Biciklistički dnevnik

Biciklistički dnevnik Davida Byrnea: Svestrani umjetnik i osnivač Talking Headsa pedalirao je mnogim svjetskim metropolama

Asja Perović, dr. med.

Reuters

Reuters

Promet je u gradovima središnje Italije na zlu glasu zbog kaosa, tako da čovjek na biciklu može uštedjeti na vremenu. Usto, izbjegnete li slavne gradske brežuljke, gotovo da možete kliziti s jednog čudesnog vidika do drugog



Bicikl mi je glavno prijevozno sredstvo još od ranih 80-ih u New Yorku. Moji prvi pokušaji bili su oprezni, no osjećaj je i ovdje u New Yorku bio dobar. Bio sam pun energije i oslobođen. Imao sam trobrzinca koji mi je ostao još iz djetinjstva u baltimorskom predgrađu, a za New York vam više od toga i ne treba. Život mi se u to vrijeme najvećim dijelom odvijao u centru Manhattana – East Villageu i SoHou – i ubrzo sam shvatio da se biciklom jednostavno mogu obavljati poslovi tijekom dana, a navečer se bez problema može obilaziti klubove, otvorenja izložbi ili popularna okupljališta bez traženja taksija ili najbliže podzemne postaje.


Znam, obilazak noćnih klubova i vožnju biciklom čovjek obično ne doživljava kao srodne duše, ali u New Yorku se toliko toga ima vidjeti i čuti, a bicikliranje s jednog mjesta na drugo pokazalo se iznimno brzim i učinkovitim. Stoga sam nastavio s tim unatoč tome što nikako nije izgledalo kulerski, a bilo je i opasno zato što je tada veoma malo ljudi u gradu vozilo bicikle. Vozači automobila nisu očekivali da će cestu morati dijeliti s biciklistima, pa bi vam oduzeli prednost ili vas ugurali među parkirane automobile čak i češće nego što to danas čine.


S godinama sam osjetio da je bicikliranje i odličan način vježbanja, no u početku nisam o tome razmišljao. Jednostavno mi je bio užitak kružiti prljavim, razrovanim ulicama. Bilo je uzbudljivo. Potkraj 80-ih otkrio sam sklopive bicikle, a kako su me posao i znatiželja znali odvesti u najrazličitije dijelove svijeta, obično bih ponio koji sa sobom. Isti osjećaj slobode koji sam osjetio u New Yorku vraćao mi se dok sam pedalirao mnogim svjetskim velegradovima. Osjećao sam se povezaniji sa životom na ulici nego što bih to bio da sam sjedio u autu ili nekom drugom prijevoznom sredstvu: mogao sam stati kad god sam htio; često sam brže (mnogo brže) nego autom ili taksijem stizao od točke A do točke B; i nisam se morao držati nikakva zacrtanog puta.




Foto NYC DOT


Foto NYC DOT



Isti zanos, kad bi zrak i ulični život prohujali pokraj mene, ponavljao se u svakom gradu. Postao sam ovisan o tome. Takav način percepcije – brži od hoda, sporiji od podzemne, često nešto viši od ljudi – postao je u proteklih trideset godina moj prozor u svijet – i još je tako. Velik je to prozor i uglavnom gleda na gradski krajobraz (ne utrkujem se i ne bavim se sportskim biciklizmom). Taj mi prozor pruža letimičan uvid u svijest ljudi izraženu kroz gradove u kojima žive.


Čudesni Rim


Gradovi su, primijetio sam, fizičke manifestacije naših najdubljih vjerovanja i naših često nesvjesnih misli, ali ne nas kao pojedinaca, već kao društvenih životinja. Kognitivnom je znanstveniku dovoljno da pogleda što smo stvorili – košnice koje smo sagradili – pa da zna kako razmišljamo, što smatramo važnim te kako strukturiramo misli i vjerovanja. Sve je tu, jasno predočeno, svima dano na uvid; ne trebaju vam računalna tomografija ni kulturni antropolog da vam pokažu što se događa u ljudskoj glavi – njezin se rad manifestira u tri dimenzije, svuda oko nas.



Isprobao sam nekoliko bicikala na sklapanje, no nisam isprobao sve, tako da ovo nije preporuka. Imam predrasude prema sklopivim biciklima s malim kotačima iako sam svoju glazbenu turneju počeo s malim sklopivim Peugeotom malih kotača koji je izdržao mnogo godina. Sad uglavnom vozim velike sklopive bicikle koji imaju amortizere – bilo na prednjem dijelu, bilo na sjedalu. Jednom su me doista jako boljeli zglobovi i mislim da je to bilo zato što sam se bez ikakvih amortizera mnogo vozio kaldrmom po SoHou. Za gitarista to je zabrinjavajuće. Montague i Dahon proizvode sklopive bicikle s velikim kotačima. Brompton, Birdy, Moulton i Dahon proizvode sklopive bicikle s malim kotačima. Veliki se sklopivi bicikli mogu složiti u veliku torbu s kotači- ćima (ima mjesta i za kacigu) koja se onda može prijaviti kao drugi komad prtljage. Nekoć se besplatno smjelo imati dva komada prtljage – to je sada rijetkost. Jednom sam morao platiti 125 dolara troškova za sportsku opremu (mislim da su se ti troškovi odnosili na skije ili golferske torbe), tako da bih danas dvaput razmislio hoću li na kratka putovanja ponijeti bicikl. Ako negdje namjeravam boraviti tjedan dana, onda ne samo da je to praktično i zabavno nego se i isplati, čak i uz dodatno plaćanje prtljage. Alternativa svoj toj prtljazi i pakiranju jest unajmljivanje bicikla kad stignete na odredište. To sad postaje sve jednostavnije. Nedavno sam u Berlinu unajmio bicikl na tjedan dana, a u Salvadoru u Brazilu, na dva dana.



Naše je vrijednosti i nade katkad sramotno lako pročitati. Tu su – u izlozima dućana, muzejima, hramovima, trgovinama i uredskim zgradama, i u tome kakav odnos postoji, ili katkad ne postoji, između struktura. Kažu, na svojem jedinstvenom vizualnom jeziku: „Ovo smatramo važnim, ovako živimo i igramo se.“ Vožnja biciklom kroz sve to nalikuje na navigiranje kolektivnim živčanim putevima nekog golemoga globalnog uma. Doista je poput putovanja kolektivnom psihom čvrsto zbijene skupine ljudi. Fantastično putovanje, ali bez jeftinih specijalnih efekata. Može se vidjeti kolektivni mozak – sretan, okrutan, prijetvoran i velikodušan – na djelu i u igri. Beskonačne varijacije na poznate teme neprestano se ponavljaju: pobjedonosne ili melankolične, pune nade ili rezignirane, permutacije se nižu i umnožavaju.


Da, u većini gradova bio sam samo u prolazu. I stoga bi se moglo reći da je ono što sam vidio samo po sebi površno, ograničeno ili netipično. Istina, i mnogo toga što sam napisao o gradovima moglo bi se tumačiti kao svojevrsno samoispitivanje u kojem je grad poslužio kao zrcalo. No također vjerujem da posjetitelj koji ostaje kratko može uočiti detalje, potankosti, a onda s vremenom sami od sebe izrone širi kontekst i skriveni planovi grada. Ekonomija se otkriva u izlozima trgovina, a povijest u okvirima vrata. Čudno, istodobno kako se mikroskop približava da bi se bolje vidjelo, tako se perspektiva širi.


Svako poglavlje moje knjige „Biciklistički dnevnik“ bavi se određenim gradom iako ima mnogih o kojima sam mogao pisati. Nimalo ne iznenađuje što svaki grad ima svoje jedinstveno lice i načine na koje izražava što mu je važno. Katkad se čini kao da su čovjekova pitanja i misli gotovo unaprijed određeni gradskim krajobrazom. Tako se, primjerice, neka poglavlja više bave poviješću gradskog krajobraza dok su druga usredotočena na glazbu ili umjetnost – ovisno o određenom gradu. Jasno, neki su gradovi naklonjeniji biciklistu nego ostali. Ne samo geografski ili klimatski, iako je i to važno, nego zbog ponašanja koje se potiče i načina na koji su neki gradovi organizirani, ili neorganizirani. Iznenađuje da su katkada oni najnenaklonjeniji najzanimljiviji.


Reuters


Reuters



Rim je, primjerice, čudesan na biciklu. Promet je u gradovima središnje Italije na zlu glasu zbog kaosa, tako da čovjek na biciklu može uštedjeti na vremenu. Usto, izbjegnete li slavne gradske brežuljke, gotovo da možete kliziti s jednog čudesnog vidika do drugog. Nikako nije riječ o gradu sklonom biciklistima – geslo „svatko za sebe“ nije u ovim velikim gradovima potaknulo stvaranje sigurnih biciklističkih staza – no ako to prihvatite, barem privremeno, i ako ste oprezni, svakako bih preporučio bicikl kao prijevozno sredstvo.


Ključanje podsvijesti


Dnevnici pokrivaju razdoblje od najmanje deset godina. Mnogi su pisani tijekom poslovnih posjeta različitim gradovima – zbog nastupa ili izložbe, u mojem slučaju. Mnogi ljudi imaju poslove koji ih vode diljem svijeta.


Otkrio sam da mi vožnja biciklom nekoliko sati na dan – ili čak na posao i s posla – pomaže da ostanem normalan. Ljudi katkad, kad mnogo putuju, izgube orijentaciju, isidre se iz poznatog fizičkog okruženja, a time na neki način slabi i psihička povezanost. Katkad je to dobro – zato što se šire obzori, nude se nove spoznaje – no često je traumatično i loše. Neki se ljudi povuku u sebe ili u hotelsku sobu, ako je mjesto nepoznato, ili eksplodiraju u nastojanju da steknu kontrolu. Osobno me fizički osjećaj prijevoza na vlastiti pogon zajedno s osjećajem samokontrole svojstvenim toj situaciji na dva kotača snaži i opušta, makar privremeno – dovoljno da ostanem usredotočen do kraja dana.


Zvuči poput nekog oblika meditacije, što zapravo i jest. Obavljanje poznatog zadatka, kao što su vožnja auta ili bicikla, čovjeka zaokuplja, ali ne previše. Aktivnost je repetitivna, mehanička te zaokuplja svjesni um i odvlači mu pozornost. Djelomice, ali dovoljno, a opet ne previše. Potiče stanje uma koje omogućava podsvjesnom da proključa, malo, ne previše. Nekomu tko vjeruje da je glavni izvor njegova rada i stvaralaštva upravo u tom ključanju, bicikl je pouzdano sredstvo kojim se može uspostaviti ta povezanost.


Isto tako zakučasti se problemi katkad znaju riješiti dok čovjek spava; kad je svjesni um zaokupljen nečim drugim, njegov nesvjesni dio rješava probleme. Dok sam pisao dnevnike, vidio sam da neki gradovi, poput New Yorka, postaju naklonjeniji biciklistima na radikalne i nove načine. U ostalim su gradovima promjene nabolje išle polako – moraju još doseći prijelomnu točku kad je riječ o prihvaćanju bicikla kao praktičnog i opravdanog prijevoznog sredstva. Neki su gradovi pronašli načine da budu ugodniji za život zbog čega su onda još požnjeli i financijske rezultate, dok su ostali samo dublje potonuli u jame koje su sebi počeli kopati još prije nekoliko desetljeća.


Biciklist u New Yorku


U New Yorku se gotovo svaki dan vozim biciklom. Sve je sigurnije, no moram biti prilično oprezan na ulicama, za razliku od vožnje biciklističkim stazama uz rijeku Hudson ili sličnim zaštićenim putevima. Grad je proteklih godina dodao mnogo biciklističkih staza i tvrde da ih sad imaju više od bilo kojeg drugog grada u Sjedinjenim Državama. No, nažalost, većina ih nije dovoljno sigurna da bi se čovjek doista opustio, kao što je to moguće na gotovo završenom putu uz Hudson ili na mnogim europskim biciklističkim stazama. Istina, to se malo-pomalo mijenja. Kako se dodaju nove staze, neke su sigurnije jer su smještene između pločnika i parkiranih auta ili su zaštićene betonskim pregradama.


Reuters


Reuters



Danas je broj Njujorčana koji voze bicikl veći nego ikad. I nije riječ samo o kuririma. Značajno je da mnogo mladih, modernih ljudi vožnju biciklom više ne smatra bezveznom, što je bio slučaj kad sam se ja počeo voziti potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih. Imam osjećaj da se približavamo prijelomnom trenutku, da se poslužim tim klišeiziranim izrazom. Njujorčani su u fazi kad bi mogli, pruži li im se prilika, razmišljati o biciklu kao o konkretnom prijevoznom sredstvu – ako ne za sebe, barem će ga doživljavati kao prihvatljivo prijevozno sredstvo za ostale Njujorčane. Možda ga s vremenom i sami isprobaju, svakako će ga prihvatiti. Možda ga čak i podupru i počnu zagovarati.


Reuters


Reuters



Nesavršeni svijet


Iako su kacige uvijek dobra zamisao, njihovo nošenje podrazumijeva da je vožnja biciklom opasna, što u gradovima poput New Yorka i Londona doista jest. Međutim, u drugim gradovima poput Amsterdama, Kopenhagena, Berlina i Reggio Emilije u Italiji, biciklističke su staze i putevi toliko sigurni da biciklisti nemaju potrebu zaštititi se. Biciklisti u tim gradovima – djeca, mladi kreativci, poslovnjaci, starija populacija – imaju sklonost voziti uspravni s elegantnim držanjem: lijepo su odjeveni i čak seksi. Tamo prevladava stajalište drukčije od njujorškog prema kojem biciklist spušta glavu spreman za borbu.


Možda bi nekima gradska vožnja biciklom izgubila draž ako bi postala sigurna. No to bi mogla biti cijena koja će se platiti ako podrazumijeva da će više ljudi sjesti na bicikle. Ta draž nije nešto čime se smije opterećivati školsku djecu i starije građanstvo. Život je u New Yorku, općenito gledajući, prije bio opasniji, no teško da bi se za tim trebala osjećati nostalgija. Stoga, iako nam sad treba dostupna moderna i šminkerska kaciga, u savršenom bi svijetu ona mogla biti stvar izbora.


 


Praktičnost nagrađena slobodom



David Byrne, glazbenik, dizajner, fotograf, redatelj, pisac – svestrani umjetnik snažne karizme – još u razdoblju Talking Headsa 1980-ih izabrao je bicikl kao svoje glavno prijevozno sredstvo u New Yorku u kojem živi, a nakon što je prije dva desetljeća otkrio sklopivi bicikl, nosi ga sa sobom i na turneje. Njegov odabir bicikla više je utemeljen na praktičnosti, nego politički motiviran. No, kad je svijet počeo doživljavati pedalirajući, sve se više vezao za slobodu koju mu je bicikl donosio. I ne samo to, bicikl je počeo zagovarati i pred njujorškim gradskim ocima kao zelenije rješenje.


Uvjeren da urbani biciklizam razotkriva unutarnje ritmove i život grada, počeo je voditi dnevnik u koji je bilježio svoja opažanja i uvide. Iskustva koja je proživio vozeći bicikl u metropolama kao što su Berlin, Buenos Aires, Istanbul, London, San Francisco ili New York, te kroz manje gradove kao što su Manila ili Baltimore, ali i promišljanja o glazbi, urbanom planiranju, modi, arhitekturi i još koječemu pretočio je u knjigu „Biciklistički dnevnik“ u kojoj su njegov smisao za humor, znatiželja i poniznost došli do punog izražaja. Ova knjiga, što je objavljena u izdanju Planetopije, slavi ideju otkrivanja svijeta na razini bicikla.


– Osim ako nije jako vruće, mislim da se mogu sasvim normalno odjenuti, što često podrazumijeva duge hlače i košulju s ovratnikom. Ako sam opušten i ne brzam, ne pretvorim se u vodoskok – i mogu, bez mnogo brige, na sastanke, koncerte i društvena događanja. (Imao sam u uredu/studiju ugrađen tuš – za slučaj da stignem onamo natopljen znojem, a moram pristojno izgledati za sastanak. Morao sam za ugradnju tuša dobiti odobrenje od uprave zgrade zato što je riječ o poslovnoj zgradi, a mislili su da potajno gradim stan za iznajmljivanje. U biti se nisam mnogo koristio tušem – možete pitati ljude iz ureda je li to bio problem.) Koliko god mogu, držim se biciklističkih staza uz rijeku, zato što je deset stupnjeva hladnije nego među autima. Da, promet ne samo da onečišćuje naše gradove nego ih i zagrijava. Nema svatko priliku voziti se uz rijeku, no i vožnja ispod drveća ima sličan učinak. U proljeće i jesen mogu se čak voziti u odijelu ili sakou, ako prilike to zahtijevaju. Ako nema naporna pedaliranja, sve je u redu. Ili zavrnem desnu hlačnicu ili je stisnem kvačicom, zato što nemaju svi bicikli štitnik koji sprječava da ulje s lanca dospije na nogavicu. I na kraju, znam da zvuči još gore od vožnje bicikla, imam i košaricu, koja se dâ skidati i koja se pokazala jako praktičnom. Mogu na putu kući kupiti namirnice, baciti u nju torbu ili ruksak ako nosim laptop ili takvo što poluteško. Osim što tijelo oslobađam tereta, leđa mi se ne znoje ispod ruksaka.