Ne biste vjerovali da skoro svaki plod koji vidite na placi možete uzgojiti sami doma. Nije baš zgodno saditi lisnato povrće, salate, kupusnjače i slično na balkonima nad prometno gustim gradskim pravcima jer jače apsorbiraju olovo iz zraka od ostalih biljaka. No, to ne znači da ne možete na balkonu uzgajati recimo, peršin, začinsko bilje ili rajčicu
Lisnati Odred? Ma to vam je ona ekipa što brije na domaću hranu, prirodni uzgoj, pojednostavljivanje procesa sadnje i huška vas na »urbanu poljoprivredu«. Za početnike su pripremili »grow-it-yourself« kutijice sa svim elementima potrebnim za prvu sadnju. Treba samo pratiti uputstva, složiti dijelove k’o da su legići, paziti da biljčice nisu žedne i voila – još koji mjesec pa šalša… Dakle, ovo je priča o Marini Andrijašević, Danijelu Krznariću i Maji Subotić i njihovoj »misiji«.
Može li se reći da je moto Lisnatog Odreda »Svaki list je bitan. Mali, zeleni, ljubičasti, na grani, u vrtu, u teglici. Mi smo tu da vam pomognemo razlistati sve slobodne centimetre u okolici« i što je ustvari vaša »misija«?
– Može, apsolutno! Lisnati Odred je zapravo nešto kao »huškačka« organizacija koja si je dala u zadatak proširiti entuzijazam za sadnju raznoraznih biljčica, čak i po naizgled nedostižnim kutevima gradske vreve. Bili bismo jako sretni kad bi naša klasično-marketinška oruđa poput dizajna, copyrighta i ostalih naizgled neozbiljnih fora rezultirale buđenjem interesa kod ljudi koji svoje prste do sada i nisu baš zamišljali u zemlji, među vodom i sjemenkama.
Kako ste došli na ideju izrađivati »grow-it-yourself boxeve«?
– Dizajnerski dio Lisnatog Odreda, Maja i Marina, žarko su željele imati projekt na »Danu D«. S obzirom na to da kad nisu pred kompovima, uglavnom petljaju po kuhinji i vrtu – tema je bila jasna. Par brainstormova kasnije, imali smo skicu za ideju o »grow-boxovima«. Htjeli smo, jednostavno rečeno, olakšati i maksimalno pojednostaviti proces prve sadnje od a do ž, ciljajući uglavnom na one koji već gaje simpatije prema ideji samostalnog uzgoja i na one koje tek treba pridobiti na zelenu stranu. Onda je došao Danijel, inače arhitekt, postrojio naše opuštene dizajnerske navike u pravi pravcati mini istraživački pogon i »rodile« su se prve kutije.
Od rotkvice do šumskih jagoda
Što oni sve sadrže, je li ih teško sklopiti, koja je njihova veličina, od čega su izrađeni? Gdje i kako nabavljate sadnice?
– »Grow-boxevi« sadrže sve potrebno za odraditi prvu sadnju. Drvena kutija od vodootporne šperploče bora, spajana »na ger«, bez ijednog čavla u sebi, služi kao zdjela za sadnju. U njoj dolazi vrećica koja ima ulogu hidro-izolatora, drenažni jastučić punjen zeolitnim vulkanskim kamenom koji je izuzetno bogat mineralima i hranjivim tvarima što pomažu rast biljaka, ekološki supstrat glisnjaka, ekološko sjeme izabranih sorti i uputstva što sve činiti s tim. Važno je napomenuti da je sav sadržaj, osim vulkanskog kamena koji dolazi iz Italije, proizveden u Hrvatskoj, od strane domaćih obrta i zanata i na to smo jako ponosni. Sjeme nabavljamo od malih obiteljskih gospodarstava diljem zemlje. U paketu dolaze po dvije vrste kompatibilnih biljaka. Htjeli smo da ljudi nauče nešto o kombinacijama i uvjetima rasta, da postoje sorte koje se međusobno pomažu pri rastu i da se na taj način može nedostatak prostora pretvoriti u prednost.
O kojim se kombinacijama biljaka radi?
– Kombinacije ćemo mijenjati ovisno o sezoni, pa smo dosad imali »It takes two to šalsa« od rajčice i bosiljka, »Freshness underground« od rotkvice i peršina, »Some eat it hot« od chillija i origana, »Plants & Prejudice« od šumskih jagoda i špinata te »Soup opera« od celera i peršina.
Kako se mogu naručiti »grow-it-yourself boxevi«?
Poljoprivreda na balkonu
Domaća hrana, prirodni uzgoj, koliko je to uopće moguće u današnje vrijeme?
– Jako je moguće. Problem današnjeg društva ne leži u ograničenjima nego u inertnosti koju strukture posredničkim načinom upravljanja usađuju građanima koji su sve manje građani, a sve više najobičniji konzumenti. Jedina svijetla varijanta budućnosti je ona gdje pojedinac preuzima što veću kontrolu nad resursima koji su mu potrebni. Jasno, na prvu vam se možda čini jednostavnije ušetati u dućan, spojiti se na postojeću elektrodistribucijsku mrežu ili slično, no neracionalnost i visoke cijene čine ovaj način krajnje nepovoljnim i za planet i za same ljude. Samo treba malo zaprljati ruke i početi od najjednostavnijeg koraka – vlastite hrane, da biste shvatili koliko zadovoljstva leži u tome. Prirodni uzgoj je samo odluka nauštrb apsurdne komocije, a u korist vlastitog napretka i neusporedivo veće kvalitete života. Samo se, kao i kod svega, treba malo potruditi. Zato smo i mi tu, da vam pomognemo u prvom koraku koliko god možemo.
»Urbana poljoprivreda«, gdje i kako?
Kad sivi prostori zazelene
»Boxevi« na balkonu, osim što su dekorativni, su i zgodna zanimacija. Može li se bilje uzgojeno na balkonu zgrade u centru grada na primjer koristiti u prehrani? Gdje uopće moderni čovjek može uzgajati bilje?
Šarm »guerilla-gardeninga«
Lisnati odred čine Marina Andrijašević, Danijel Krznarić i Maja Subotić? Možete li se predstaviti?
– Maja je studentica na Studiju dizajna, inače iz Rijeke. Gaji ljubav prema kuhanju i spravljanju domaćih rakija. Ostatak vremena, naravno, sadi, zalijeva biljčice i uživa u par kvadrata svog zelenog balkona. Marina je dizajnersko piskaralo i kuhinjski istraživač, s jednom rukom na tipkovnici, a drugoj u zemlji. Radi u firmi »Opet njih dvoje« s Danijelom i po cijele dane sanja vertikalne vrtove i smišlja sisteme navodnjavanja. Danijel je diplomirani arhitekt koji je ljubav prema svom zvanju naslijedio od tate, arhitekta Zvonimira Krznarića (NSB, Krematorij, MVPEI…), koji dio dana radi u svom u studiju (i u suradnji s Fabrika arhitektima), a drugi dio provodi u obuzdavanju »lisnatih« dizajnerica i konstruiranju sadnih sistema. Ostatak vremena jedri i juri po cestama.
Što je »guerilla gardening«? Kako se izrađuju »seedbombs« odnosno bombice sa sjemenjem, i čemu služe? Koliko je taj »koncept« raširen u Hrvatskoj, provodi li se?
– Tijekom »Dana D« podijelili smo otprilike dvije stotine malih smotuljaka od gline, supstrata i sjemena raznih ukrasnih i začinskih biljaka, takozvanih »seedbombsa«. Princip je užasno jednostavan – bacite kuglicu u neku pukotinu sa zemljom, bilo u uništenom pločniku, u drvoredu uz cestu, puteljku u parku, uz neki kamen ili klupicu, zalijete ili jednostavno pustite prvu jaču kišu da odradi posao i, ako je sreće i malo sunca, za koji mjesec će cvjetići zašareniti taj kutak grada. Pokret »guerilla gardeninga« trenutno je užasno popularan u svijetu, a što se tiče Hrvatske, mislim da smo definitivno ušli kroz ta vrata, sad se samo trebamo brojčano ojačati. Ima hrpa malih inicijativa, skupi se društvo i odu, recimo, saditi trešnje po Trešnjevci u Zagrebu, i slične stvari. A i medijima je očigledno to sve postalo zanimljivo. No, nimalo ne čudi taj šarm »guerilla-gardeninga«. Ne postoji bolji osjećaj od onoga kad prisustvuješ nečemu što zapravo samo po sebi ni nema drugu funkciju osim one da razveseli ljude. Nikome ništa ne prodajete, ne tražite.
Koliko god je altruističan i predivan zapravo taj čin, istovremeno je i politički »statement«. Prostori na kojima živimo pripadaju nama, a ne nekim naizgled apstraktnim jedinicama uprave i u njima nam može biti tisuću puta bolje nego što jest. Nekad samo treba podsjetiti ljude da su baš oni – taj grad u kojem žive, a on će biti ono što od njega sami napravite.
