Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 6° 3
Sutra: 6° 6° 3
18. studenoga 2018.
Scenarist i europski prvak u boćanju

foto Ćakula s Vladom Bulićem i Perom Ćubelom: Jesmo li nacija od boća i balota? Jesmo!

Vlado Bulić i Pero Ćubela / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Vlado Bulić i Pero Ćubela / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 30. listopad 2018. u 17:15 2018-10-30T17:15:21+01:00

Svi u Hrvatskoj znaju što su boće, svi su ih na ljetovanju jednom igrali, ali svi imaju doživljaj da je to zabava za dokone Dalmatince ili za umirovljenike po gradu. Jako malo je onih koji shvaćaju da su boćari vrhunski sportaši koji treniraju četiri, pet puta tjedno, a pred velika natjecanja i dvaput dnevno

Poznati balotaš napisao još jednu seriju – kaže naslov teksta na portalu dalmacijabalote.com. A kao da to nije dovoljno, ispod naslova ide tekst u kojem, među ostalim, piše: »Regija još uvijek pamti sezonu iz snova poznatog balotaša i boćara iz Tugara, Vlade Bulića, a on kao da ne prestaje nizati uspjehe u terenu i van njega. Jako bolna ozljeda leđa, koja je prijetila toliko ozbiljno da je čak i karijera došla u pitanje, jest bila korak u natrag, ali Bulić se uspio vratiti….. Ono što je dijelu balotaške publike svakako novina jest da je Vlado Bulić u hrpi boćarskih i balotaških obaveza stigao napisati i seriju »Na granici«. Serija ruši sve rekorde gledanosti pa je prvu epizodu vidjelo više od 700.000 ljudi. Kada je ovaj svestrani kreativac u pitanju, nijedan uspjeh nije iznenađenje«.

Elem, može Vlado Bulić, pisac i scenarist, napisati još stotinu telenovela što obaraju gledanost, ma i opet će prije svega biti čovjek od balota. Stoga kada jamačno najveći naš boćar među piscima, i najveći pisac među boćarima na svom Facebook profil stavi video pod kojim piše »Pero Ćubela, Blaž Slišković hrvatskog boćanja, puca za titulu prvaka Europe«, nema druge nego sjesti s prvakom Europe i njegovim poklonikom, pa pričati o boćanju. Razloga je, uostalom, podosta, ponajprije onaj da će disciplina raffa biti pokazni sport na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine, zbog čega se evo naveliko naokolo reprezentativci traže.

– Ajmo prvo okvirno da znamo o čemu pričamo – autoritativno će u startu Bulić.

Pa kaže…

– Službeno, u smislu organiziranog sustava s boćanjem se bavi, ili 165 milijuna ljudi u 200 zemalja svijeta, ili 200 milijuna u 165 zemlja. To ćemo još provjerit – počinje izlaganje Bulić.

– Kako god okreneš, puno je – velimo.

Vlado Bulić, Pero Ćubela, Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Puno. To su zapravo tri načina igre. Jedan je boće volo. To je ovo što igra Boćarski klub Zrinjevac. Drugi je raffa, uglavnom se igra u Italiji na jako brzoj podlozi s boćama od plastične smjese, odnosno bakelita. A igra se i petnque, ili kako mi ti kažemo petanka, s malim željeznim balotama koje su jako popularne u Francuskoj. Princip je uvijek isti, boća mora doći najbliže bulinu, ali to su tri različita načina igre. Ako dođe do Olimpijade plan je da sva tri načina igre budu zastupljena. Pero i ja, on na svjetskoj razini a ja rekreativno, igramo boće volo u kojima je Hrvatska zadnjih 20 godina dosta jaka – kazuje Bulić.

Svjetski prvaci

Imala je, podsjeća, Lijepa naša i svjetske prvake, sada ima europskog prvaka u preciznim izbijanju, klupski smo jaki, reprezentacija pri vrhu. To je što se vola tiče. Patanque nam je u zamecima, a raffa reprezentacija se pokušava formirati od igrača u Dalmaciji koji igraju turnire u bakelitu a ti su najbliži raffa načinu boćanja.

– Ti turniri su hibrid koji je zadnjih 20, 25 godina nastao u Dalmaciji. Igra se na podlozi od boće vola s raffa boćama. Utoliko je sličan raffi, pa se od tih igrača sada pokušava složiti raffa reprezentacija koja bi, ako se sve odvije kako se nadamo da hoće, mogla nastupiti na Olimpijadi. To je okvir priče, koji je kompliciran, kao što vidite i sami – kazuje Bulić.

– Još je ovo i usko ispričano. Ima tu detalja da možeš govrit' do prekosutra – domeće Ćubela.

Sam volo, uostalom, unutar sebe ima šest disciplina, glavnih. Nego, ispravlja Bulića Ćubela, sigurno se na Olimpijadu ide, sigurno će boćanje vidjeti Pariza. Sva tri federacije su se okupile u jednu ne bi li tako bilo. A istina je, kaže, i to da će boćanje na Olimpijadu najprije zahvaljujući petanki.

– Najrasprostranjenija je, jednostavna za igrati, može se s njom doći gdje god, može šljunak, pijesak, ledina – kaže Ćubela.

Vlado Bulić, naš novinar Siniša Pavić, Pero Ćubela, snimio Davor KOVAČEVIĆ

Ne smije se zaboraviti da se radi o OI u Parizu, a što se rasprostranjenosti tiče petanku igraju vrhunski primjerice i zemlja poput Tajlanda ili pak Madagaskara. Tu sad novinara malo hvata tuga, jer mu se čini da je onih drvenih balota što ih iz djetinjstva pamti, jednostavno nestalo.

– Ma, sve je to nastalo od drvenih boća. Boće volo zovu i boće lajonez. Njihov korijen je u Lionu gdje su radili istu stvar kao i naši stari, a to je da su drvene balote punili čavlima i vijcima dok nije došlo do te točke da je u njima bilo više željeza nego drva – pojašnjava.

Pitamo Peru koliko bi njemu trebalo da se vola prebaci na raffu. Lijepo bi bilo europskog prvaka imati u timu.

– Boće koje ja igram su najkompliciranije. Krene li netko s petange ili raffe na volo puno će teže igrati nego krenem li ja u drugom pravcu. No, sigurno je da neću moć parirati najboljim igračima u tim igrama. Sto posto – iskreno će Ćubela.

Ali, dodat će on i to kako je volo ipak onaj pravi sport, pogotovo brzinske štafete. Ne može se, kaže, doći na teren i nešto vrijedno napraviti ako nisi sto posto spreman.

– Kad kaže brzinske discipline, Pero misli na dvije; brzinsko i štafetno izbijanje. U brzinskom igrača pet minuta trči oko terena i na različitim pozicijama puca balote. Koliki je ono je svjetski rekord? – pita Bulić Ćubelu. 

– 51 od 52! – kaže Ćubela.

– Znači, u pet minuta boćar izbaci 52 boće i pogodi 51. E ako to nije vrhunski sport, onda ... – počinje misao Bulić.

– Što je!? – završava misao Ćubela.

Igračka putanja

Ćubela je sa 17 godina bio svjetski prvak u brzinskom izbijanju, a onda je shvatio da mu valja smanjiti trčanje po terenu. U preciznom izbijanju se zato na različitim udaljenostima postavljaju boće u razne pozicije, pa ti gađaj jednu do druge, jednu iza druge, sam bulin, samu boću... Tu milimetri igraju. Precizno izbijanje i klasične discipline, to Ćubela igra profesionalno za »Zrinjevac«. Bulić je, kaže, rekreativac.

– Klub je »Flora« u prvoj županijskoj ligi. Imamo zeznuta gostovanja u Retkovcu i u Prečkom – na to će Bulić.

Vlado Bulić, Pero Ćubela, Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Zanimljiva je njegova igračka putanja. Bila je tu ogromna, 20 godina duga pauza u igranju, a bome i kičma je dvaput popustila i ti ga operativni zahvati a zbog boćanja čine posve posebnim. Samo, kako će izbjeći balote onaj koji je odrastao u Naklicama!

– O Naklicama ću jednoga dana napisati roman. To je selo koje ima 200 stanovnika i dva registrirana boćarska kluba. Imao je reprezentativce, prvog prvaka Hrvatske u brzinskom izbijanju, svjetskog juniorskog viceprvaka… Mi smo kao klinci igrali igru »Sudalo, davalo, ništica« unutar koje bi svaki promašaj bio kažnjavan od onih koji su pogodili. Znači, oni koji pogode kažnjavaju one koji su promašili. Kazna su noga u guzicu, pleske, indijanske vatre i tako dalje. Spartanski je to đir u Naklicama. Klub je osnovan 1984. godine tako da sam prve željezne balote počeo tamo bacati – priča Bulić.

Preselio se on onda iz Naklica u Split, vrzmao oko boćališta na Gripama, bio registriran za klub Nada i igrao dvije sezone za Elektrodalmaciju u drugoj ligi. No, kaže Bulić, pubertet donosi prekid. Buran noćni život presudio je, činilo se, još jednoj sportskoj karijeri. Ali...

– Svako ljeto odem ljeti put Naklica, Tugara i tri, četiri, ako ne pet godina vratila se dječačka ljubav, oživjele su emocije. Vratio sam se u Zagreb, kupio balote, otišao na Jarun i tamo sam samcat bacao boće – ukratko će Bulić.

Tri brata, tri vrsna boćara

I vidjeli ga kako ih baca, pa ga pozvali da se reaktivira. No, Bulića se još i da razumjeti, ima u njega koja godina pa i ne čudi da ga je nostalgija vratila korijenima. No, Pero je mlad čovjek. Kako se on navukao na sport koji se često i krivo veže uz stariji neki svijet?

– Igrao sam ja i nogomet sedam godina, pa malo košarka, rukomet, bio u bejzbolu i bio dobar. A balote, hm, ne znam ni sam. Otac je igrao u kvartovskom klubu. Meni to nije ništa bilo zanimljivo dok mi nije kupio neke kineske, male petanke. Sedam mi godina bilo kada je otac rekao da će mi za svaki pogodak u bulin dat sladoled. A ja bi do prekosutra gađao za sladoled. Pogodak, sladoled, pogodak, sladoled. Krenulo je taman tako da je otac vidio da samo se u boćanje zaljubili – priča Ćubela.

Zaljubili!?

– Pero ima dva brata, Branka i Marina. Marin i Pero su reprezentativci Hrvatske, a Branko Bosne i Hercegovine. A Marin je prije par mjeseci prešao iz Zrinjevca u talijansku Noventu – pojašnjava Bulić.

Tri brata, tri vrsna boćara, a sva tri stala u tri godine razlike. Taman da sami sebi konkurencija budu. Uvijek zajedništvo i uvijek rivalstvo, od toga tko će više sladoleda zaslužit boćama, do današnjih ogleda. Pero će spomenuti i čovjeka koji se zove Nikica Stupalo koji ga je, kaže, naučio pravome stilu i školskome koraku u boćara.

– Tad sam krenuo bacati kako treba i tada mi se još više svidjelo. Da nije bilo njega, tko zna. Sve što mi je tada rekao i danas koristim – kazuje Ćubela.

Peri 13 godina, a Marinu 11 i igraju prvu ligu! Bila je to velika škola, ta igra s boljima, starijima. Napredovalo se brzo sve do poziva »Zrinjevca«. Pero ne dvoji ni sekunde, odlazi iz Splita u Zagreb. Tu je ima 10 godina. Sad su mu 24 godine, a igrati ozbiljno počinje 2006. godine. On i brat osvajali sve što se osvajati dalo na juniorskim i kadetskim prvenstvima. Igrali jedan protiv drugog u finalima i iz svega izašli praktički podjednaki. Nego, Blaž Slišković od boćanja!?

– Prije tri tjedan tu na boćalištu mi je bio prijatelj i nisam znao kako Peru najbolje predstaviti. Tad mi je pao Baka na pamet. Blaž Slišković zato jer ga guštam gledati, jer je relaksiran, jer ima tu neke, ako smijem reći, zajebancije. Ima emocije. Nekada mi se čini da je u njega više emocije nego li je na cijelom terenu ima – pojašnjava Bulić.

Južnjački temperament

Kaže Ćubela da da temperament južnjački radi svoje. On je tu i za šalu i za učiniti dobri atmosferu, ali gubiti ne voli. I još nešto Peru čini drugačijim, priznanje da je još uvijek najveći gušt zaigrat za svoj gušt, za, recimo, kilo pečenog. Nego, makar bili usred Zagreba i pričali o Dalmaciji, valja kazati da je jako boćanja i drugdje posebice na Kvarneru u Primorju. Šteta je zapravo što se o boćanju malo govori, daleko manje nego što tako trofejan zaslužuje.

Ria Vojković i Rozmarija Karuza, boćarice s Komiže

Svaka reprezentativka priča je za novine

Taman kad ovaj tekst bude u novini, u dalekoj Kini finiširat će se Svjetsko prvenstvo za juniore U-18 muški, U 23-muški te žene seniorke iz 24 zemalja svijeta. Posebna je ta naša ženska reprezentacija. Svaka reprezentativka – Nives Jelovica, Carollina Bajrić, Tanja Grubiša, Ria Vojković i Rozmarija Karuza – priča je za novine. A kako se pred dalek put zagužvalo, dobro je da smo koju za rečenicu, dvije ulovili. 

Ria Vojković, primjerice, ima tek 16 godina. Suigračica iz para Rozmarija Karuza ima 31 godinu i majka je troje djece, ma je jednako brza i precizna. A u daleku Kinu su stigle iz male Komiže!

Boćarski klub Komiža je u par godina dalo ekipu za Kupu europskih prvakinje. Došle na Kup i bile sjajne pete! 

– Mi smo jedini boćarski klub u Dalmaciji i nadam se da će se to s godinama promijeniti – reče nam Karuza.

Boća Karuza već 18 godina. U reprezentaciji je, s manjim pauzama, 15 godina. Ističe kako su sve boćarice u reprezentaciji sjajne, sve su k'o jedno. Rozmarija i Ria, majstorice štafetnog izbijanja.

Šest godina se Ria bavi boćanjem, u reprezentaciji je tri. I neke svoje buduće životne planove vezala je uz boćanje. Kaže da srednju školu misli završiti u Rijeci jer su uvjeti za boćanje bolji i puno je mladog svijeta koji se boćanjem bavi, a onda vjerojatno na kineziologiju u Zagreb, tim više ako Ćubela uspije u nakani da njegov klub i žensku verziju dobije. 

U Rijeci je zato najbolja naša, a bome i svjetska boćarica Nives Jelovica. Kako to da je najviše interesa u žena uza boćanje baš u Primorju i na Kvarneru?

– Zato što smo iz obitelji u kojima su nonoti i tate, dečki, muževi već igrali, ili igraju, pa nas vezali uz boće. To je u nas pretežno familijarno – priča Jelovica.

I suprug joj aktivno boća. Pitamo tko je bolji.

– Ovisi. Ja sam bolja kada sam u formi – smije se, pa dodaje kako su najjači kada su skupa. 

Pitamo Jelovicu i za Olimpijadu 2024. godine. Kaže, bit će joj tad 37 godina, pa ako i ode biti će to u nekoj drugoj funkciji, ne kao boćarica. 

– Tu je Carollina Bajrić, ona je mlađa i čim je čula za Olimpijadu već ju je počela sanjati – kazuje Jelovica, taman da je Bajrić koja je jamačno tu do nje dok čekaju zrakoplov za Kinu, i čuje. 

Priznaje Jelovica da je mlade teško privući boćanju, ali kad dođu tu i ostanu, zaljube se makar da su prije igrali i nogomet. A za biti dobra boćarica treba imati štošta.

– Kondiciju, više psihičku nego fizičku. Preciznost i smirenost na u terenu i u glavi. Dobru i razrađenu taktiku, a to dobivate tijekom godina igranja – ističe Jelovica. 

A lokalni turniri, za ono kilo pečenog!? E to je, smije se Jelovica, ona prava škola. 

– Volio bih da je boćanja više u medijima da se mladost s boćanjem upozna, a ne da naokolo moram objašnjavati da to nije igra za janje i gemišt, već pravi sport kojeg nije lako igrati – ističe Ćubela.

Nego, zanimat će garant tu mladost i vole li žene balotaše!?

– Ja nisam boćar, ja sam rekreativac – izvuče se Bulić.

– Meni cura isto igra boće – iznenadi nas tad Ćubela.

Ira Ninčević, Riječanka, igra za Čavle!

– Nije loša, dobro igra. Da ima malo volje više bila bi odlična. Sve ja to njoj kažem – priča Ćubela.

I sve Ćubela o ženskom boćanju zna, sve o reprezentaciji ženskoj koja je evo taman u Kini na Svjetskom prvenstvu. Jesmo li mi onda nacija od boća i balota?

– Mislim da jesmo, samo je stvar percepcije. Svi u Hrvatskoj znaju što su boće, svi su ih na ljetovanju jednom igrali, ali svi imaju doživljaj da je to zabava za dokone Dalmatince ili za umirovljenike po gradu. Jako malo je onih koji shvaćaju da su boćari vrhunski sportaši koji treniraju četiri, pet puta tjedno, a pred velika natjecanja i dvaput dnevno – na to će Bulić.

Scenarij o balotama

Ćubela će dodati da je boćanje, ako ne najtrofejniji hrvatski sport, svakako jedan od najtrofejnijih. Zato je dobro da od lani imamo juniorsku ligu. Ono što nije dobro jesu nelogičnosti neke u Savezu, kaže Ćubela, pa navodi za primjer činjenicu da ne može igrač iz kluba u klub ako ne plati odštetu. »Štiti se klub, a ruši igrači koji su sve«, upozorava. A sve to bi i lako moglo u scenarij o balotama koji je Bulić odavna obećao napisati. Nismo od Malog mista imali boće u seriji.

– Jesmo! U dvije moje, ali sporadično. Imam ideju za nekakvu seriju, film, knjigu i radit ću nešto, ali ne znam kad. Balote su dramaturški užasno zahvalne, jer samim tim što je to sport tu je ugrađena napetost. Netko nakraju tu partiju mora dobiti. A balote su takve da bez obzira bio profesionalac kao Pero, ili amater kao ja, one iz čovjeka izvuku sve dobre i loše emocije – kaže Bulić.

– Tako je. To mogu potvrdit' – na to će Ćubela.

Sve rečeno još je trebalo vidjet i na terenu. Ma, nema tu priče puno; Ćubela uzme balotu, pogleda u daljinu što treba pogoditi, učini koji korak, malo se nakrivi na desnu stranu, pa mu se na naglo lice uozbilji i paf – pogodak! Što to onda čini vrhunskog boćara!?

– Rad, rad, rad. To je sve – kratko će i jasno Ćubela.

Elem, Blaž Slišković od boćanja i boćara amater koji je 'usput' napisao seriju koju gleda cca. 700.000 ljudi. Pa im ne vjeruj kad od boćanju, sportu pred kojim je Olimpijada, govore.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka