Legenda kaže da je crvena ruža nastala tako što se božica Venera ubola na trn bijele ruže, a njena je krv učinila crvenom. Ljepoti tog cvijeta nije odoljela ni Afrodita. Prvi puta ruže se spominju u drevnoj Mezopotamiji kada je kralj Sargon I. (2684-2630. pr. Krista) donio sa svojih osvajanja šipak i ruže.

U Kini je ruža bila jako raširena i postojalo je čak 600 knjiga o uzgoju ruža u carskoj knjižnici (551. pr. Kr.). Iz Kine je prenesena u druge azijske zemlje, a potom preko Bliskog istoka u Europu. Po njoj je cijela porodica biljaka dobila naziv Rosaceae. 

Mnogi su srednjovjekovni vladari, očarani ljepotom prozračnog cvijeta, motiv ruže stavljali na svoje grobove. Po njoj je prozvan čak i jedan rat – Rat ruža, koji se vodio između engleskih plemićkih porodica York, koji su na svom grbu imali bijelu ružu, i Lancaster, njihovih mrskih prijatelja, koji su na grb stavili crvenu ružu.

    Opsjednuti ljepotom ruže, zaljubljenici u hortikulturu, križanjem su ovaj cvijet doveli do savršenstva. Danas postoji nekoliko desetaka tisuća oblika, veličina i boja ruža. Išlo se tako daleko da je, u nastojanju da se postigne zadivljujući izgled, zanemaren miris.

Kreme, vodice, parfemi…

Ruža je također i simbol ljubavi. Ti raskošni cvjetovi nisu samo divni ukrasi nego su i sastavni dio niza kozmetičkih preparata, od mirisnih kupki do prozračnih i svježih parfema. Tako ružine latice sadrže eterična ulja, tanine, šećer, limunsku, jabučnu, vinsku i jantarnu kiselinu te niz aromatičnih djelotvornih tvari. A u pučkoj medicini često se koristi čaj od cvijeta ruže za liječenje mnogih bolesti.

Kozmetički preparati od ružinog ulja pravljeni su još u starom Egiptu i Rimu, a zahvaljujući blagotvornom djelovanju na zdravlje, koriste se i danas. To je ulje veoma skupo jer je za samo jednu litru potrebno oko tri tisuće kilograma latica, najviše se upotrebljava u proizvodnji likera i parfema. Od svih zemalja, Francuska najviše uzgaja ruže u tu svrhu. Ljekovitost ružina cvijeta bila je poznata i Aviceni.

On ga je koristio u liječenju tuberkuloze pluća. I znameniti francuski travar Maurice Messegue, u svoje vrijeme osoba svjetskoga glasa, najviše je zagovarao liječenje ružama. Poznati bugarski travar Dimitar Karaivanov sastavio je recept za izradu ružina octa.

Prema njegovim uputama, 125 g svježih latica ruže treba preliti jednom litrom kvalitetna bijeloga vinskog octa i ostaviti da odleži devet dana. Ocat se koristi za obloge i umivanje kod problematičnog tena. Posebno se pokazao učinkovit za ublažavanje svrbeža raznog podrijetla, pri ispiranju upaljenih desni i uklanjanju staračkih pjega.

Čaj od cvijeta ruže učinkovit je kod bolesti grla, upale i otoka glasnica. Njime se može ispirati nos kod teških prehlada, a regulira crijevnu mikrofloru poremećenu uzimanjem antibiotika. Primjenjuje se i u ginekologiji kod pojave bijelog pranja. Ružin čaj čisti jetru, poboljšava njezin rad i jača živce, a samim tim osigurava miran san.

Kupanje u ružinoj otopini ublažava nadraženu kožu, posebno na mjestima zahvaćenima ekcemom. Zato postoji izreka: “Kada koža prži, obrati se ruži”. Od ružinih latica pripremaju se i kupke za smanjenje reumatskih bolova.

Ruža hrvatska

Rosa canina ruža je našeg podneblja. Njezine grmove susrećemo na svakome mjestu. Listovi su joj perasti, naizmjenično raspoređeni, nazubljenih ivica. Cvijet ima jednorednu ružičastu krunicu, posebno intenzivna mirisa.

Nakon cvjetanja latice otpadnu, a ostaje zeleni, mesnati ovoj, pun sitnih plodova pokrivenih svilenkastim dlačicama. Do kraja kolovoza ovoj pocrveni, a s prvim mrazom omekša. Vrlo je ukusan, aromatičan i bogat C vitaminom. Narod ga smatra ružinim plodom i zove ga šipak.

Učinkovit je kod proljeva jer sadrži tanine. Koristi se za spravljanje pekmeza i napitaka, a u slučajevima povećane potrebe za C vitaminom, primjerice, u vrijeme gripe i prehlade, posebno se preporučuje šipkov čaj.