Dog DayCare centar

U POSJETU PSEĆEM VRTIĆU Dobrodošao svaki pas, tek cijepljeno štene ili ovčar iz Rijeke u najboljim godinama

Siniša Pavić

Foto Nenad Reberšak

Foto Nenad Reberšak

Vlasnici jutrom dovedu svog ljubimca, da bi ga nakon radnog vremena i(li) obavljenih poslova došli pokupiti. A kako se klinci u vrtiću igraju, jedu, spavaju i uče svemu, tako se i u zagrebačkom vrtiću za pse »Xena« njegova vlasnica Sanja Jergović trudi da joj polaznici jedu, da spavaju, da se igraju i uče svemu, socijalizaciji ponajprije 



Ne treba tu ni zvoniti ni kucati, nanjuše oni gosta nadaleko, nanjuše pa krenu lajati. Ma, nije to strašan lavež, već baš onako prijateljski. A kad uđeš unutra Bubi te gleda s dvosjeda miran, staložen i znatiželjan, Ira i Una, temperamentne dalmatinke, ne mogu dočekat da ti se ne bace u prsa, dok bi Faca, makar je najveći, nekako u isti čas i da je staložen i da skoči. A kad su izvan ušetali unutra i Aussie i Rea, bilo je jasno da će lavež prerast’ u simfoniju kojoj fali još samo damski ulazak na scenu jedne Čuče, te rasne basetice!


S obzirom da živimo u vrijeme od nakaradna pokušaja definiranja Obiteljskog zakona, jamačno će mnogima zvučati bogohulno svako povlačenje paralele između vrtića za djecu i vrtića za pse, no princip je ako ne posve isti onda vraški sličan. Vlasnici jutrom dovedu svog ljubimca, da bi ga nakon radnog vremena i(li) obavljenih poslova došli pokupiti. A kako se klinci u vrtiću igraju, jedu, spavaju i uče svemu, tako se i u zagrebačkom vrtiću za pse »Xena« njegova vlasnica Sanja Jergović trudi da joj polaznici jedu, da spavaju, da se igraju i uče svemu, socijalizaciji ponajprije. Jedina je razlika ta da u ovom vrtiću godine nisu važne. Ovdje ne morate napuniti dvije da vas prime, niti će vas pred školu poslat’ van. Ovdje je dobrodošao svaki pas, bio on štene tek cijepljeno, ili onaj riječki hrvatski ovčar kojem je gušt svratiti kad mu je gazdarica poslom na putu, i s njegovih 13 godina na plećima. Elem, vrtić, a mogu i stariju u njega!?


– U svijetu se to zove Dog DayCare centar, dnevna briga za pse – kazuje nam Jergović.




Foto Nenad Reberšak


Foto Nenad Reberšak



Ideja nakon otkaza 


Pritom nam pokazuje što sve ima na 500 kvadratnih metara vanjskog i unutarnjeg prostora. A ima svakojakih detalja, od onih malih košarica na ulazu u koje polaznici mogu ostaviti svoje uzice, igračke, kabanice, omiljenu hranu, do sofe, kreveta, kućica, igračke, pješčanika… Pitamo Sanju kako je sve počelo, odakle ideja. Ona prije svega ističe kako je uzgajivačica dalmatinskih pasa ima i dvadeset pet godina, makar nikada od toga nije živjela već joj je bila neke vrsta strasti s kojim se bavila i bavi gotovo cijeli život.


– U jesen prošle godine dobila sam otkaz. Radila sam u informatici jedne banke. Razmišljala sam što i kako da bi mi prijateljica kazala: a što ne bi otvorila pseći vrtić. I evo nas danas tu gdje jesmo – govori nam Sanja.


Dakako da su prije same realizacije malo analizirali tržište. Ovakvih vrtića u nas nema, odnosno, kako nam kaže Sanja, ako tko kod kuće i čuva pse ništa od toga nije registrirano. Teoretski se činilo da će interes biti velik.


Foto Nenad Reberšak


Foto Nenad Reberšak



– No, barem za sada i nije onako kako smo mislili da će biti. Kad pitate vani ljude što misle o psećem vrtiću svima je to super i slatka ideja, ali baš svi ti koji su to rekli na koncu ne vode psa u pseći vrtić. U nas ta svijest još nije razvijena, dok vam vani uzgajivači ne žele ni prodati psa onima koji rade, a nemaju osiguran smještaj. Imali smo tako slučaja psa iz Rijeke koji je kupljen u Švicarskoj uz ultimatum uzgajivačice da ga neće prodati ako ne postoji neki vrtić, neki Dog DayCare koji će se brinuti za psa kad gazde nema doma – pojašnjava Sanja Jergović.


Otkad je 5. ožujka ove godine vrtić otvoren njime je prošlo jedno pedesetak pasa. Neki su dolazili kao štenci pa ih vlasnici nisu više vodili kad su odrasli. Rea je tu u vrtiću praktički odrasla, došla je nakon što je udomljena, s osam tjedana, danas joj je šest mjeseci i još se rado druži s vrtićkom ekipom. Čuča je pak livade SAD-a gdje je rođena i gdje je živjela, zamijenila hrvatskom zemljicom i vrtićem na zagrebačkom Velesajmu. I ne samo to nego se još, priča kaže, Čuča i Bubi milo gledaju. Uostalom, i spojio ih je vrtić. U ovom vrtiću, sve se čini, nije važno ni da ste frajer, ni da imate bolju odjeću, ovdje igra mirnoća i staloženost.


Foto Nenad Reberšak


Foto Nenad Reberšak



Nemala ulaganja 


A cijena?


– Mjesečna karta je 960 kuna, a baš imamo akciju gdje za svaku mjesečnu poklanjamo i jednu tjednu koja stoji 340 kuna. Inače, za cijeli dan od sedam ujutro do šest navečer cijene je 80 kuna, pola dana je 40 kuna pa si gazde same odrede u koje doba dana će iskoristit tih pet sati. Povremeno imamo i igraonice, seminare, savjetovanja – kazuje nam Jergović.


Pitamo je je li to sve dovoljno da se financijski, narodski rečeno, pokrije i je li zadovoljna. Ulaganja uostalom nisu bila mala, nekih 10.000 eura da se oživi godinama napušten montažni objekt.



Tajani Stukan ništa nije bilo normalnije nego da pođe pogledati o čemu se radi nakon što je pročitala da se u Zagrebu otvorio vrtić za pse. Pomoglo je, dakako, i iskustvo življenja u Americi, činjenica da se njene ljubimica Čuča rodila tamo gdje su vrtići ovog tipa normalna pojava.


– Kad sam došla, svidjela mi se Sanja, svidjelo mi se da s psima radi, vježba, da se igra i da ih uči neke stvari. To je pravi vrtić baš nalik onom u koji naša djeca idu. Svidjelo mi se jer mislim da ako se mi moramo družiti da se i naši psi moraju družiti – veli nam Stukan.


Kaže kako Čuča voli ići u vrtić, a ide tri, četiri dana tjedno.


– Ide radosna, nema u nje straha. Svaki vlasnik to vidi ide li se sa strahom, ili s veseljem. Psi su nama vrlo slični. Zgodno je, ići ćemo i dalje. Čuča ostane između tri do pet sati, a ja za to vrijeme obavim neke stvari, naravno i neku kavicu kako to već kod nas biva – kaže Stukan.


S obzirom i na američko iskustvo, pitamo je kako objašnjava činjenicu da se za vrtić pseći ipak još uvijek ne čeka u redu.


– Ne znam je li to pitanje financija, jer ove cijene koje Sanja ima su dobre i sve se s njom da dogovoriti, ili je u pitanju ipak naša kultura i navike. Kad vani šećem s Čučom i kad kažem ljudima da je bila u vrtiću, od njih deset jedno osam ih se zgrozi, čak ioni koje dobro poznam. Stoga mislim da to nije pitanje novca, nego našeg razmišljanja. A pasi ne vole biti sami. To što moraju biti sami, to je nešto drugo i nije njihov izbor – smatra Stukan.


Čuči je, pak, vrtić jamačno puno pomogao i da se prilagodi Hrvatskoj nakon Amerike gdje je rođena.


– Čuči je zaista sve bilo čudno kada je došla. Nije recimo do dolaska nikad bila na stepenicama, psi oko nje najednom laju na nekom njoj smiješnom hrvatskom makar smo hrvatski pričale i u Americi, trava drugačije miriše. Pola godine je trajala ta prilagodba, jer ipak je u SAD-u pet godina živjela – pojašnjava Stukan.


Zato bi joj se sada mogla dogoditi ljubav. Ili, ipak neće!? Vlasnica joj, naime, pomalo skeptična. Ipak je Čuča, kako kaže, jedna lavica koja ponajprije voli sebe.



– Jesam, zadovoljna sam. I ne gledam na sve ovo kroz pokrivanje troškova. Još sebi nisam isplatila plaću, prioritet mi je platiti doprinose i studente koji rade. I vjerujte mi, ne bi se više nikada vratila u banku za onih tisuću eura mjesečno. Nikad, nikad! – priznaje Jergović.


Moraš bit’ srca kamenog da ne zavoliš sve pse, pogotovo štence koji su tu odrasli, veli nam. Psi kao da znaju što govori pa joj dolazi blizu ne bi li pozirali pred objektivom fotoaparata. Svi osim Čuče, dame nad damama. Prvo fotografiranje, pa opet igra, dok Facu recimo ne ulovi želja za odmorom i snom. Sami već pitaju sve što im treba, ako već ne brbljaju međusobno k’o što se raspričati znaju temperamentna majka i kći dalmošice i Aussie koja je ista k’o one. Ovo ljeto su se u dvorištu i kupali, jeli lubenice, a Sanja ima i planova poput onog da dvorišni prostor ponudi azilima za pse poput onog u Liču koji više nema prostora, pa da tu na Velesajmu pokažu pse Zagrepčanima ne bi li se bar koji skućio.


Puna košara darova 


A kada smo već kod Grada Zagreba kao takvog, kojeg vodi čovjek koji se često voli pohvaliti svojim psom, možda nije luda ideja da se i kakav gradski vrtić za četveronožne ljubimce otvori. Sanja Jergović na to veli kako im je gradonačelnik Milan Bandić bio u posjetu zajedno sa svojim Rudijem.


– Oduševljen je idejom, donio je i punu košaru darova. A cure su odmah sve krenule za Rudijem. Kako je došao Rudi među kujicama je odmah nastala pomama. Zlatni dečko Rudi – smije se Jergović.


Reklo bi se, kakav gazda takav mu i ljubimac. Elem, štogod mislio čovjek o vrtićima za pse, u ovom se sve čini onako kako treba biti, baš kao što nema sumnje da Sanja Jergović neće odustati tako lako makar Zagrepčanima i građanima ove zemlje trebalo još vremena da prihvate novitet. Uostalom, ne zove se vrtić zaludu Xena, onako kako se zvao malen psić iz jednog njenog legla, duplo lakši od braće i sestara, taman takav da su Sanji mnogi govorili da ga treba ubiti tako sitna. Sanja se, međutim, nije dala, hranila ga je poput djeteta, borila se njegovim bolestima i hendikepima da bi Xena, kao prava sretnica, danas bila divan pas, ni malo drugačiji od drugih. Priča se o Xeni, a oni kao da znaju pa su naćulili uši, ‘djeca’: Faca, Bubi, Ira, Una, Aussie, Rea i basetica nad baseticama Čuča, društvo iz vrtića u koje im je igre taman toliko da kad dođu kući nemaju što nego spavati, jesti i razmišljati što će samo sutra u vrtiću raditi.


Foto Nenad Reberšak


Foto Nenad Reberšak