. U pušinama se nalazi od desetak do nekoliko stotina puhova. Oni se u njoj naslažu u hrpu te se svaki smota u klupko.

Na taj način im je površina manje izložena raznim štetnim utjecajima kao što su vlaga i hladnoća. U tom klupku provode sedam mjeseci, od studenog do svibnja. Puh hibernira, tj. spava pravi zimski san. U tom vremenu obamrlosti prestanu sve životne funkcije. Tjelesna temperatura od 35ºC kad je aktivan padne na 3ºC, a srčana frekvencija od 450 otkucaja u minuti padne na 35 otkucaja u minuti. Salo koje je prikupio prije zimskog sna ne služi mu kao energetska hrana, već mu služi da mu se tijekom niskih temperatura ne bi smrznula krv i srce.

Lovke

– Postoje različiti tipovi lovki i mehanizmi usmrćivanja puha. Najčešće rade na principu opruge. Koriste se lovke s jednim, češće dva, rjeđe tri mamca. Lovke s dva mamca, tzv. »duplak«, najviše su u uporabi. Prednost takvih duplih lovki je u tome što postoji mogućnost ulova dva puha. Prednost je i u tome jer se lakše postavljaju na stablo, a i prilikom vjetra u šumi manje su šanse da padne na tlo. Lovke se izrađuju od lakog drvenog materijala – lipa, topola, rjeđe bukva. Također je poželjno da se izrađuju od jednog dijela drveta, kako ne bi došlo do nepotrebnog pucanja lovke uslijed kiše, vlage, pada lovke na tlo i slično. Lovke moraju biti dovoljno teške da ih sova prilikom »krađe« uhvaćenog puha ne može odnijeti, a i dovoljno lagane da nisu puholovcu na teret – pojašnjava »filozofiju lovki« Turk. – Prilikom priprema za lov puholovac provjerava lovke i postavlja mamac u njih te ih malo premaže s rakijom ili jabukom da imaju intenzivniji miris. Gotovo svaka lovka ima oznaku, to su najčešće puholovčevi inicijali i broj lovke. Mamci koji se koriste za lov lovkama su tvrdi komadići jabuke, kruške, lješnjak, kesten, hrastov žir... Svaka lovka ima otvor pomoću kojega se stavlja na štap. Štap je najčešće ljeskovo drvo jer je lagan i čist od grančica. Nakon što je pripremljen štap i postavljena lovka, bira se stablo na koje će se postaviti.

Postavljanje lovki, doznajemo iz predavanja, odvija se u dva dijela. Prvi dio odvija se u poslijepodnevnim satima tijekom kojih se lovke postavljaju. Drugi dio odvija se u jutarnjim satima ili tijekom idućeg dana, kada se dolazi po ulov i utvrđuje uspješnost lova. Ako je puholovac zadovoljan ulovom, ne seli lovke, nego ih postavlja na isto ili susjedno stablo za idući dan. U lovu na puhove postoji lov »na noć«, koji istinski puholovci favoriziraju, te svoje izlete produže na nekoliko dana, posebice ako je ulov dobar. Kada su puhovi jako aktivni, tada puholovci u skupinama koje broje od 3 do 5 osoba produže noćni lov i postave veći broj lovki, čak do 300. Takvim lovom podrazumijeva se da su lovke zajedničke, kao i ulov koji se dijeli na jednake dijelove. Ovisno o broju lovki, obilazi ih se dva do tri puta noću, što znači da se svaka skida, provjerava se ispravnost mamca ili vadi ulovljeni puh. Zatim ih se ponovo rano ujutro obilazi i odlučuje o daljnjem lovu. Takav način lova predstavlja osobit napor za puholovca pa on mora biti psihofizički spreman za lov, ali svaki puholovac reći će – puholov na noć predstavlja vrhunski doživljaj lova! I još napomena: puhovi se ne love za vrijeme kišnog ili vjetrovitog vremena. I ni u ludilu od 1. prosinca do 15. rujna jer tko ne poštuje ovo pravilo ima posla sa zakonom.

Puh iz pušine izlazi u drugoj polovici travnja i početkom svibnja. Tad puh izlazi u »izviđačku misiju«. Kreće u obilazak bukovih krošanja i pregledava ih te ocjenjuje hoće li biti dovoljno zrele bukvice te godine ujesen. Ako ocijeni da neće biti dovoljno hrane, pročisti svoj želudac iglicama četinjača te se vraća u zimsku nastambu u kojoj hibernira do idućeg proljeća. Puh tako može provesti tri do sedam godina otkad je zadnji put jeo – pojašnjava Josip Turk i dodaje: – Kad je siguran da će dotična godina biti povoljna za njega, izlazi iz pušina i zadržava se u dupljama bukvi, javora, grabova, jela, smreka, kestena, oraha...

Predavanje i pol

– Voli suhe duplje u koje u proljeće nanese suho lišće, grančice i mahovinu. Svoje fiziološke potrebe obavlja izvan duplje. Ulaz redovito izgriza i na taj način obilježava da je duplja zauzeta. U duplju u pravilu ne unosi hranu, nego se hrani vani. No, zbog lošeg vremena, zna otrčati u krošnju po plod i u duplji ga pojesti. Ovisno o veličini duplje, unutra može živjeti više puhova, ali su tada teritorijalno raspoređeni. Odnosno, odrasli puhovi i ženka puha s mladima zauzimaju određeno mjesto u njoj bez nepotrebnih kontakata s drugim jedinkama u duplji. U manjim dupljama vrijedi zakon jačeg pa ponekad samac, ako uspije preuzeti ženki duplju, istjera ju van, a mlade puhove pobije i baci iz duplje – priča Turk, a mi zaključismo da ni med puhimi ni pravice, odnosno vlada zakon jačeg.

Josip Turk nastavio je predavanje o lovu na puhove nekad i danas, jednako zanimljivo i prilagođeno svakom uhu. Spojio je prošlost i sadašnjost puholovstva čabarskog kraja i na kraju predavanja izmamio veliki pljesak. Uslijedilo je i druženje tijekom kojeg je Turk morao odgovarati na raznorazna pitanja, a koliko je zanimanje svojim predavanjem izazvao, govori i podatak da su mu, samo zbog predavanja u Brod na Kupi pristigli Ogulinci, od srca čestitali. Sve u svemu, izuzetno zanimljiva večer u Kaštelu Zrinskih.

Predavanje o tradicionalnom lovu na puha u Gorskom kotaru / Foto Marin ANIČIĆ

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka