Andrej Barbieri (1969. - 2019.)

IN MEMORIAM ‘Beba je, istina, zaklopio oči, ali njegov pogled na gastronomiju traje vječno’

Edi Prodan

Foto D. Berković / PIXSELL

Foto D. Berković / PIXSELL

Gastronomska strast Andreja Barbierija bila je jedinstvena, ali je u toj silnoj nesebičnosti koju imaju samo najveći umjetnici svog posla prenesena na one koji su imali tu sreću s njime dijeliti kuhinju



Prošla je već bila ponoć. Sjedio je potpuno umiren. I nasmiješen. Umoran da, zadovoljan još daleko više. Jednu je nogu lagano naslonio na stolac do sebe kako bi ju odmorio nakon cjelodnevnog stajanja. Ispred njega čašica delikatnog, opojnog muškata ruža koji dolazi uz najbolje deserte. Nije ju prinosio ustima. Samo se zadovoljno smješkao.


– Vidiš, to ti je smisao gastronomije. Da na kraju svi budu nasmijani, da svojim izrazom lica pokažu kako su – zadovoljni.


Bio je kraj 2. kongresa mediteranske kuhinje koji se 2015. godine, na samom početku jeseni održavao u Opatiji. I gdje se god tog dana kretali kuhari i pridruženim im suradnici, znalo se mjesto grande finala: samo je jedna »Bevanda«. Posebno ako joj je chef Andrej Barbieri! Uostalom, prvo izdanje tog kongresa dogodilo se u Napulju, naš je predstavnik bio Andrej. A poznato je koje su posljedice njegovog gostovanja bilo gdje po svijetu: nakon nekoliko sati svi bi ga obožavali. Pa su tako u »Bevandu« stigli Paolo Gramaglia i Carlos Pena. Napoletani, chefovi ovjenčani Michelinom bili su očarani »likom i djelom« Andreja Barbierija. Nakon »obaveznog programa« te kongresne večere, uslijedilo je totalno uživanje. Ono što glazbenici nazivaju – jam session. Špageti, maslinovo ulje iz Vodnjana i vrganji koje su napolitanski velemajstori gastronomije kupili u Pasjaku, dok su putovali s aerodroma Ronchi prema Opatiji. Sitno nasjeckani, bez posebne termičke obrade, samo smekšani vrelinom »al dente« skuhanih špageta. Koje je to veselje bilo! Andrej se malo maknuo u stranu. I onako tipično nasmijan, istovremeno široko i strasno, ali i s jednom dozom prigušenosti.


Sjajan, divan, nesebičan 




Beba. Naprosto je nevjerojatno koliko ga je ljudi u ovim satima tuge, nakon objave beznadne vijesti kako Andrej u bolnici više nije izdržao, nazvalo tim imenom. Beba koja je na opću žalost 9. ožujka 2019. godine u sušačkom KBC-u sa svega pedeset godina zauvijek zaklopila oči. Obožavateljice, ali i njegovi učenici, ljudi koje je vodio u Bevandinoj kuhinji jednako su reagirali: bio je baš poput bebe.


– Sjajan, divan, nesebični čovjek. Andrej je bio baš to. Dobar čovjek. Imao sam tu sreću da me uvodio u svijet visoke gastronomije i to na način u kojem se uvijek trudio pružiti maksimum svog znanja. Neko sam vrijeme bio i njegov suchef, upijao sam od njega tu nevjerojatnu strast, predanost kuhanju. Ono što sam od njega dobio teško se može svrstati samo u određenu tehnologiju kuhanja. Ne, Andrej je na nas prenosio jedinstvenu emociju, strast koju je on imao prema kuhanju, istaknuo nam je Željko Jovanović, nasljednik Barbierija u »Bevandi«.



Još je zanimljivija priča Rina Ivančića, velike kuharske nade iz Rijeke, iz »Duelle« koji je s Barbierijem u »Bevandi« radio po prilici šest mjeseci.


– Andrej mi je – dao šansu. Nakon završene škole i rada u nekoliko restorana, silna mi je želja bila doći u kuhinju koju vodi Andrej Barbieri. Ispričao sam što volim i želim, Andrej mi je bez razmišljanja dao šansu. Iako je bila riječ o kratkom periodu, ono što sam naučio od njega, kasnije i od Željka koji je potom neko vrijeme bio chef »Bevande«, obilježilo mi je život, pojašnjava Ivančić. Kako i ne bi kad je Rino danas jedan od ključnih ljudi unutar kuharskog tima koji putuje svijetom s pilotima električne Formule 1. U jednoj sezoni, većina kontinenata i intrigantnih destinacija. U smislu nabavke namirnica i njihovog oblikovanja u slasna jela, bilo da se radi o arapskim, azijskim ili južnoameričkim područjima.


U cijelosti predan poslu


A i razumljivo jer vratimo li se u prošlost, sjetit ćemo se kako je i Andrej svoja znanja dopunjavao u mnogim krajevima svijeta. Od toga da je studirao i Italiji, preko toga da je kuhao praktično na cijelom Mediteranu. Ali je jednako tako bio silno sretan dok je radio, potpuno nesputan i uronjen u svoje kreacije u vološćanskim svetištima jako dobre gastronomije i još boljih emocija, druženja. Pa i zabave koje su pružali Skalinada i Tramerka. Mjesta apsolutno oblikovana po mjeri Barbierijevih strasti. No, kad se reklo kako Barbieri mora u Bevandu, pogovora nije bilo. Jer su položaj i pretvaranje u jedan od najboljih malih hotela na Jadranu i Mediteranu trebali i jednakog takvog chefa.


– Dugo sam i s apsolutnim međusobnom uvažavanjem surađivao s Andrejem. Poseban, baš poseban čovjek. U cijelosti predan poslu, predan stvaranju novih jela za što je uvijek jako uvažavao mišljenje nas sommeliera. U nove smo kreacije išli zajedno. Baš kao što je on istraživao kako od pojedinih namirnica, a preferirao je jako domaće, iz mora, skladati savršeno jelo, ja sam morao naći vinsku pratnju te kreacije. Kako bi na kraju efekt bio apsolutno sljubljivanje. Silan je to bio odnos, silno uživanje i jako veliki ponos kad bismo stigli do – zadovoljstva gostiju, sjeća se s velikom tugom »svog dijela Barbierija« Klaudio Jurčić, i danas sommelier »Bevande«.


Jedinstveni pogled na gastronomiju


Foto D. Berkovic / PIXSELL


Foto D. Berkovic / PIXSELL



– Ali znaš što je smisao svega ovog što mi radimo? Pun restoran. I zadovoljni ljudi. Treba osjetiti bilo vremena i ljudi te na svaki im se način pokušati približiti. Jer, nema veće tuge za chefa kad nema za koga kuhati, znao je pojašnjavati Barbieri, maestralni chef koji je uvijek imao naglašenu i – socijalnu komponentu. Vrhunska gastronomija uvijek mora biti moguća za sve koji ju vole, koji u njoj uživaju.


Da, beba je zaklopila izmučene oči. Ali u svakoj se tuzi, ma koliko velika bila, mora naći novog optimizma. Koliko god da su oči ostale skrivene iza kapaka, njegov pogled na gastronomiju, na ono što neprijeporno u toj disciplini Hrvatska može i mora postati, nikad neće ostati u mraku. Njegova je gastronomska strast bila unikatna, ali je u toj silnoj nesebičnosti koju imaju samo najveći umjetnici svog posla prenijeta na mnoge. Na one koji su imali tu sreću s njime dijeliti kuhinju. Naprosto: beba je usnula, no njezin trag živjet će vječno.


Kristijan Kiki Ivančić: Otišao je moj brat


Da, točno: otišao je vrhunski chef, umjetnik, otišao je čovjek silno velikog dijapazona znanja, ali prije i iznad svega, otišao je moj – brat. Brat po svemu onom što smo dijelili, prvenstveno taj naš osjećaj Mediterana. Koji je uvijek i u svemu, ponekad istina i u laganoj dezorganiziranosti, bio tako strastven. Sjeća se tako svog prijateljevanja s Andrejem Kristijan Ivančić, vlasnik Tramerke, danas i osoba koja s Verandom vraća u život mjesto koje su generacije znala i voljele pod nazivom »Ivka«.


– Kad se Andrej vratio u Hrvatsku, u drugoj polovici prošlog desetljeća, radio je u najprije u Skalinadi. Jedne me večeri lagano potapšao po ramenu i samo rekao: hoćemo radit’? I krenuli smo. Tramerka je bila baš ono što smo željeli, naša vizija Mediterana, naša vizija uživanja u životu, dodaje Ivančić.


Uživali su i gosti tako da je Tramerka, savršena u svojoj nesavršenosti, vrlo brzo stigla do kultnog statusa. A Andrej, Andrej je kuhao maestralno. Uvijek od namirnica koje je taj dan donio, uvijek uz uvažavanja tradicije, ali jednako tako i na krajnje osebujan, inovativan način.


Andrej je bio i silni genijalac u prenošenju znanja. U toj njegovoj sugestivnosti nije mu bilo premca, u nakani da svoje viđenje tehnoloških dostignuća u kuhanju prenese i na najčvršće tradicionaliste.


– Možete misliti koliko je bila moć njegovog znanja i sposobnosti prenošenja na druge modernih iskoraka u kuharstvu kad je on čak i moju majku, tada u dobi iznad pedeset godina, tradicionalnu Istrijanku koja ima stav kako o kuhanju zna sve i to zna najbolje, uspio preokrenuti tako da je vjekovne recepte krenula pripremati na – novi način, sjeća se Ivančić.


Idila Tramerke je trajala nekoliko godina, kasnije se moralo dalje, prema Bevandi.


– Ma naravno, logičan je to put bio. Andrej je bio strastan čovjek, osoba koja sebe daje u cijelosti. U Tramerki je znao bez pauze, ma i bez pomisli na godišnji odmor raditi od 10 do 24 sata. Danima, tjednima, mjesecima. Da nije bio takav, možda bi poživio. Ali, on nije mogao biti drugačiji nego što je bio. I zato ostaje zauvijek, zaključio je svoj isječak iz sjećanja na svog dragog prijatelja Andreja Kristijan Kiki Ivančić.