Krajem prošle godine objavljena je prva knjiga putopisca Hrvoja Ivančića »Dunavski blues«. Profesor povijesti financira svoja putovanja na kojima provodi oko pola godine održavanjem predavanja i pisanjem reportaža. Najviše voli putovati automobilom jer pruža najveću slobodu kretanja. Kada ne putuje svijetom, odlazi na Velebit koji je, kako kaže, i ljeti i zimi hram za njegovu dušu i tijelo. Ivančić je trenutno zaokupljen promocijom »Dunavskog bluesa«, a u organizaciji riječke podružnice Hrvatskog kluba putnika knjigu će danas promovirati u Rijeci, u 19 sati u klubu Tunel.

 – Jako sam zadovoljan što u svakom gradu postoje ljudi koji čitaju moje reportaže, a sad i knjigu. Prema zadnjim podacima prodano je oko tisuću primjeraka, što je za prvu knjigu popriličan uspjeh. Sve u svemu, više ništa ne može poljuljati moj optimizam vezan uz prihvaćanje knjige od strane čitatelja.

  »Dunavski blues« opisuje vaše putovanje gumenim čamcem od Zagreba do Crnog mora, a pratio vas je vaš prijatelj Tito Trojak. Koliko ste godina onda imali?

  – Meni je ideja na pamet pala još kao osnovnoškolcu, ali eto, ostvarila se tek kasnije. Svaki klinac koji je boravio pored Save zasigurno je maštao o istom. Gumeni čamac je u priču ušao tek kasnije. Kad smo shvatili da nemamo novaca za splav i da se moramo zadovoljiti najjeftinijom žutom gumom iz plavog oglasnika.

Za to putovanje na raspolaganju ste imali iznimno mali budžet, a da biste se mogli vratiti, prodali ste i čamac kojim ste putovali. Kako ste se uopće vratili natrag u Zagreb?

Put kojim ste prošli nije bio nimalo bezazlen. Koju situaciju smatrate najopasnijom?

  – Bilo je više ugodnih nego neugodnih situacija. Isto tako, moram reći da mi strašno smeta kad ljudi misle da za dobru priču mora postojati neka opasna situacija. No, opasnih je situacija bilo. Kad ulazite u klisuru Đerdap i kad vas u toj klisuri uhvati jak vjetar, košava, koji diže valove i do dva metra, to je grozno. Đerdap je najveća klisura u Europi i tamo se Dunav sa širine od pet kilometara sužava na svega 300 metara, a obale su omeđene visokim i oštrim stijenama. Svako malo na tim mjestima pogine neki ribar ili kakav blesan poput nas dvojice. U jakoj oluji izgubili smo pola naših stvari, a nasukali smo se i na oštru hrid i Dunav nam je odnio čamac. Pronašli smo ga tek drugi dan, a mislili smo da je putovanje za nas gotovo. No, vratili smo se!

Pripremate li nakon »Dunavskog bluesa« novu knjigu?

  – Trenutno radim na knjizi čiji je naslov »Put za Kathmandu« i do jeseni bi trebala biti u prodaji. Bit će to fikcija s inspiracijom u stvarnom događaju. Kopneno putovanje do Nepala koje tijekom šest mjeseci promijeni čovjeka. 

Putovali ste Afrikom, Azijom i Europom. Koliko ste ukupno država obišli?

 

  – Nikad nisam brojio države koje sam proputovao jer kao što rekoh, to nije nekakvo natjecanje ili skupljanje kao na primjer skupljanje sličica ili bedževa. Putujem jer u tom uživam, jer volim upoznavati nove ljude i jer mi daju inspiraciju. Recimo da je to 50-ak država. U zadnje vrijeme očarala me je Afrika. Volim smijeh ljudi u ratom razorenom Kongu. Nemaju ni dolar dnevno, a smiju se, plešu i pjevaju. Jedan od meni najdražih glazbenika, sad već pokojni Fela Kuti iz Nigerije, o Afrikancima je ispjevao jedan stih koji ih najbolje opisuje: »Suffering and smiling«.

Na put ne nosite puno stvari. Bez čega ne možete?

– Ne volim nositi puno stvari jer me to ograničava u kretanju. Ukoliko na put idem s ciljem da nešto napišem, onda obavezno nosim fotoaparat i laptop, a ako mi je stalo samo do toga da protegnem noge, onda mogu i bez toga. Sve ostale stvari možete kupiti putem: odjeća, obuća…

Koliko vam vaše zvanje profesora povijesti pomaže prilikom putovanja stranim zemljama?

– Oduvijek sam volio povijest, a ona je i danas moja velika strast, tako da i dalje čitam povijesnu literaturu, pratim geopolitiku i sva kretanja na ovom našem divnom planetu. Znanja prikupljena tijekom studija uveliko su mi pomogla i naučila su me znanstvenom pristupu nekim problemima. Upisivanje na studij povijesti jedan mi je od boljih poteza u životu. Na taj način svaku zajednicu i kulturu mogu doživjeti još jače, još dublje. 

  Do Australije, Sjeverne i Južne Amerike još niste otišli. Kada one dolaze na red?

  – Zanimaju me i ovi spomenuti kontinenti, ali čovjek jednostavno ne može vidjeti sve. Nadam se da ću uskoro u Južnu i Sjevernu Ameriku. Ne znam kad i ne opterećujem se time jer kao što sam rekao… putovanja nisu natjecanje.