Marlene Priskic rodila se u gradu Castelfranco Emilia (Modena, Italija) no njezina obitelj je iz Lovrana. Diplomirala je 1999. godine na konzervatoriju Orazio Vecchi glasovir i povijest glazbe. U Gradskom kazalištu Teatro Comunale di Modena primila je nagradu Lions Cluba kao najbolja diplomantica regije Emilie-Romagne, nakon što je već kao djevojčica osvojila više natjecanja i nastupila s Lucianom Pavarottijem i Mirellom Freni.

Na sveučilištu Alma mater studiorum u Bologni magistrirala je 2000. godine s najvećom ocjenom strane jezike s pedagoško-lingvističnim smjerom.

Na austrijskom sveučilištu Paris Lodron Universität u Salzburgu studirala je godinu dana kao Erasmus stipendistica, te je u dva semestra položila 13 ispita. Govori hrvatski, talijanski, njemački, francuski i engleski.

Kao najbolja studentica fakulteta izabrana je od Jean Todta, današnjeg predsjednika FIA-e, da podučava talijanski jezik sedmerostrukom svjetskomu prvaku u Formuli 1, Michaelu Schumacheru, s kojim je radila u Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Italiji i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Doktorirala je 2009. u literaturi i lingvistici na njemačkom sveučilištu Ludwig Maximilians Elite Universität u Münchenu, gdje joj je za disertaciju dodijeljen imprimatur.

Prigodom 60. obljetnice Hrvatske katoličke misije u Münchenu, nastupila je kao pijanistica 2009. u Großer Philharmonie Saal im Gasteig u emisiji Lijepa naša s voditeljem Brankom Uvodićem. Uz podršku roditelja i fratra karmeličana patera Benigna iz Ferrare, kao i dekana teološkog fakulteta u Rijeci pok. velečasnog Josipa Šimca iz Voloskog, još kao maloljetnica kumovala je tokom domovinskog rata 90 djece kroz više od 80 putovanja s konvojem iz Italije do Like, Korduna i Klane.

Za taj angažman ju je tadašnji predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, pozvao u Sabor i odlikovao Redom hrvatskog pletera. Opatijska javnost je Marlene Priskic pobliže upoznala na nedavnoj, vrlo neobičnoj promociji tek izašle knjige »Slatko doba – Izvorni recepti iz kvarnerskih vila Opatije i Lovrana (1910. – 1941.)«, te manuskripta Codex Laurianensis. Knjigu je tiskala Izdavačka kuća Alfa iz Zagreba, a Marlene Priskic je njezina autorica.

Molimo da se ukratko predstavite našim čitateljima. Naime, biografija Vam je iznimno zanimljiva…

– Da, hvala Vam, no ključnu karakteristiku moje biografije upravo dijelim s polovicom Hrvata na ovoj zemaljskoj kugli, naime s onom koja živi u inozemstvu, a to jest dobro poznavanje stranih jezika. Pričam ih pet. Ostalo je plod kreativnosti i marljivog rada.

Profit i imidž

Iz svega što saznajemo o Vama, čini se da su glazba i strani jezici okosnice Vašeg profesionalnog života? Otkrijte nam jedan kuriozitet – kako je bilo podučavati Michaela Schumachera, te s druge strane – nastupati uz legendu kao što je to bio Luciano Pavarotti?

– U post-industrijskom društvu osobito dominiraju dva pojma: profit i imidž. Da bi se prvo postiglo organiziralo se pojedince usmjeravajući ih na maksimalnu specijalizaciju, dok je ovo drugo često ništa više od jedne krhke konzumističke fasade, za čiju izgradnju se ponovno poziva društvo da na sebi troši, te ga se onda za to nagradi s prolaznom vizibilnošću.

U tom vicioznom utilitarističkom krugu izostao je životno bitan prostor i dekoru i kreativnom razvitku. Kad sam surađivala sa Pavarottijem pitali su me kada ću ponovno nastupiti na bini; kada sam radila sa Schumacherom pitali su me dolazim li iz sportske branše; sada kada sam izdala tu knjigu pitali su me da li sam slastičar.

No kako je ta publikacija zahtijevala i filološki pristup i grafički kompleksnu obradu, te spoznaju stranih jezika za njezin prijevod, pa i detaljnu analizu originalnih antikvarnih artefakata, a promocija je postala još i koncert zahvaljujući sudjelovanju ansambla Nostalphoniker iz Münchena te pijanistice Sandre Klen s kojom sam i ja nastupila, zbunjujuće je sada za mnoge da se sve to ne da uvrstiti u neku etiketiranu ladicu.

Kad bi zapadno društvo uvažilo svoje humanističke korijene, po kojima je civiliziran čovjek upravo onaj koji nije sektorski opredijeljen ili apatično slijedi neke nametnute trendove, već znatiželjno traži sebe i spoznaje raznolikost drugih i svog okružja, bili bismo mnogo bogatiji i samostalniji: realizirali bi se uspješno u životu, ostavljajući iza sebe virtuozan trag.

Gdje danas živite, čime se bavite i koje su Vaše poveznice s Lovranom? Što Vam u životu predstavlja Lovran i koliko su općenito za uspjeh bitni korijeni i sve ono što potomcima ostavljaju njihovi roditelji?

– Moja je obitelj iz Lovrana, ja živim na Opatijskoj rivijeri kao i u inozemstvu. Nema veze koji vjetrovi, koliko kiše i kakva grašica prođe krošnju jednog stabla. Ako ga korijeni čvrsto drže, na proljeće će cvasti i kroz ljeto će dati svoje plodove.

Rijetki artefakti

Kako ste počeli razmišljati o objavi manuskripta Codex Laurianensis i knjge »Slatko doba – Izvorni recepti iz kvarnerskih vila Opatije i Lovrana (1910. – 1941.)«? Koliko je prošlo od ideje do realizacije?

– Dovoljno je otvoriti Codex za dobiti inspiraciju, te diviti se njegovom zanimljivom sadržaju i formatu. Sjećam se da sam kreirala šablonu prijeloma, koju je kasnije precrtala i obradila za tisak Izdavačka kuća Alfa iz Zagreba, neprekidno od veljače do svibnja 2016. Crtala sam na putu u vlaku, u autobusu, u čekaonici kod doktora, dok sam ležala s gripom, noću do 2 ujutro.

Skupljala sam slike, kontaktirala privatne kolekcionare, aukcijske kuće i antikvarijate u Hrvatskoj, Češkoj, Italiji, Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj, Ohio-u i Californiji. Sakupila sam više od 500 rijetkih artefakata, nacrtala okvire i slikala oko 2.000 elemenata, uredila tabelarne popise svih recepata i grafičkog materijala, kako bi olakšala posao grafičkom odjelu.

U Codexu ima više od 1.800 recepata na hrvatskom, njemačkom, talijanskom i francuskom, no preuzela sam ih »samo« 315 za novu publikaciju. Za hrvatsku verziju djela sam prevela njemačke, talijanske i francuske recepte, dok ih je Martina Peruc, koja je suradjivala kao suautorica samo kod hrvatskog izdanja, odmah upisivala ili djelomično prepisala one hrvatske.

Prevela sam sve još jednom na njemački i talijanski, prepisala one recepte koji su već bili napisani u jeziku strane publikacije. Nakon obrade sam pripremila ponudu, na koju se Izdavačka kuća Alfa javila u roku 10 dana s namjerom da izda luksuznu publikaciju djela u 3 posebna jezika za 3.000 primjeraka kod prvog izdanja.

Odlazila sam u redakciju u Zagreb, te u Italiju i u München da bi radila na publikaciji preko radnog vremena i realizirala taj izvanredan projekt, uz suradnju 4 grafičara, urednice Anite Benčec-Nikolovski i glavne urednice Daniele Novoselić, te lektorica Kristine Ferenčina i Valentine Višak. Veoma sam im zahvalna da su me podržali i do kraja samnom intenzivno radili na uspješnom ostvarenju zahtjevnog projekta. Uložili smo u publikaciju veliki trud, a pogotovo mnogo ljubavi.

Recite nam ukratko o kakvom je djelu riječ i kome bi sve ova »drugačija kuharica« mogla poslužiti?

– Ova je knjiga najslađa baština kulinarske tradicije Opatijske rivijere, dio svjedočanstva kvarnerske eklektične povijesti i estetski profinjen suvenir za sve ljubitelje ljepote i dobrog ukusa.

Recepti stari 100 godina

Tko je bila madame Heda?

– Upravo još tražim filološkim istraživanjem daljnje informacije. Znamo da je bila visoko obrazovana, inače ne bi vladala u to doba sa četiri jezika. Sigurno je pripadala obitelji visoke buržoazije, no njezin je duh bio veoma napredan za ono vrijeme: imala je kontakte sa Zagrebom, Trstom, Bečom i Parizom, družila se s elitom koja je tada boravila u vilama Opatije i Lovrana, ali je skupljala i isprobavala i tradicionalne lokalne recepte.

Mislim da je bila duhovita, rafinirana i znatiželjna žena: osoba široke evropske kulture, zaljubljena u svoj kraj i otvorena prema svim slojevima tadašnjeg društva.

Da je razmišljala po etiketama i sudila uobraženo o svom okružju, ne bi nam bila ostavila tako bogatu baštinu.

Kakvi se sve recepti mogu pronaći u knjizi i po čemu je ona posebna, pa čak i jedinstvena u Hrvatskoj?

– To su recepti stari 100 godina. Začudit će Vas sigurno pojedine namirnice, a tim više to što je rezultat tako ukusan. U knjizi ćete pronaći ilustracije, pomoćna objašnjenja i prozorčiće za vlastite zabilješke; svaki okvir recepta je različit i svaka stranica posebna. Djelo prikazuje u detalju flair, svakodnevni pribor i arhitekturu jednog estetski veoma ženstvenog doba poput secesije, sve do racionalno stiliziranog Art Deco-a. Uživat ćete listajući ga još prije nego što krenete u pripremu slastica.

Izvanredno je u Codexu, po kome je nastala knjiga, da je on sastavljen na 4 jezika. Nije znači samo neuobičajen primjer tolerantnog susreta i mirne koegzistencije različitih jezika i kultura na istom području, već nam dokazuje kako su ideali i srž onog puno kasnije definiranog evropskog identiteta vec tada, iako u embrionalnom stadiju, bili prisutni na Kvarneru a osobito na Opatijskoj rivijeri.

U tom smislu, mislim da ponosno možemo tvrditi da i velika Europa može nešto naučiti od tog malog istarskog kraja, koji je ujedno povijesno turbulentan dio naše mlade domovine: naime da gostoljubivost i civilna međusobna komunikacija nisu površne formalnosti, već osnova one društvene interakcije po kojoj se razlikuju kulturno razvijena društva, od onih koja do toga još nisu evolucijski sazrela.