Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 2
Sutra: 3° 3° 2
19. studenoga 2018.
Posao ide, ali manje se troši

Pekarnice: Zapadu prodali – burek

Foto D. Škomrlj
Foto D. Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 8. lipanj 2015. u 12:58 2015-06-08T12:58:00+02:00

Davno su to shvatili Talijani s pizzom ili Turci s kebabom. Dio uspjeha i ekspanzije pekarnica krije se u činjenici da pad kupovne moći povećava prodaju najjednostavnijih pekarskih proizvoda. Kad kupovna moć padne toliko nisko da ni za burek nema – treba se zamisliti 

Nije bilo večernjeg izlaska koji nije završavao – burekom. U Opatiji, ispod Titove, neposredno prije skretanja za Ambasador, strmim stubama koje su posebno mrzili maligani. Ako je noć bila već poodmakla, pa je većina gladnih usta te plesom i s ponešto alkohola ispranih želudaca, već protutnjala tom malom buregdžinicom, jedini je odgovor nakon pitanja: meso, sir? – bio: nema, samo jabuka. Bio je to valjda jedini takav prostor u kojem se nudio – burek od jabuka. Nakon početnog negodovanja, sve bi ipak završilo dogovorom – ma daj, nek' je i jabuka. 

  A tek u Rijeci! Ma kakav »light show« i glasna glazba, pravi je provod završavao – »Kod braće«. Tih sedamdesetih i osamdesetih godina riječka je omladinska scena bila izrazito podijeljena, oštro diferencirana. S jedne su strane bili šminkeri, pedantno ispeglani i apsolutno modno usklađeni s recentnom talijanskom, tršćanskom modom, s druge pankeri koje su definirali koža i uske, poderane traperice. Onakve kakve danas nose – šminkeri. Da, bilo je tu ponešto i »flower power« likova, no oni su ipak funkcionirali u nekom svom filmu, pomalo izvan dominantnih struja. I ma koliko su prve dvije skupine javno bile suprotstavljene, s nemalo međusobne distance i odbojnosti, burek i »braća« su ih u sitnim satima itekako ujedinjavali. Dok bi, jer nema veće gladi od one koja se javlja kad gubiš noć, zadovoljno žvakali »meso« ili »sir«, bilo je sasvim nebitno jesu li u realnom životu na Clashu ili Boney M-u. 

  – Meni da ide dobro, samo mi pekari da ne osjećamo krizu? Jako se varaš, jako je pao promet. Ima ljudi, radi se posao, ide, ali se puno manje troši. Nekad su ljudi od mene išli s punim vrećicama. Kruh, kroasani, pizze, burek. Danas, danas ti je ostao samo – kruh. Čini mi se kao da ljudi više ni za burek nemaju. 

  Pričao nam je to prošlog tjedna, dok smo sjedili na priručnim sjedalicama na Turniću ispred Arene, vlasnik te najpopularnije riječke pekarnice Lulezim Qenai, (ma piši Ćenaj – bolje se razumije), a iza nas opća cika i strka. Djeca iz OŠ Eugena Kumičića spustila su se na marendu. 

  Pokušavali smo proniknuti u neku od zona hrvatskoga gospodarstva koja nosi dobit, koja ima aspiracije širiti se na danas nam potpuno otvoreno tržište EU. Češljalo se tako sve siromašniju scenu, kao kad muškarci u srednjim godinama počinju gubiti vlasi pa si kosu prebacuju s jedne na drugu stranu, no što god pokušavali odgovor je bio isti – nema, gospodarstvo nam je skoro potpuno ćelavo. Pokušavali smo i s IT tehnologijom, pokušavali smo s novim on-line poslovanjima, ništa. 

 U srcu Münchena

A onda je zazvonila Mlinarova reklama – otvorili smo prodavaonicu u srcu Münchena, na Marienplatzu! I ne samo to, kako smo saznali, Mlinar ima u planu u jednom od najznačajnijih centara europske moći otvoriti još šest prodavaonica. Iznenađujuće svakako, no možda i ne bi trebalo biti. 
 

Kruha i igara

Pratim ti ja sve hrvatske blagdane. A tada posebno snizim cijenu našim proizvodima. Vidim – ljudi najviše traže kruh, pa na njega dajem najveće popuste. I kad Rijeka igra, kad pobjeđuje, značajni su popusti. Pokušavaju nas uništiti veliki trgovački lanci, ali i mi znamo s poslom, znamo kako se približiti kupcu. Ako vidiš da mu je teško i da nema, spusti cijenu – pojašnjava Qenai. 

  Mlinar je naime zadnjih godina u silnoj ekspanziji, otvara svoje pekare-prodavaonice širom Hrvatske, širi se i na okolne države, a u Osijeku su primjerice otvorili možda najveću tvornicu bureka na Balkanu: uložili su 40 milijuna kuna da bi dnevno mogli proizvoditi 700 tisuća bureka! Količina je to koju sasvim sigurno dnevno ne može »probaviti« Hrvatska, tako da je širenje na EU logična, zapravo kako smo shvatili – planirana akcija. Burek se izvozi u niz država, a završna se priprema obavlja na lokaciji dostave. Moderno, a opet sasvim tradicionalno. Lociranje tvornice u Osijek ima nekoliko logičnih veza.

Ponajprije vlasnik Mlinara je Mato Škojo, osječki poduzetnik koji je »startninu« za lanac pekara stekao tako što je svoje trgovačko carstvo, stvarano polako, od sredine devedesetih godina, svojedobno dominantno na prostoru Istočne Slavonije, prodao Agrokoru. Pa se nakon tog »deala« upušta u hotelijerski biznis, vlasnik je impresivnog hotela Osijek, a potom otkriva – pekarnice. Ozbiljan iskorak u tu djelatnost nastupa 2009. godine, kad je kupio Mlinar iz Križevaca. Nakon čega kreće rijetko viđena ekspanzija. Trgovine širom Hrvatske i Slovenije se otvaraju brzinom svjetlosti, danas ih ima skoro u svim državama »okruženja«, a ukupan broj zaposlenih je oko dvije tisuće! 

 Prvi došli u Hrvatsku

– Moj je otac prvi došao u Hrvatsku – nastavlja nam priču Lulezim, dok sjedimo na Turniću, a oko nas stalni protok ljudi. Bilo je to još 1987. godine. Arena je naziv jer je prva pekara otvorena u Puli. Širimo se kasnije na sve strane, a ja sam direktno doselio u Rijeku gdje smo prvu pekarnicu otvorili 1998. godine. Radimo moderno, tehnologija je najnovija, prilagođavamo se potrebama, slušamo kupce. Za sada u Rijeci imamo dvije pekarnice, a ovu ovdje, na Turniću, smo nedavno detaljno renovirali tako da mislim kako je jedna od najljepših u gradu. Ona ujedno radi 24 sata na dan, bez pauze, a prometa ima stalno, uvijek netko dolazi, bez obzira koliko je sati. 
 

  Ćenaj tako u Rijeci zapošljava 25 ljudi, a s obzirom da je sustav pekarnica Arena raširen u svim značajnijim mjestima Istre, te da su se proširili i na tržište Slovenije – imaju pekarnice u Kranju i Trbovlju, i oni idu u red većih, pa i izvozno orijentiranih tvrtki. 

 Vratilo li se priči o osječkoj tvornici bureka, dobit ćemo dodatnu potvrdu kako se radi o sve ozbiljnijem izvozu. Istina, nije svakodnevno proizvodnja maksimalna, ali opet na dnevnoj se razini troši po prilici 5 tona svježeg kravljeg sira i 3 tone svježeg junećeg mesa, sve sa slavonskih farmi, a nemala je i potrošnja špinata, krumpira, da o brašnu i ne govorimo. Ozbiljan je to sustav jer se njegov rad, poput koncentričnih krugova, širi na čitav niz djelatnosti. Od Mlinara, jednostavno rečeno, živi daleko veći broj ljudi od broja njihovih zaposlenika. 

Slijedimo njemačke turiste

Mlinarovu ekspanziju sustavno planiramo, pripremamo i provodimo od 2009. godine, bez prekida. Inicijalno smo krenuli razvijati maloprodaju u Hrvatskoj i paralelno obnavljati postojeće proizvodne kapacitete koji su pratili razvoj te maloprodaje. U drugoj fazi pokrenuli smo nekoliko »geenfield« investicija u nove tvornice i suvremenu tehnologiju koja nam je omogućila potpunu automatizaciju i upravljanje kvalitetom. U međuvremenu već smo stvorili maloprodajne divizije u Sloveniji i Mađarskoj, te potpuno pripremljeni i certificirani dočekali ulazak Hrvatske u Europsku uniju i pristup zajedničkom europskom tržištu. 

  Nadalje, prošlogodišnjim puštanjem u pogon četvrte naše tvornice u Osijeku stvorili smo preduvjete za novu fazu ekspanzije – u maloprodajnom segmentu to je tržište u Njemačkoj, a u veleprodajnom segmentu radimo s prvim kupcima u, primjerice, Australiji, Kuvajtu, Švedskoj, Engleskoj, Dubaiju… U industrijskom pekarstvu širenje na nova tržišta je neminovnost. Njemačke je specifična – gospodarska velesila, regulirano tržište, velika konkurencija i veliki izazov. S druge strane, najveći broj turista na hrvatskom Jadranu čine njemački građani. Oni poznaju naše domaće prehrambene navike, ali poznaju i Mlinarov brend i naše proizvode. To su zapravo kupci koje smo slijedili. Na neki način oni su testirali naš asortiman. Naša ekspanzija u Njemačkoj, između ostaloga, rezultat je prolaznih ocjena koje smo dobili od njih, istaknuo nam je Marin Picukarić, član uprave Mlinara.

  Naš je Ćenaj ipak malo skeptičan kad je burek u pitanju. 

  – Kažem, ljudi nemaju, pao je promet. Ide i dalje dobro, naši zaposlenici dobivaju i dobre plaće, stižu na vrijeme, bez kašnjenja. Povećavamo broj zaposlenih, a kako i sami znate, neke su prodavačice kod nas godinama. Znači da smo dobri i pošteni. Ono što ne valja je sustav poreza. Na kruh je dobar, ali na sve se ostale proizvode plaća po 25 posto. A to je mnogo, previše, pa i burek je obična hrana, di ćeš jednostavnije – žali se Lulezim. 

  U pravu je, pa dio uspjeha i ekspanzije pekarnica krije se upravo u činjenici da pad kupovne moći povećava prodaju najjednostavnijih pekarskih proizvoda. Nije baš kao da se sirotinji sugerira da jede kolače, ali burek – pa ima li što jednostavnije, elementarnije. Kad kupovna moć padne toliko nisko da ni za burek nema – treba se zamisliti. 

 Primjer Bregovića

S druge strane, Mlinarova ekspanzija, njegovo osvajanje Europe, pokazuje još jednu zanimljivost: budi ono što jesi i čitav će te svijet prihvatiti. Uzmimo za primjer Bregovića. Dok je s Bijelim dugmetom pokušavao zapadu prodati zapad, nije išlo. Kad je, u zrelijoj fazi života i stvaralaštva, shvatio da zapadu može prodati samo ono što jest, ono što dominira njegovim genima, kako glazbenim, tako tjelesnim, postao je jednom od popularnijih svjetskih faca. I ne samo u glazbenom biznisu. Tako i mi. Prodati svijetu visoku tehnologiju... ma može na razini ponekog genijalca koji će složiti neki unikatni softver, dalje od toga – teško ili nikako. U izvoz može uglavnom samo ono po čemu nas države u koje želimo poslovno ući prepoznaju. Davno su to primjerice shvatili Talijani s pizzom ili Turci s kebabom, kod nas je napokon Mato Škojo zbrojio »dva i dva« te zapadu prodao – burek. Banalno? Možda, ali silno dohodovno. Baš kao i stariji Qenai koji je došavši iz Prizrena u Pulu ponudio ono što se traži. 
 

  I tako – samo burek živi vječno. Ne sastaju se danas ispred riječke Arene, u sitni sat, pankeri i šminkeri kako bi smirili strašno gladne želuce, ali svijeta u svako doba ima. Možda u kasniji sat, najviše poslije nogometnih utakmica Rijeke, ali ma kad se prođe, ima ljudi s burekom u ruci. A on, kako je pokazao Škojo, može biti i sasvim lijepi generator izvoza. Ma što mi mislili o sebi, svojoj tehnološkoj zrelosti i gospodarskom potencijalu. Uostalom, prođite noću Žabicom. Sve je mrtvo, samo se u Mlinaru peče i jede bez prestanka. Nemaš s mesom, nema veze, daj dva »sira«. A opatijska »jabuka« s početka priče? Čini nam se da je ona ipak nestala. Naprosto, nije joj mjesto u bureku. Osim ako drugačije Mlinar ne odluči.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka