Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 23° 26° 1
24. svibnja 2018.
Najprestižnije medijsko priznanje

I GLAZBENICI SU NOVINARI, ZAR NE Dodjela Pulitzera ove godine prvi put promovira jednog repera

Kendrick Lamar / Foto REUTERS
Kendrick Lamar / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 24. travanj 2018. u 7:18 2018-04-24T07:18:54+02:00

Kalifornijski reper Kendrick Lamar sa svojim albumom »DAMN« prvi je glazbenik izvan svijeta klasike i jazza koji se za svoj rad dobio Pulitzera. Analitičari ističu kako je Lamar zapravo »dokumentarist« podijeljene Amerike

Joseph Pulitzer nije direktno u oporuci naveo da se nagrada u njegovo ime dodjeljuje za glazbu, ali je ostavio novce za glazbenu stipendiju. Oni koji su raspolagali njegovom zakladom su stoga 1943. godine odlučili da stipendija postane zapravo nagrada, što će u konačnici ovih dana dovesti do toga da po prvi put jedan reper dobije Pulitzerovu nagradu za glazbu. To je zavrijedio 30-godišnji kalifornijski reper Kendrick Lamar sa svojim albumom »DAMN«.

Izuzetan je to otklon od dosadašnje prakse odbora koji dodjeljuje nagrade, koje su u glazbenoj kategoriji do sada isključivo išle u ozbiljnu i jazz glazbu. Gdje je došlo do tog odmaka i odluke da se napravi svojevrsni presedan u ovoj nagradi, najpoznatijoj po svojim žurnalističkim kategorijama? Možda je to ponajbolje objašnjeno u analizi Huffington Posta, gdje se pojašanjava jednostavno odlukom da se nagrada da izvođaču koji je u svojoj srži – zapravo dokumentarist. Ili, kako to navode u analizi, »DAMN« je zapravo svojevrsno novinarsko djelo.

Poslana poruka

Sam album govori o odonosu američke zajednice, prije svega one WASP bijele, prema crnoj populaciji, koja čini 12 posto stanovništva Sjedinjenih Američkih Država. Teško je, prateći američke medije, ne zamjetiti kako posljednjih godina u SAD-u raste međurasna netolerancija, pri čemu u nekim slučajevima je dolazilo čak i do nereda u kojima je morala intervenirati Nacionalna garda, rezervistički sastav američke vojske.

Grižnja savjesti za nagradu

Pulitzerova nagrada danas je zasigurno najpoznatija i najpriznatija nagrada koju jedan novinar danas može dobiti uopće. I svakako najzvučnija i najprestižnija. No, vjerojatno baš zbog te današnje prestižnosti, mnogi smatraju da je Pulitzer bio jedan novinarski vizionar i čovjek koji je vodio jedno ozbiljno novinarstvo. A istina ne može biti udaljenija i drugačija.

Joseph Pulitzer je u svojoj srži otac »žutog novinarstva«, bio je kralj šunda prije nego li je šund kao takav i izmišljen. Čojvke koji je veći dio svojeg novinskog imperija izgradio u drugoj polovici 19. stoljeća bio je pobornik onog novinarstva koje se danas naziva »krv i stražnjice«. A nije mu bilo strano niti uništavati reputaciju javnih osoba.

Pred kraj život valjda je došlo do svojevrsnog prosvjetljenja te je odlučio ostaviti svoj imetak u zakladu koja je trebala nagrađivati novinarstvo u potpunosti drugačijeg od onog kojeg je on prakticirao. Tako se danas može kazati da je najpoznatija i najozbiljnija nagrada u novinarstvu nastala iz obične grižnje savjesti.

Sve to, kao i samu socijalnu sliku u kojoj Afroamerikanci žive Lamar obrađuje na svom albumu. Kako ipak nije zbilja novinarski rad, nije se morao voditi onom potrebom sagledavanja obje strane, dapače, izričito daje sliku iz vizure prosječnog crnog čovjeka u Sjedinjenim Državama. I nije ga briga za drugu stranu, kako i sam kaže u pjesmama, pitaju ga zašto se ne moli za druge, a on se pita, tko moli za njega.

Gledano simbolički, odbor za dodjelu nagrada očigledno je želio poslati i poruku. U sad već duboku podjeljenoj Americi, kako politički tako i rasno, dodjela Pulitzera nekome tko govori kako je stanje loše i alarmantno jasna je poruka. Kako politici, tako i cjelokupnom društvu. A o koliko neuobičajenoj odluci se radi, možda najbolje svjedoče nagrade u protekle četiri godine. Redom se radi o operi, jazz albumu, oratoriju i albumu instrumentalnih skladbi.

Sarajevski fotoreporter u timu dobitnika Pulitzera

Stotine tisuća građana Mijanmara, muslimana naroda Rohindža, protjerala je vlada te budističke zemlje u susjedni muslimanski Bangladeš. Prošle godine etničko čišćenje doživjelo je tragični vrhunac, a njegovu ubitačnu okrutnost svijetu je pokazao, među ostalima, i sedmočlani fotoreporterski tim Reutersa. Za desetak odabranih fotografija jezivoga mijanmarskog egzodusa, ti su ljudi 16. travnja nagrađeni najuglednijom novinarskom nagradom na svijetu – Pulitzerovom. Jedan od nagrađenih je i Sarajlija Damir Šagolj, vjerojatno najpoznatiji svjetski fotoreporter iz bivše Jugoslavije.

Žiri nagrade objasnio je da su fotografi globalne agencije nagrađeni »za šokantne fotografije koje su svijet izložile nasilju s kojim se, dok bježe iz Mijanmara, suočavaju izbjeglice Rohinžda«. U kratkoj objavi kojom je nagradu popratio Reuters ocjenjuje se kako je »iseljavanje Rohindža iz Mijanmara naporno i ubitačno«. »Stotine tisuća ljudi – mokri, blatnjavi, iscrpljeni, izgladnjeli ili bolesni – pristižu u panici, posljednjim snagama. Za Reutersove fotografe, bio je ozbiljan izazov dokumentirati to iseljavanje«. Da nije riječ o pretjerivanju dokaz je i činjenica da su dva Reutersova fotografa, Wa Lone i Kyaw Soe Oo, trenutno u mijanmarskom zatvoru. Ove godine, Reuters je prvi put u povijesti dobio dva Pulitzera: uz tim iz Mijanmara, nagrađen je i novinarski tim istraživača takozvanog »rata protiv droge«, krvave kampanje koju na Filipinima provodi predsjednik Rodrigo Duterte.

Za fotografije iz Mijanmara nagrađeno je sedmoro fotoreportera: Adnan Abidi, Mohammad Ponir Hossain, Hannah McKay, Cathal McNaughton, Danish Siddiqui, Soe Zeya Tun i Damir Šagolj. Ovaj posljednji je 47-godišnji sarajevski fotoreporter, koji je svoj put prema vrhovima svjetske novinske fotografije, dosad ovjenčan brojim nagradama, sada okrunio i najuglednijom, Pullitzerovom. Rođen je 1971. u Sarajevu. Rat je proveo u svojem gradu kao vojnik u odjelu informiranja Armije BiH, gdje je pomagao stranim dopisnicima. U njegovu profilu na stranicama Reutersa navodi se kako je počeo objavljivati. »Prvi sam posao obavio na prvoj crti bojišta, kao vojna pratnja uglednom fotoreporteru. Prijatelj mi je savjetovao: 'Samo ga gledaj, i radi što i on'. Ponudio mi je da fotografije koje sam snimio pošalje svom bivšem agentu.

Obojici nam ih je objavilo isto izdanje 'Newsweeka'«. Poslije rata, Šagolj je iz Sarajeva počeo raditi za uglednu parišku agenciju SIPA, a godinu dana kasnije postao Reutersov bosanski dopisnik, da u toj agenciji do danas ostvari svjetsku karijeru. Od kraja devedesetih snimao je diljem bliskog Istoka; pokrivao je rušenje »blizanaca« Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, invaziju SAD-a na Afganistan i Irak...

Njegova fotografija iz Iraka ušla je u finale natjecanja za Pullitzerovu nagradu. 2009. preselio je u Bangkok kao fotoreporter za Aziju, gdje je pratio sve ključne događaje posljednjih godina, a među njima i Sjevernu Koreju, gdje je 2011. iz hotelske sobe snimio fotografiju koju je World Press Photo proglasio najboljom te godine. Od 2015. živi u Pekingu i radi kao glavni Reutersov fotoreporter za Kinu. »Damir je osvojio neke od najprestižnijih nagrada za fotografiju. Njegove fotografije redovito objavljuju vodeće svjetske novine i magazini«, objavio je Reuters. Svoj stvaralački credo Šagolj je, kaže, naučio od jednoga iskusnog novinara: »Prati događaj, ma kakav bio, kao da svijet takvo što nikad još nije vidio.« Fotografira, kaže, »za obične ljude«. »Ako ih mogu dirnuti, ako mogu postići da zastanu i pročitaju vijest – sretan sam«. (Boris PAVELIĆ)

Reper s izričajem u kojem su psovke nešto najnormalnije za Pulitzera je u neku ruku čak i revolucija.

Ali, nije da taj odbor već u nekoliko navrata nije pokazao sposobnost da se izdigne iznad ustaljenih običaja i dodjeli neočekivane nagrade. Treba se sjetiti kako su 2010. godine pokazali zavidno predviđanje trendova i nagradu za istraživačko novinarstvo po prvi put u povijesti dodijelili jednoj internet stranici, ProPublici. Danas je već došlo do tog stadija da nije ništa neobično da se specijalizirani internet portali bave istraživačkim novinarskim radom, ali još prije osam godina to je bila medijska revolucija. Kojom je pokazana i hrabrost i uperen prst u novi trend, u kojem je nebitno na kojem mediju se radi koji oblik novinarstva.

Slučaj Weinstein

U potpunosti očekivano, obzirom da je Pulitzer ipak američka nagrada, laureati u kategoriji novinarstva u javnoj službi, vjerojatno najcjenjenijem segmentu, su New York Times i New Yorker zajednički, za razotkrivanje afere o seksualnom predatorstvu u Hollywoodu. Priča koja je počela s Harveyem Weinsteinom, moćnim producentom za kojeg se ispostavilo da je tjerao žene iz biznisa u seksualne odnose, završila je mnogo šire. Nastao je čitav pokret Me Too (»ja također«), kojim su žene iz show bussinessa, ali poslije i drugih poslova, potvrđivale da su bile žrtvom seksualnog predatorstva. Čitava priča na kraju nije ostala na Weinsteinu, već je popis bio mnogo duži, a mnoge su tajne Hollywooda isplivale na površinu. Teško da će taj segment industrije zabave ikad više biti isti. Stoga su i brojni analitičari i prije same dodjele nagrada baš ovu priču stavljali kao glavnog favorita. Utjecaj na Ameriku je bio prevelik da ga se ignorira, a osobe koje su bile umiješane u skandal su bile prezvučne da ova dva medija ne bi dobila nagradu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka