Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 2
Sutra: 25° 28° 1
20. lipnja 2018.
Smiljan Kirinčić

'Glazba nije moj odabir, ja sam njezin': Riječki odvjetnik posljednjih godina oduševljava i - glazbenim talentom

Uspješni riječki odvjetnik Smiljan Kirinčić zadnjih nas godina oduševljava i svojim glazbenim talentom / Foto Sergej DRECHSLER
Uspješni riječki odvjetnik Smiljan Kirinčić zadnjih nas godina oduševljava i svojim glazbenim talentom / Foto Sergej DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 3. svibanj 2018. u 7:19 2018-05-03T07:19:02+02:00

Doista sam imao dugogodišnju apstinenciju od glazbe. To je bilo vrijeme posvjećeno obitelji i podizanju djece te radu i angažmanu u mom odvjetničkom uredu. Glazba je bila prisutna, ali na ljestvici važnosti i značaju tek iza spomenuta dva prioriteta

Krajem lanjskog kolovoza, na 13. Čansonfestu pobjedničkom je pjesmom postala »Moj bit će celi svit«, u izvedbi Dina Antonića. Zanimljivo, i godinu dana ranije, jedna od najčansona je izašla iz autorskog nadahnuća iste osobe, Smiljana Kirinčića. Riječ je tada bila o skladbi »Rapsodija z Mololonga«, s kojom je nagradu za najbolju interpretaciju zaslužila Vivien Galletta.

U istoj kombinaciji, gdje je Kirinčić autor teksta, glazbe kao i aranžmana, a Vivien Galetta uspješna izvođačica, na Čanson festu susrećemo ih i 2015. godine, također s rado slušanom pjesmom »Tanca se život celi«.

U listanju glazbene biografije Smiljana Kirinčića stižemo i do 2014. godine i omiljenog festivala koji se tradicionalno krajem kolovoza održava u Kastvu.

Tada sa skladbom u izvedbi Marija Lipovšeka Battifiace »Epitaf jenega Kastafca« koja zaslužuje ne samo posebnu pažnju kad je riječ o Kirinčićevom opusu, ona je na izvjestan način i prava mala posveta migracijama na kvarnerskom području.

Uspješni riječki odvjetnik Smiljan Kirinčić / Foto Sergej DRECHSLER

Ta nam pjesma, posvećena djedu Smiljana Kirinčića, učitelju u Dobrinju: »Kastafka me j' rodila, Dobrinjka me je obljubila, Bodulija me je sahranila« poručuje kako su veze unutar šireg riječkog područja vrlo česte, jednako tako i prisne.

Tajanstven i čudesan instrument

Od koga ste naslijedili ovako zanimljivu glazbenu »žicu«? Bavi li vam se još netko u obitelji glazbom?

– Ako se glazbena žica nasljeđuje, onda u mom slučaju postoji vjerojatnost da je to upravo od djeda Kastavca, koji je bio glazbeno nadaren, a ponešto je i skladao. Premda djeda nikada nisam čuo kako svira crkvene orgulje, jer sam se za to »prekasno« rodio, taj glomazni, komplicirani, a opet tajanstven i čudesan instrument je i mene intrigirao. Tako sam radi crkvenih orgulja, a sve to ne bih li im bio što bliže, otišao učiti klavir kod časnih sestara.

U obitelji je prije mene bilo svirača, ali prije bih rekao da su to bili samo svirači trenutka i zabavljači svojih prijatelja. Moje kćeri imaju pristojno glazbeno obrazovanje, ali klaviru bi nakon što bi uredno odradile zadane vježbe, spustile poklopac i nakon toga ga radije zaobilazile. Često mi bude upućeno pitanje kako uspijevam baviti se sa više različitih stvari. Odgovor je davno dao Horacije: carpe diem. Dakle i moj je odgovor na tom tragu, pa kažem, to je jednostavno ako se primijeni slijedeći recept: realan odabir ciljeva, organizacija, dosljednost, volja i upornost, sve začinjeno zabavom, užicima i zadovoljstvom.

Dan ima 24 sata koja imate na raspolaganju nepoznati broj puta za trajanja vašeg života. Ako se ti sati planiraju i razumno rasporede prema prethodno izloženoj recepturi, nađe se mjesta i vremena biti istovremeno liječnik i pijanista, ekonomist i stolar, arhitekt i sportaš ili odvjetnik i skladatelj kao što sam to ja.

I dok će svaki ljubitelj dobre glazbe čakavskog izričaja na spomen Smiljana Kirinčića reagirati na način kako je riječ o odličnom autoru, kako stihova, tako i glazbe, mnogi će se iznenaditi spoznajom da je on zapravo – odvjetnik. I to dobar odvjetnik koji ima svoj ured u jednoj od najpoznatijih riječkih ulica, onoj što se nalazi u samom srcu grada, a nosi naziv Erazma Barčića – kako je poznato, također uglednog odvjetnika.

Znanje i stručnost

Nije naravno rijetkost da odvjetnike zanima umjetnost, poznati su nam među njima veliki kolekcionari umjetnina, zaljubljenici u artističku fotografiju, nemalo ih lijepo pjeva i svira. Ali, morate priznati, da je pomalo neobično da je vaša glazbena strast tako silno iz vas izašla tek prije nekih pet godina?

– Nije bilo baš tako. Priznajem da je neobično da sam tek prije pet ili šest godina prvi put počeo objavljivati svoja djela, no glazbena strast u meni postoji oduvijek. Dakle potrebna je distinkcija samog čina stvaranja glazbe od njezina objavljivanja. Glazbu stvaram od rane mladosti, no njezino priopćenje javnosti i javno izvođenje je doista tek nedavno uslijedilo. Moj je životni odabir bio upravo ovaj i ovakav. Kad bi postojala mogućnosti ponovnog odabira, ja bih ostao u otprilike istim okvirima. Nisam slučajno završio gimnaziju, potom studirao pravo te postao odvjetnik, već je to bilo po mojoj zamisli, volji i htijenju.

Odvjetništvo je zanimanje koje sam svjesno odabrao i koje volim. U tom zanimanju je znanje i stručnost na stanovit način oružje u vašim rukama koje morate upotrijebiti, no ne smije se dogoditi da ga ikada zloupotrijebite. Odvjetništvo je zanimanje visokih etičkih standarda, stoga onaj tko nije na to spreman nije mu tu niti mjesto. Moj idući, a pri tom najvažniji životni odabir bio je obitelj. Pod tim podrazumijevam: stvarati i njegovati obitelj, biti odgovoran za nju i prema njoj, biti uz nju … živjeti zbog nje i za nju. Obitelj u svom skladu, je vjerujem naš najveći i najvažniji doprinos društvu. Glazba nije moj odabir, već sam ja njezin. Ona je oduvijek tu u meni.

Nemoguće je da ste glazbu u sebi otkrili tek u vrlo ozbiljnim godinama. Što vas je priječilo da joj se ranije posvetite?

– Doista sam imao dugogodišnju apstinenciju od glazbe. To je bilo vrijeme posvjećeno obitelji i podizanju djece te radu i angažmanu u mom odvjetničkom uredu. Glazba je bila prisutna, ali na ljestvici važnosti i značaju tek iza spomenuta dva prioriteta. Danas, kad su djeca postala odrasli ljudi koji grade svoj svijet, a kad sam ja ponešto smanjenjio intenziteta rada u odvjetnišitvu, otvorio se veći prostor za glazbu. Unatoč tome, još uvijek nisam imao namjeru objavljivati svoj rad. Bilo mi je dovoljno sjediti za klavirom i muzicirati sam sebi i za sebe. Stoga moram se razotkriti i napomenuti, da je takvo moje ponašanje od moje djece bilo okarakterizirano kao sebično. Procijenivši kako su djeca u pravu, kako vi kažete »pod stare dane« sam odlučio objaviti ponešto od moje glazbe.

Klavir sviram svakog dana

Koliko često svirate?

– Klavir sviram svakog dana, makar i samo na kratko, no gotovo neizostavno svakog dana. Moj glazbeni afinitet je jazz, glazbeni žanr gotovo potpune glazbene slobode. Jazz pruža mogućnost kreativno se izraziti te pri tom bez odgode realizirati glazbene emocije u jednom jedinom trenutku stvaranja. To je skladanje glazbenih minijatura te njihovo spajanje u neponovljivi niz glazbenih ekspresija. Svirati u jazz orkestru je ravno ugodnom druženju ili nekom dobrom provodu.

Albumi pripadaju prošlosti

Raste broj vaših pjesama. Imate li možda u planu okupiti ih na jednom albumu ili su danas aktivnosti takvog tipa u manjini. Kako uopće gledate na lakoću distribucije pjesma koje je donijelo današnje digitalno doba?

– Albumi nažalost pripadaju prošlosti. Više čak niti obiteljske fotografije ne spremamo u albume, pri tom mislim na one klasične sa uvezenim debelim koricama. U nove automobile se više uopće ne ugrađuju CD playeri. »Memory stick« premda je pogodan za pohranu digitalne glazbe, također nije našao mjesto u distribuciji glazbe.

Znači isključivo novi mediji?

– Dogodilo se nažalost »video killed the radio star«. Dolaze novi i novi mediji. Primjerice YouTube je medij koji je tu čvrsto zasjeo i apsolutistički vlada. Radi se o mediju koji daje široki izbor informacija, pa među njima i izbor glazbe, kojoj se sada pridružuje slika ili video, sve to uz munjevitu brzinu pristupa. Osim toga YouTube gotovo svakom autoru omogućava objavu vlastitog rada i priopćenje najširoj javnosti, i sve to besplatno. YouTube, unatoč tome što vizualnom komponentom odvlači pozornost slušatelja od same glazbe, pa još k tome daje lošiju kvalitetu zvuka, ipak promovira glazbu na globalnom planu. Smatram ga korisnim i pozitivnim medijem demokratskih obilježja, koji omogućava svakom pojedincu da priopći informaciju, primjerice glazbu ili neku njegovu vještinu i slično, kao i da slobodno pristupi informacijama drugih. Govoreći o glazbi, YouTube vam omogućava da objavite svoju glazbu najširoj publici, kao i da pristupiti i slušate svu onu glazbu koju su drugi putem njega objavili. Naravno, to ima i drugu stranu medalje, jer za većinu autora i izvođača se sve odvija »for free« –- niti vas košta, niti ćete zaraditi.

Način življenja se vrtoglavo i ponekad mi se čini zastrašujuće mijenja, no nisam paranoičan u strahu da će čovječanstvo zastraniti vraćanjem životu u pećini. Makar smo nerjetko prestrašeni i nezadovoljni zbivanjima oko nas, svijet se ipak kreće uzlaznom putanjom. Evolucija je nezaustaviva i mi joj se ne možemo suprotstaviti konzerviranjem prošlosti za potrebu nostalgične upotrebe u budućnosti. Dakle izdati album bilo bi nerazumno, jer zašto bi netko ustao iz fotelje i posegnuo za CD-om na policu, kada iz fotelje može daljinskim upravljačem u jednom trenutku kliknuti odabir bilo koje skladbe i pri tom još vidjeti pridruženi joj video spot. Ovdje se moram ispričati pravim, no rijetkim fanovima dobrog zvuka, koji glazbu ne čuju i ne gledaju, nego je upravo pozorno slušaju i u tome su beskompromisni.

U svojoj prvoj skladbi s kojom ste se pojavili na Čanson festu pojašnjavate svoju povezanost, kako s Kastvom, tako i s Dobrinjem? Od kuda su vam korijeni, nije li Kirinčić dominantno krčko prezime?

– Moji preci, uz iznimku djeda Kastavca, su s otoka Krka, preciznije iz Dobrinjštine. Očeva, Kirinčić strana je iz Svetog Vida Dobrinjskog, a majčina strana je uz djeda Kastavca, upravo iz Dobrinja. Epitaf kojeg ste uvodno spomenuli, doista je uklesan u nadgrobni spomenik mojih deda i mamice, kako sam ih ja zvao. Djed je epitafom u tri kratka stiha obilježio tri najvažnije sekvence svojeg života, naglašavajući njima ponos, ljubav i zadovoljstvo života. Skladbu »Epitaf jenega Kastafca« posvetio sam njima dvoje.

Znači djed je stigao u Dobrinj?

– Djed Kastavac je nakon što je završio učiteljsku školu u Kastvu, došao krajem 20-tih godina prošlog stoljeća na prvo službovanje u Dobrinj za učitelja, gdje je ujedno vodio crkveni zbor i svirao orgulje. S uspostavom tadašnje poslijeratne vlasti, još je neko vrijeme svirao u crkvi, ali ubrzo to postaje nespojivo s učiteljskim zvanjem i radom u državnoj službi. Time je ostao bez instrumenta, a budući da vlastitog nije imao, njegova je glazba bila okončana. Nije li to pomalo žalosno?

Ništa bez entuzjazma

Autorski radovi na specifičnim podvrstama čakavštine nisu rijetkost. Ipak, stječe se utisak, posebno na području sjevera Jadrana, kako je kastavska scena, u najširem smislu, najaktivnija – jednako tako i najproduktivnija?

– U pravu ste, kastavska scena prednjači u promoviranju čakavštine. Rekao bih da to nije slučajno, jer Kastav prije svega ima bogatu kulturnu baštinu. Stanovništvo Kastavštine je oduvijek njegovalo svoj jezik i običaje, pa je tako i danas, unatoč vjerojatnosti da je autohtono stanovništvo trenutno u manjini. Promicanje kulture nije moguće bez entuzijazma. Kastav ima te pojedince koji su pokretače kulture, tako da postoji kontinuitet zbivanja kroz različite kulturne sadržaje i forme. Time se kulturnoj baštini nadodaju uvijek nove vrijednosti, čime se ona nadograđuje i obogaćuje. To uobičajeno nazivamo tradicijom, koja se ne može odvijati sama po sebi, već je za to primarno potreban čovjek. Kastavština očigledno ima tog čovjeka, odnosno te ljude, ta scena očigledno ima i razumijevanje te podršku lokalne vlasti i uprave, jer entuzijazam sam za sebe ne bi bio dovoljan.

Kastav je u svojem postojanju bio značajno geopolitički uvjetovan. Danas je očigledan porast izgradnje na području Grada Kastva, kako za potrebe poduzetničkih aktivnosti tako i za stanovanje, jer nema sumnje da je tamo lijepo živjeti i raditi. No, Kastavština postaje lokalni mikro konglomerat, što joj u budućnosti može narušiti postojeći identitet, ukoliko se postojeća tendencija ne bude imala pod razumnom kontrolom.

Suradnja s mladima je posebno veselje i radost

Imate li želju, poput primjerice Danijela Načinovića, nastupiti i kao izvođač neke od svojih budućih skladbi?

– Iskreno govoreći – nemam. No, s obzirom na to da pišem glazbu i stihove, uz to aranžiram svoje skladbe i izvodim ih na instrumentu, nedostaje još samo vokalna interpretacija, pa da postanem kantautor. Kantautore kao kompleksne umjetnike iznimno cijenim, no to nije razlog da i ja posegnem za tim. Dakle odgovor ostaje, nemam želju nastupiti kao izvođač neke svoje skladbe, … za sada.

U mom glazbenom razotkrivanju, koje se događa, kako vi kažete »u vrlo ozbiljnim godinama«, puno mi više znači bogatstvo širenja društvenih krugova u kojima djelujem. Pravnički milje je obilježio glavninu mog života i rada i tu sam se uvijek dobro osjećao. Suradnja s glazbenicima je na stanovit način mentalno osvježenje i relaksacija; suradnja s mladim glazbenicima je pak posebno veselje i radost.

Posebitost Čansonfesta je i u velikoj privlačnosti za autore iz – Dalmacije. Istaknimo tako Stjepu Martinovića koji dolazi s krajnjeg juga, ili Igora Brešana, koji ma koliko je rođen u Puli, piše na dalmatinskom idiomu čakavskog dijalekta. Rijedak je to slučaj, baš kao i činjenica da je Čansonfest privlačan i za Zagrepčane poput Hrvoja Hegedušića?

– Čansonfest je otvoren svim autorima šansone, pri čemu su stihovi skladbi na čakavskom dijalektu bitan uvjet pristupa festivalu. Sličan koncept ima još jedino Festival dalmatinske šansone u Šibeniku, što znači da je vrlo sužen prostor u kojem se šansonjeri čakavskog dijalekta mogu izraziti. Pri tom treba imati na umu da šansona nije komercijalan glazbeni proizvod, stoga nema interes šire publike.

Najopćenitije rečeno, šansona je glazbena vrsta, koja se s težištem na pjesničkom elementu uz pomoć glazbe i interpretacije, obraća ljudima. Glazbeni element prethodno spomenutog »trojstva« šansone, je vrlo širok i slobodan, tako da su zastupljeni različiti glazbeni žanrovi. Interpretacija je u šansoni od iznimnog značaja, ali nije podređena vokalnoj izvrsnosti izvedbe, već upravo u svojoj posebnosti i uvjerljivosti obraćanja slušatelju. Nažalost, šansona je kod nas pomalo zapostavljena od medija, pa ju narod manje sluša i posljedično tome manje razumije i voli.

U navedenim okolnostima je potpuno razumljivo da postoji širi interes pristupiti Čansonfestu, te da se uz domaće šansonjere rado okupljaju i etablirana imena hrvatske šansone koja spominjete.

Sa istom ili sličnom motivacijom i ja osobno pristupam Čansonfestu, jer mi kao ljubitelju jazz glazbe koju mogu spojiti sa čakavskim dijalektom kojem pripadam, daje mogućnosti na meni svojstven način obratiti se publici.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka